The Last House on the Left (2009)

Rimejk, a dobar, jel to može biti istina? Trideset i sedam godina nakon filma koji je Wes Cravenu otvorio zvjezdanu karijeru, došlo je do toga da se mladom američkom gledatelju treba podariti modernizirana verzija. Već sam otupio na sve te rimejkove, prvo radi toga što stvarno nema poante sve živo obrađivati, a drugo radi vrlo jednostavne činjenice – većina rimejkova je zaboravljivo smeće.

Nova “lijeva kuća” se praktički drži originala kao pijan plota. Istina je da Cravenov filmić nisam gledao već kojih 7-8 godina, ali koliko me pamćenje služi radnja se vrti oko istih poveznica, što je na kraju u ovom filmiću i ispala pozitivna stvar. Koncept filma je vrlo jednostavan, tijek radnje može služiti kao nekakav priručnik za sirovu i nasilnu osvetu nabijenu brutalnim emocijama.

Vjerujem da nema mnogo ljudi koji nisu upoznati sa Cravenovim originalom, pa evo samo da ukratko rezimiram o čemu se u filmu radi. Skupina kriminalaca napada i skoro ubija mladu djevojku, koja na jedvite jade uspjeva pobjeći plivajući u jezeru. Ista ta grupica, radi situacije sa nepostojećim prijevozom odlazi u obližnju kuću gdje ih neznajući što su učinili ugodno prihvaćaju djevojčini roditelji. U jednom trenu dolazi do njihovog shvaćanja surove realnosti i osveta kreće…

Upravo sam se vratio iz kina i mogu sa radošću reći da mi je film baš dobro sjeo. Zanimljiv je, na trenutke pošteno napet i dakako prepun vizualnih delicija kroz cijeli proces uzvraćanja udarca. Prvo su jedni na redu, pa drugi, pa opet prvi, ukratko sve ide nekim dinamičnim tijekom koji te zalijepi za ekran. Praktički svi likovi su bili odlični, dok eventualno moram spomenuti da mi Krug u ovogj ne-David Hess adaptaciji nije bio nešto posebno. Elementi gorea su iznimno dobri, dok se nažalost preskočila ona najpamtljivija no smoking scena iz originala.

Sve u svemu, evo još jedan, ali vrijedan, žanrovski rimejk.