Flesh Eating Mothers (1989)

Film počinje kao neka starija verzija “Desperate Housewives”. Upoznajemo se sa tipičnim američkim predgrađem, te životima nekoliko srednjovječnih žena. Među glavnim protagonisticama imamo prevarenu ženu, alkoholičarku, ludaru i jednu sadisticu koja voli mučiti svoga sina. Već je takva svakodnevica obiteljske “idile” poremećena, ali jednoga dana uslijed misterioznog virusa, žene postaju kanibali. Svoju ljubav prema ljudskom mesu počinju sa papanjem svojih najbližih. Jedna iščupa sinčiću ruku pa je gloda, druga mužu provjetri unutarnje organe, a treća sina vidi kao malo tele koje se treba prehraniti da bude što deblje i ukusnije.

Tko može spriječiti ljudožderske majke? Samo njihova djeca, uz neznatnu pomoć patuljastog mrtvozornika i njegove urnebesno visoke simpatije koja je usput znanstvenica vrhunske klase. U jebote, koliko bezvezarija na jednome mjestu. Ako vam već nije na pameti, čitajući ovaj osvrt doći će vam da pomislite da iza ovakvog filma može stajati samo Troma. E pa nije, makar je vlasnik Panorama Studiosa koji stoje iza ovog filma, bio šef marketinga u Tromi. Sveukupna kvaliteta je malo bolja od uobičajenih Trominih djela, ali sve zajedno spada u isti schlock-fest.

Virus koji uzrokuje kanibalizam nije baš dobro objašnjen u filmu, ali ima veze sa nekakvom veneričnom bolesti. Nakon što na mikroskopu doslovno vide crtć animaciju kako neki virus jede obične stanice (uz zvuk jedenja petit beurre keksa) dolazi do slijedećeg brilijantnog zaključka:

Mrtvozornik: Virus nemaju muškarci, našli smo ga samo kod žena sa odraslom djecom. Znači to mora da je spolno prenosiva bolest!

A tek ona o socijalnoj tenziji filma (as if)

(tipa majka želi pojesti živog i nakon što ga ugrize za glavu)
Drugi tip: Jebote, stara ti je poludila. Postala je kanibal.
Mamin sin: To nije njena greška – krivo je društvo.

Cijeli film je protkan ovakvim genijalnim razgovorima, te je i najvećem tukcu čisto da su scenaristi sa ciljem i namjerom pokušali napraviti što blesaviji scenarij, sa što idiotnijim diskusijama. Casting ekipa je dodala svoj obol cijeloj priči i zaposlila je najveće svjetske glumačke anti-talente. Cijeli ovaj miks je toliko pretjeran, da ovom filmu dajem službeni pečat – “Horror Filmomanija film preporuka za gledanje sa ekipom”. Nakon finalnih scena napravljenih po scooby-doo metodi (znate ono kada cijela ekipa trčkara oko “demona” u ritmu neke blesave muzike), mrtvozornik zatvara film sa kratkim spontanim monologom o spolno prenosivim bolestima i važnosti penicilina pri liječenju istih. Moj naklon :-)