Serija filmova o ubojitom očuhu pamtim od zlatnih dana VHS kazeta. U doba kada si u lokalnoj videoteci imao na raspolaganju samo četrdesetak horrora, filmovi su se komotno gledali po par puta na godinu. Originalni The Stepfather mi je oduvijek bio u vrlo pozitivnom sjećanju, a na dvojku i trojku sam skoro zaboravio. Vrijeme je da se podsjetim…
Jerry, kojega ponovno glumi Terry O’ Quinn, u svojoj glavi je perfektan pater familias i jedino što mu je na pameti je naći sebi savršenu obitelj. Kako je potpuno lud, potraga mu ne ide baš najlakše, te je nakon par pobijenih obitelji na kraju jedinice napokon spriječen u svojim fantazijama. Nož u prsa nije ga previše sputao, te pri početku ovog nastavka, Jerry iliti ovaj puta dr. Gene bježi iz psihijatrijske klinike. Ubrzo iznajmljuje kuću u savršenom predgrađu i počne pikirati na ženu koju je sa sinom nedavno napustio jebivjetar od muža.
Radnja dvojke prati okosnicu serijala – ubaci se u novo obitelj, pridobi simpatije sviju, te u nezgodnom ili kritičnom trenutku ubi bližnjeg svoga. Za razliku od jedinice, dvojka mi nije previše sjela. Nekako je ispala pre light za moj ukus, nema ni blizu zanimljivih i napetih situacija iz originala, tu su samo dva “smetala” kojih se treba riješiti, a ranije fantastično okarakterizirani manijak, ovdje je samo ležernija kopija sebe.
The Stepfather je film kojega je nosila performansa glavnog glumca i makar je on i ovdje najjača karika, njegovo ludilo nije toliko “kvalitetno” kao u prethodnom filmu, pa dvojka ispada kao nekakav lagani trilerić za nedjeljno popodne. Šteta, trebali su malo više vremena potrošiti na Jerryeve eskapade…
1 comment
Osobno mi je dvojka skoro pa i jednaka ko jedinica. Ne bi nikako rekao da je ultra light, pošto film ima više ubojstava nego prvi dio te je Terry O’Quinn jednako manijakalan kao i u prvom djelu. Više volim prvi dio, no i drugi je jako dobar i napet uz odličnu glazbu te fenomenalan nastup Terry O’Quinna. Trojka je ustvari najslabiji dio cijele priče.