Kolumna: Moja sjećanja na osamdesete

Krešimir Vukelić u svojoj novoj kolumni za HorrorHR piše o svojim sjećanjima na zlatno doba horrora – osamdesete. Ako vas zanimaju Krešimirove ostale kolumne, pročitajte ih ovdje.

Razdoblje 80-ih godina prošloga stoljeća bilo je iznimno dobro za kinematografiju u cijelosti. 80-e godine su ujedno bile raj za kina, ali i zlatno doba za VHS-ove. U 80-ima je Sylvester Stallone bio Rocky i Rambo, Arnold Schwarzenegger je bio Conan, Terminator i Commandos, Michael Dudikoff je proslavio ninje (ili je možda obrnuto), Bruce Willis je tek počinjao umirati muški, a Danny DeVito je bio na vrhuncu karijere dok je ženski dio zastupala Meryl Streep sa 7 nominacija za Oscara (dva puta ga je osvojila). Sylvesterovih 12 filmova iz 80-ih zaradilo je oko 1,1 milijardi, dok je Arnoldovih 10 filmova u 80-ima ostvarilo zaradu od oko 500 mil. dolara na kino blagajnama.

Istovremeno su svoj vrhunac dotaknuli i comming of age movies proslavivši pri tomu cijelu brat pack skupinu danas, manje ili više, zaboravljenih glumaca kao što su: Rob Lowe, Molly Ringwald, Judd Nelson, Ally Sheedy, Andrew McCarthy,… I teenage crime movies poput: „Bad Boys“, „ The Outsiders“, „Rumble Fish“ su uzeli maha. Čak je i Spike Lee stupio na scenu s meni osobito dragim filmom „Do the Right Thing“. Evidentno je da su vremena bila dobra za apsolutno sve. A kako je bilo u horor filmu?

Horori 80-ih danas imaju široku publiku, iako se u to vrijeme činilo da su na kraju. Jednu cijelu eru horora 1983. godine okončao je film „House of the Long Shadows“, a s njime je nažalost završila i karijera trojice glavnih glumaca, legendi horor filma: Vincent Pricea, Petera Cushinga i Christophera Leea. Iako Lee i danas snima filmove šakom i kapom, njegova horor karijera je ostala na pragu 80-ih skupa s ulogama u serijalu filmova o najomiljenijem svjetskom vampiru imenom Count Dracula.

Cijelo jedno desetljeće horora su uspjeli iznjedriti nastavci najpoznatijih horor serijala poput „Alien“, „Halloween“ i „The Texas Chain Saw Massacre“ koji su svoje snimanje započeli u 70-ima. 80-e su ponudile još dva dugovječna projekta s mnogo nastavaka, a to su „Friday the 13th“ i „Nightmare on Elm Street“. Zastanimo trenutak i bolje pogledajmo. Upravo tako! Zaključak je jasan, stavimo „Alien“ na stranu i dobili smo desetljeće, većini ljubitelja horora tako omiljenog, slashera. Meni je jedan od najdražih slashera iz 80-ih apsolutno „Hell Night“ s Lindom Blair, kojeg sada gotovo 30 godina kasnije žele rimejkati. To neću niti probati komentirati, nemam snage. Čini se da se s mojom procjenom slaže i imdb koji je među 50 najboljih horora svih vremena stavio samo 3 filma iz 80-ih, a kakve li ironije, niti jedan od njih nije slasher.

Bilo bi krajnje nepravedno pisati samo o slasherima, bilo je tu i drugih iznimnih ostvarenja od kojih posebice cijenim „The Changeling“ iz 1980. godine s George C. Scottom. Priča je na dobrim temeljima, glumačka ekipa je jako dobra, mjesto radnje je dobro odabrano, film je atmosferičan,… S druge strane najdraža horor komedija je apsolutno „Dead Heat“ iz 1988. Jeftin horror buddy-buddy movie, pun kultnih scena, vrhunskog zapleta, a čak se i Vincent Price pojavljuje u sporednoj ulozi. Onda tu imamo i neizostavni John Carpenterov „The Thing“ s Kurt Russellom u glavnoj ulozi o kojemu već svi znaju sve, pa onda jednu u nizu legendarnih ekranizacija Stephen Kinga iz 1980. godine – „The Shining“. Od Sci-Fi horora iz 80-ih bi se bez premca opredijelio za Kyle MacLachclana kao FBI agenta u prejebenom filmu „The Hidden“ snimljenom 1987. godine. Najupečatljiviji TV-film 80-ih je britanski „The Woman in Black“ iz 1989. godine koji je cijelu radnju uspio izgraditi na atmosferi.

Treba se osvrnuti i na još tri važna detalja: na serijal filmova „Poltergeist“ koji je startao i okončao u 80-ima, zatim na jedan dugovječni serijal u režiji Clive Barkera koji je svoju priču počeo krajem 80-ih, dakako riječ je o serijalu „Hellraiser“, i na kraju… „Evil Dead“. Upravo tako, praktički no budget film, bez ijednog glumca, ali zato s fantastičnom pričom i dvojicom likova koji nisu ni znali što su tada započeli, Bruce Campbellom i Ted Raimijem. Fantastično ostvarenje koje se uvijek rado pogleda.

To je jedan pogled na 80-e, a drugi nam otkriva vrijeme kada se nije na tako lak način dolazilo do filmova kao što je to slučaj danas. Istina da je bilo mnogo videoteka, ali koliko se puta znalo dogoditi da uđeš u videoteku s namjerom da posudiš upravo taj film, ali dobiješ odgovor tipa: „Baš ga je netko iznajmio.“, „Ne, još nije vraćen natrag.“, „Osoba koja je iznajmila film kasni par dana s vraćanjem.“, … i tako je moglo manje-više u nedogled. I onda konačno dođe i taj dan, podigao si film – veselje. Ja sam horore uglavnom gledao s frendovima kod kuće zato što nam je onda bilo fora tko će se više uplašiti. Ono što mi je ostalo upečatljivo je to da smo gledali kod mene na Badnjak „Hell Night“, nama je bilo zabavno, ali se sjećam da je stara pizdila. Good old days!

Situacija i s kinima je bila sasvim drugačija. U to vrijeme sam još živio u Slavonskom Brodu u kojemu su tada bila dva kina, od kojih danas nažalost više niti jedno ne radi. Kako jadno, grad od 100.000 ljudi, a niti jedno kino, navodno nema zainteresiranih. Krajnje čudno! Sjećam se da su još za vrijeme bivše Juge preko zimskog ferija bile matineje, a to se jednostavno nije propuštalo, i sjećam se kako su starci vodili mene i moga kuma u kino, a oni su za to vrijeme bili u birtiji, a ako je bio dobar film pridružili su nam se. Cola, kokice i film, i nitko sretniji od mene. Iako se ne sjećam svega što sam gledao, sjećam se da mi je bilo super. Kasnije, kad sam bio malo stariji (još uvijek osnovna škola) išao sam s frendovima iz razreda u kino (uvijek subotama) i iz nekog čudnog razloga, ukoliko nije bilo akcijskog junaka u glavnoj ulozi uvijek smo se odlučili za neki horor.

Nakon toga je došla srednja škola, pa fax i život u Zagrebu, a nestale su 80-e. U videoteke se ide sve rjeđe i rjeđe, ili gotovo uopće ne ide, a u kino se ide gledat samo ono što se ne može ranije skinuti s neta ili ako nemaš ništa pametnije za radit. Jedino što je ostalo isto kao prije je gledanje horora s frendovima petkom uvečer, ali to je neka druga priča.

Eto, to su meni bile 80-e.

Kolumnu je napisao Krešimir Vukelić.

Krešimir je rođen 1982. godine u Slavonskom Brodu. Od 2000. godine živi u Zagrebu. Po zanimanju je diplomirani ekonomist, a uskoro i magistar. Gledanje i kolekcioniranje filmova mu je hobi. Tjedno pogleda minimalno 10-ak filmova, a strast prema tome razvio je početkom 90-ih kada su mu dva kuma bili vlasnici videoteke. Omiljeni žanr mu je dakako horor.