Krešimir Vukelić u svojoj novoj kolumni za HorrorHR piše o granicama između horora i nečeg drugog. Tema kao stvorena za kvalitetnu diskusiju o našim stavovima vezanim za omiljeni nam žanr. Ako vas zanimaju Krešimirove ostale kolumne, pročitajte ih ovdje.
Puno puta sam si ulazeći u videoteku ili skidajući s neta neki film postavio pitanje (a vjerujem da je i ostatak ljubitelja horor žanra): Da li je tu riječ o horor filmu ili ne? Čini se kao lako pitanje, no odgovor je uistinu težak, tako da sam uvijek morao pogledati taj film da bi dobio pravi odgovor. Nažalost, u većini slučajeva je odgovor bio ne. Često sam posudio film koji je „kao“ horor ili skinuo s neta vidjevši na IMDb-u da je riječ o hororu, no razočarao sam se. Po meni je glavna problematika u tome kako razlikovati horor film od ostalog smeća koje se trpa u isti koš s ovim žanrom. Iako, nemam ništa protiv trilera – oni nisu horori, a isto tako nisu niti akcioni filmovi koji odišu brutalnošću (a je to za svaku pohvalu). Dojma sam da se horor negdje tokom vremena izgubio i da je trenutno više ostalih žanrova, koji koketiraju s hororom, uvršteno u taj žanr nego samih horor filmova. Probat ću povući neku granicu. Znam da se neki neće složiti, ali svatko ima pravo na svoje mišljene.
Horor – ova riječ je u upotrebi od 60-ih godina prošlog stoljeća (do tada se u književnosti i kinematografiji koristio izraz strava i užas), a označava nešto strašno i morbidno. Tom riječju označava se žanr čiji autori nastoje izazvati strah, nemir i nelagodu kod gledatelja/čitatelja ponajviše apelirajući na emocije i psihu, odnosno, na ono na što je prosječan gledatelj/čitatelj najslabiji. Naime, vrlo je zanimljivo poigravati se s čovjekovom psihom i gurati ju prema granicama realnosti pritom balansirajući na crti koja dijeli apsurdno od uistinu zastrašujućeg.
Ovo je bila, manje ili više, općeprihvaćena definicija horora, njena suština i naravno da ona ide u širinu do velikih razmjera, no ne i do onoga što se danas pokušava prodati pod horor. Osobno volim pogledati film koji me zastraši i ostavi dubok dojam na mene, drugim riječima horor film, no moram priznati da je takvih filmova u posljednje vrijeme nažalost sve manje i manje. Primjerice, ako se u hororu radi o nekom biću za koje se zna da nije stvarno (a u filmovima B-produkcije se vidi da je gumeno ili da je igračka) to me nikako ne može uplašiti niti zainteresirati. Dobar primjer toga je na TV-u nedavno prikazan horor „The Curse of the Komodo“. Slično je i s nekim trilerima koji jesu napeti, ali samo iz razloga što ne znaš što će se dogoditi, a ne zato što će se nešto strašno dogoditi. Jedan od izvrsnih primjera takvog trilera je Scorseseov „Cape Fear“ s Robert de Nirom u glavnoj ulozi. Drži te u napetosti, likovi su izvrsno portretirani, čak je i opisan na IMDb-u između ostaloga kao horor, no on to jednostavno nije.
Stavimo sve to na trenutak na stranu. Počnimo od samih početaka, a to su horor romani, novele, pripovijetke… S time je sve počelo. Cilj pisanja i stvaranja takvih dijela kroz povijest bilo je stvaranje napetosti i građenje atmosfere kroz vrlo žive opise onoga što se događa s krajnjim ciljem uplašiti i intrigirati čitatelja. Čitati nešto tako i paralelno si brijati film u glavi, koji te drži u napetosti, je super. Način na koji se još može pridonijeti građenju takve horor atmosfere je i čitati nešto tako sam po noći uz minimum potrebnog svjetla i maksimum uključene mašte. U tim trenutcima svaki zvuk, ma koliko poznat bio, postaje strašan i izaziva tjeskobu. Dojma sam da bi tu jako dobro sjela knjiga koju Sam Neil počinje čitati, a kasnije i živjeti, u Carpenterovom „In the Mouth of the Madness“, koji je inače izvrstan film. Tako se malo po malo kroz godine i književnost skupio popriličan fond likova (bilo da je riječ o fiktivnim likovima, stvarnim osobama ili legendama) koji su izazivali strah i nelagodu kod ljudi. Taj uspješan recept preslikao se pomalo i na film. Riječ je o klasici potrebnoj za snimanje dobrog horora – mračne scene, napeta atmosfera, zagrobna muzika, krajnje čudni i neobični likovi (nerijetko natprirodnih moći) i naravno nevina osoba krajnje ugodna izgleda koja će odjavnu špicu dočekati u lijesu.
Kroz godine se fond likova (dracula, frankenstein, werewolf, witch,…) i događaja (halloween, Friday the 13th,…) te mjesta (cemetary, haunted house, woods,…) koja su strašna počeo pomalo povećavati, tako da se i opus horora počeo sve više širiti. Smatram da je taj opus dosegnuo svoj vrhunac sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća nakon čega se počeo polako ispuhivati i prerastati u nešto drugo. Kasnije se ispostavilo da je to nešto drugo mješavina horor žanra i ostalih žanrova, a prije svega trilera, SF-a i komedija. Mora se priznati da su te 80-e iznjedrile niz klasika žanra („The Thing“, „The Shining“, „The Fog“, „Poltergeist“) i započele mnoge filmske serijale („A Nightmare on the Elm Street“, „Friday the 13th“, „Hellraiser“, „Halloween“), a glavnina tih filmova danas stoji u redu za remake ili je već i rimejkana. Ponovno ću se vratiti na sebe i na ono što mene intrigira i plaši, a to je nekoliko stvari kao što su: poigravanje s psihom, religiozna tematika, duhovi i recimo neke urbane legende. Uvijek ću se kao primjera strašnoga sjetiti filma „Omen“ koji je, iako star i bez specijalnih efekata, strašniji od većine onoga što se danas može naći na policama videoteka. Ukoliko još u filmu ima i spooky child kao što je slučaj u filmu „Omen“ onda to definitivno mora biti scary. Filmovi novijeg datuma za koje smatram da su kadra uplašiti i zaintrigirati su: „The Skeleton Key“ i „The Exorcism of Emily Rose“.
Ovo što sada slijedi definitivno nije pokušaj omalovažavanja većine onog što je snimljeno, no gledano mojim očima zombiji su zakon, ali nisu strašni (iako bez daljnjeg imaju svojih trenutaka); slasheri su prva liga, ali kao zabava za pogledati; monster movie je na cijeni ukoliko je monster dobro napravljen (upitno u većini slučajeva), no nije strašan; horori u kojima teenageri traže najkraći put kroz šumu (iako je šuma mračna i na ulazu piše nešto tipa Keep out!) do civilizacije su postali zabava za cijelu obitelj (čast iznimkama); i da ne nabrajam dalje. To je sve dio horor žanra koji je s vremenom počeo odumirati tj. približavati se mješavinama akcionog filma, SF-a ili komedije, a sve to iz razloga što se ide na ruku Hoolywoodu i komercijalizaciji. Kad je riječ o hororu trebalo bi se raditi o gradnji atmosfere i napetosti, a ne o naglim promjena kuta snimanja i isforsiranim zvukovima; kad je riječ o hororu riječ je o strahu od nepoznatoga, pa iako se bojiš, vuče te da zaviriš dublje i uplašiš se više. Savjet! Uvijek prvo pokušajte pogledati original iz 70-ih ili 80-ih, pa tek onda remake iz ovoga stoljeća (obilježenog rimejkovima) i vidjet ćete da je doza istinskog horora (straha i napetosti) uvijek na strani originala. Tada se više ciljalo na priču, napetost i glumu, a sada su u prvom planu specijalni efekti.
I na kraju probajmo zaključiti. Horor film (neovisno o kojemu podžanru horora je riječ) je onaj film koji gledatelja uspije uplašiti, zalijepiti za rub stolice, zaintrigirati i natjerati na razmišljanje barem još neko vrijeme nakon što ga se prestane gledati.
A ako se slučajno dogodi da film izazove blagu nelagodu prije spavanja ili se slučajno kao Freddy pojavi u snovima slobodno se može reći: Gentleman we have a winner!
Kolumnu je napisao Krešimir Vukelić.
Krešimir je rođen 1982. godine u Slavonskom Brodu. Od 2000. godine živi u Zagrebu. Po zanimanju je diplomirani ekonomist, a uskoro i magistar. Gledanje i kolekcioniranje filmova mu je hobi. Tjedno pogleda minimalno 10-ak filmova, a strast prema tome razvio je početkom 90-ih kada su mu dva kuma bili vlasnici videoteke. Omiljeni žanr mu je dakako horor.
26 comments
Sve je odlicno napisano iako ja ne djelim tvoje misljenje da danas skoro pa pravih horror filmova vise nema. Zasto se nisi dotaknuo nase domace pordukcije gdje je mene skoro svaki domaci film horor iliti UZAS!? :)
A sada malo ozbiljnosti. Slažem se da se danas horror filmovi tj. žanrovi općenito, isprepliču, ali ja u tome ne vidim ništa loše. Dapaće, ako takav “gemišt” uspije nerijetko takav film prelazi u remekdijelo tj. bude megauspješan. Nego, po meni problem je u tome što se danas experimentira sa svime i svačime jer je danas i scenaristima (vrlo vjerojatno) jako teško izmislit nešto novo, neku novu priću, mjesto radnje i sl. Kao predstavnik filmofila kojemu horror baš i nije žanr ugodan želucu iliti najdraži, ja se nikako ne bi složio da današnji horrori nisu strašni, a kamoli užasni. Istina je da ću poslije istog najvjerojatnije zaspat ko mala beba, ali to ću ipak pripisat svojim godinama, a ne količini pretrpljenog straha. Naime, ja sam odavno shvatio da smo svi mi veliki nostalgičari prema svemu pa tako i onome što i kako smo doživjeli kada smo bili mali, pa ću tako morat napisat da me svi ti popularni horror filmovi 80tih (kad su bili na vrhuncu) danas uopće ne užasavaju il plaše. Nerijetki od njih se danas spominju kao legendarnima, nedostižnima i sl., ali ja, kojemu inaće nije najugodnije gledat horror, uopće nisam impresioniran nit atmosferom, nit pojavom tih čudovišta, niti ićime u tim filmovima. Zapravo neke mi scene danas djeluju toliko smiješno i toliko nerealno da ne mogu uopće tome pristupit kao o nečem nadnaravnom, mističnom ili sl. Tako da danas klincu daj danas da pogleda samo 20 min filma JA LEGENDA s Will Smithom, kojeg usput mnogi “horroristi” ne bi danas nit pod razno smjestili barem djelićem u horror žanr, to dijete bi umrlo. provjereno! Ili pak “ne daj boze” 20 min američke verzije KRUGA koja po istima vjerojatno nije niti do koljena originalu iz Japana. Ja kad sam sasvim slučajno (na nagovor) pogledao američki KRUG…ono…ja sam umro. To je bilo toliko SICK i toliko strašno da sam ostao PAF, a u samo 20 min tog filma sam vjerojatno pretrpio takav strah kojeg mi danas niti jedan cijeli film iz 80tih ne bi mogao priuštit. A da ne spomenem da u tih 20 min nit je bilo krvi, mesa, čudovišta ili sl. Eto toliko o tome gdje je nestao horror. Nigdje, samo što je danas horror svugdije oko nas pa mi to više niti ne primjećujemo. I efekti su danas toliko ludi da je sve to pomaklo granice. Recimo jedan film poput Grincha…tko je ukrao Božić (J. Carrey)…je toliko uplašio jednog klinca da je mali imao sleđenu facu tokom cijelog dana. A to su danas kakti dječji filmovi. Za jedno dijete taj Grinch je danas tako realistično i “čudovišno” isfuran da u nekim scenama plaši klince 10x više nego neki plastični stvor iz 80-tih koji se jedva pomiće. Likovi u crtičima su danas opakije isfurani od toga. Samo, mi smo danas svi veliki pa to ne primječujemo!!!
Uf, komplicirana tema oko koje bi se moglo danima pisati. Ja se inače nikada previše ne zamaram podjelama žanrova, podžanrova i pravaca, nekako mi moje horor iskustvo u glavi ima kreiranu “internu definiciju” horror žanra. Spomenuti ću kasnije slashere, kao jedan način subjektivnog pogleda prema djeliću horror filmskog svijeta.
Horror po meni? Puffff, nemože se baš direktno napisati nekakav set filtera jer u glavi prolazim ono što bi rekao a uvijek ima i druga strana.
U horrore zasigurno spada sve što ima veze sa monstrumima. Od najlošijeg jeftinog Ghouliesa, do vukodlaka i vampira. To što filmovi radnju “dijele” na više drugih žanrova mi nije bitno – horror komedije, spoofs, akcije sa horror tematikom (trailer gore, Chuck Norris i Hellbound) – sve mi spada u žanr.
Čim su vanzemaljci u igri, već mi malo bježi od horrora, ali dakako sve sa vanzemaljicima i brutalnim makljažama (alien, spilt second, evil aliens i ti tipovi filmova) idu u horror.
Slasheri su posebna sorta – ovdje i sam u glavi imam realno oprečne stavove. Ne radi postavljanja istih u horrore ili trillere – smještam ih dakako u ove prve, ali ja sam imam svoju viziju slashera koja baš nije ista kao ostalima. Slasher u mojoj glavi nema supernatural detalja (gdje bi freddy komotno ispao, jasona ne bi šutnuo iz toga jer osim dizanja iz pepela izgleda i barata oružjem ako običan čovjek). Sa druge strane najvažnija stvar meni da nešto kažem da je baš slasher je to da je u igri masked killer za kojega do kraja neznamo tko je i recimo da ima neku početnu – desilo se ranije priču.
Možda baš taj primjer mene i slashera na mikro perspektivi govori o tome što drugi smatraju pod horrorom – 100 ljudi 100 čudi. Evolucija torture porna je pokrenula nove sfere horrora, ono sto bi nekada bio triler sada je nabildano sa brutalnim ubijanjima, rezanjima udova, kasapljenjem novorođenčati i šta već ne – i baš radi tih stvari u većini ljudi prelazi žanr. Triler postoja hardcore triler tj već horror. Gledatelj upoznat sa horror filmovima u ovome nema neke scare scene koje bi ga trebale usrati, ali jednostavno vizualno nasilje koje sada komotno spada u R rated i unrated filmove promijenilo je “tržište”.
Utjecaj medija? I on pošteno utječe na ta stapanja žanrova u korist horrora. Pogledajte samo malo horror sajtove, malo po malo počinju pratiti skoro sve što ima išta nasilja. Redatelji koji slože dva tri horrora i onda krenu na neki baš recimo nasilniji/jači triler odmah dobivaju svoje mjesto pod horror suncem.
Twilight? Kaže većina nije horror – nisam gledao film, ali po temi i ono malo trailera što sam vidio ja ga bez beda smještam u horror. Vampiri, bacakanja po stablima, (nadam se) ubojstva sisanjem krvi, mutacije lica čovjek>vampir – jeb’ga horror, pa makar 60 minuta troše na ljubljenje i pričanje o najnovojim teen temama.
Saw? Triler čisti – uvali perverzno zamišljenje nasilne zamke i eto već se prebacio u horrore. Dali je Saw horror? Po old school pravilima – tj po filmovima koje smo jedino mogli tada gledati na VHS kazetama – nope, po standardima novostopljenih i evoluiranih žanrova – jest. Horror triler bi bilo možda najpoštenije kada bi spajali staro i novo, ali eto kažeš horror i skratiš si muku.
“Sve je odlicno napisano iako ja ne djelim tvoje misljenje da danas skoro pa pravih horror filmova vise nema. Zasto se nisi dotaknuo nase domace pordukcije gdje je mene skoro svaki domaci film horor iliti UZAS!? :)”
HAHAHA!
hrpa gluposti.
Poptuno se slazem sa autorom, ni sâm ne bih bolje srocio.
Kako moj burazer ima obicaj reci; Ma horrori i ne postoje vise, sve su to neki surogati, i uz to nisu strasni.
Sve se svelo na par izuzetaka.
Slažem sa sa svim u kolumni, osim onog za zombije i slashere.
Vrlo filozofska tema, definitivno…
I ja bih isto da ima više STRAŠNIH horrora…al jbg
He, He, ne bih da se vracam na onu Lovkraftovu : ,,Najstarija i najjaca covekova emocija je strah, a najstarija i najjaca vrsta straha je strah od nepoznatog”. Pa jeste da je 90% horrora cisto smece, ali ostalih 10% je i srce same horror umetnosti (da to tako nazovem, sto neko rece – Sta je umetnost?)
Da pravih horrora ima i danas (koliko to oskudno bilo), pogledajte na primeru Ramba IV (ma i I, II, III) i videcete pravi uzas!
istina, etikiraju film kao horor i onda ispadne kakizza… npr. kukci… a, de im je pamet bila???
‘kukci’ je super film, al kao sto si rekao nema veze s horrorm…al to je valjda tako danas sve gdje se pusti kap krvi je horror! evo najsvjeziji primjer je mega popularan tvajlajt!!
Po meni, naslovi dostojni etikete “pravi horror” su rijetki – danas posebno (cast izuzecima poput originalnog Ringua npr.) jer u takve svrstavam filmove tipa “The Omen” (Predstakaznje), Amytiville II i slicne istinski gorozomorne filmove koji djeluju na psihu gledatelja a psiha je to sto treba “plasiti” a ne gore, krv i explicitnost kojima se uglavnom postize gadjenje a ne strah (zbog toga u “pravi horror” ne svrstavam Exorcista npr. :) )
ovo gore sam ja (ne znam zasto me site”zaboravio” :) )
@arminio-pa to u teoriji je tako!!ali kaze bora corba…malcice je drugcije u praksi:)
Meni je Exorcist ipak jedan od najstrašnijih horora svih vremena, ali sada kad ga gledam, osim stvarno šokantnih scena, nema nikakvu radnju. To je film bez radnje, najozbiljnije, ili ja ne kužim – kakve veze ima Irak sa Regan, kakve veze ima Pazuzu sa exorcizmom, a da ne kažem da su mi neke scene jako naivne. S druge strane Pretskazanje ima jako dobru priču, ali meni nema strašnih scena, najstrašnije u cijelom filmu meni je uvodna pjesma “Ave Satani” i ništa više, makar je film odličan i više od toga. Mislim da ne postoji film koji ima i radnju i originalnost i atmosferu, a da bude strašan, a da bude horror. Meni su neke od najjezovitijih i atmosferom pogođenih scena recimo one orgije iz “Eyes Wide Shut” (a što nije horror), scena iz “Lost Highway” kada Mistery Man daje mobitel glavnom liku i ovaj sam sebe zove kući, da bi se javio Mistery Man koji je ispred njega, pa scena iz Mulholland Drivea kada ona nakazna kreatura samo isklizne iza ugla – da ne spominjem kako u Lyncovim filmovima meni bude sablasno kada se pozadinska pjesma utiša, pa se čuje onaj iritantni zvuk koji zvuči kao upaljeni agregat. “Isijavanje” mi uopće nije strašno, kao ni “Noć vještica”, ali zato su mi Petak 13. drugi i treći dio bomba. Zadnja scena na koju sam se ja trgnuo i skočio sa kreveta je bila iz “Dead and Buried” kada spaljeni leš počne vrištati, vidio sto puta i još ću toliko, ali ovdje je imalo efekta. Ima ih još, iz “In mouth of Madness”, iz “Teksaškog masakra”, a najstrašnija scena svih vremena mi je ona iz Exorciste 3, u onom hodniku u bolnici kada kamera radi rapidni zoom prema sestri kojoj se iza leđa pojavi manijal omotan zavojima.
Da zaključim, horrore volim gledati jer se bave nadnaravnim temama, okultnim, neistraženim, različitim fenomenima, jer te pričom (bar oni stariji, ne sada) privuku da ih gledaš – ali rijetko koji mi je strašan od početka do kraja, to su sve samo scene i gotovo.
Svaka čast što si se sjetio Lyncha, frajer je definitivno bolestan!
Bez daljnjega se slažem da i filmovi koji nisu horori imaju strašnih i prejebenih scena…
>Meni je Exorcist ipak jedan od najstrašnijih horora svih vremena, ali sada kad ga
>gledam, osim stvarno šokantnih scena, nema nikakvu radnju. To je film bez radnje,
> najozbiljnije, ili ja ne kužim – kakve veze ima Irak sa Regan, kakve veze ima Pazuzu
>sa exorcizmom, a da ne kažem da su mi neke scene jako naivne. S druge strane
Nema radnju? Exorcist je prilicno jasan i bez nekih vecih nelogicnosti… Pogledaj jos jednom ali malo pazljivije :)
>Pretskazanje ima jako dobru priču, ali meni nema strašnih scena, najstrašnije u
>cijelom filmu meni je uvodna pjesma “Ave Satani” i ništa više, makar je film odličan
> i više od toga.
Sto se tise strave – Exorcist je parada FXa i ne moze uplasiti nego uglavnom zgaditi. Tu nema nista sto bi diglo kosu na glavi ili bar bilo neugodno za zivce. Nasuprot, Pretskazanje je kompletno “strasan” film – ziva jeza puna grozne nelagode od 10. do zadnje minute (samo je otprilike prvih 9 min. “normalno”). Glazba, atmosfera, gluma, scene poput one sa krizem, na groblju ili one sa staklenom plocom ili ZOO vrta… takve stvari kod gledatelja dizu zivac a ne povracanje “zelene juhe”, lebdenje i okretanje glave za 360 stupnjeva :) jer sokantno nije isto sto i stravicno…
>Svaka čast što si se sjetio Lyncha, frajer je definitivno bolestan!
>Bez daljnjega se slažem da i filmovi koji nisu horori imaju strašnih i prejebenih
>scena…
Meni je jedan od najboljih “horrora koji to nisu” Lynchev “Fire Walk With Me” – taj film ima nekoliko scena koje su cista strava iako film ne spada u horror zanr.
@arminio – Nema radnju? Exorcist je prilicno jasan i bez nekih vecih nelogicnosti… Pogledaj jos jednom ali malo pazljivije :)
Jep, pogledah ga ja nekoliko puta, i nije da nema radnju, krivo sam se izrazio, već mi ima nelogičnosti koje se mogu tumačiti različito – zašto Regan popizidi kad je Karas poškropi svetom vodom, da se na kraju ispostavi da to nije sveta voda već obična voda, otkud maloj križ kojim masturbira, kad je njena stara par scena prije našla križ ispod njenog jastuka i optužila majordoma odakle se stvorio, a jasno je rekla doktoru da nisu vjernici, one slike lavova sa krilima koje mala crta – da li to znači da je vrag bio davno u njoj, okej, recimo da mi je jasno da je otpočetka Vrag htio Merina da dođe i da je to neka osveta iz Iraka kad je našao idola Pazuzua, i na samome kraju – mama od Regan govori da se mala ničega ne sjeća, ali kad ona vidi onaj popovski ovratnik kod onog popa ona ga zagrli i kaže mu:”Hvala.” Moja interpretacija filma – koliko god bila kriva je – da je opsjednutost bila samo jedna autosugestija te male, jer je, u jednoj sceni se vidjelo da joj ćaća neće doći, a ona je bila zbog toga očajna. I da li je vrag u malu ušao jer je zvala duhove, preko one demonske ploče??? Nasuprot tome Omen mi ima sjajnu i jasnu radnju, a morat ću ga pogledati, njega ne Exorcistu još jednom da vidim kakav će utisak ostaviti na mene. Nisam spomenuo da sve verzije Exorciste koje sam gledao su one Version You have never seen before, a čitao sam da se te verzije razlikuju od orginal verzije… možda sam stvarno nešto propustio, ne znam. Ipak, svaka čast Omenu koji je bolji, ali Egzorcista je meni stravičniji, i dan danas.
>Nasuprot tome Omen mi ima sjajnu i jasnu radnju, a morat ću ga pogledati, njega
>ne Exorcistu još jednom da vidim kakav će utisak ostaviti na mene. Nisam
>spomenuo da sve verzije Exorciste koje sam gledao su one Version You have
>never seen before, a čitao sam da se te verzije razlikuju od orginal verzije… možda
>sam stvarno nešto propustio, ne znam. Ipak, svaka čast Omenu koji je bolji, ali
>Egzorcista je meni stravičniji, i dan danas.
“Never seen” verzija je katastrofa! Evo detalja:
http://agrgic.tripod.com/rew/#E
http://agrgic.tripod.com/rew/exorcist_never_seen_edition.txt
A sto je kome stravicnije – ovisi o ukusima… a o ukusima se ne raspravlja! :)
Meni gore, FX, super maska i ostale “dzidabaje” izazivaju samo WOW efekt. Prava strava je u glavi a Omen je za takve stvari zakon :)
Exorcist 2 nadipunje prvi dio, ma koliko loš bio. Exorcist je 100 puta strašniji od Omena, koji je bliže drami.
>Exorcist 2 nadipunje prvi dio, ma koliko loš bio. Exorcist je 100 puta strašniji od
>Omena, koji je bliže drami.
I Oen i Exorcist su horror drame. Omen je efektniji jer mu je atmosfera bolno jezovita. Exorcist previse puca na FX a atmosfera je u drugom planu. Ako iz oba izbacimo horror elemente, ostaje klasicna drama u oba slucaja.
Meni je za horror vazno da je neugodan ako vec ne moze uplasiti (a normalnog gledatelja pretpostavljam film ne moze uplasiti :) ) a Omen je upravo to. Nikako ne kuzim po cemu je to Exorcist 100 puta strashniji? Nema ni jedne scene koja je istinski jezovita, atmosfericna i koja te tjera da pogledas oko sebe i zamislis se. Omen je pun takvih stvari i radnjom i pristupom “prizemljen” pa stoga i djeluje efektnije. Naravno, neko takav pristup ne voli i uglavnom ga sokira i plasi spektakularnost i, recimo, grozomornost (sto je osnova Exorcista) pa ako toga nema, film mu nije strashan. Mozda spadas u taj profil horror fanova? :)
Sto se tice 2 dijela – meni je cak i bolji od prvog iako je gluma ocajna. Drugi dio ima pristojno jezoviti shtih i ne igra skroz na kartu FX-a.
Da se ne svede na Exorcist vs Omen, i jedan i drugi su filmovi dobri, i spadaju u klasik žanra. Slažem se sa Arminiom da već film ako ne može šokirati onda bolje da igra na kartu da je gledatelju neugodno. I moram sada reći da Omen ima scena koje su efektne na taj način – kao naglo ojavljivanje Isusovog kipa, kada Damien popizdi u autu i kada se Gregory Peck dvoumi da li da ubije Damiana ili ne, pa i onaj ćoravi pop kome se lice osušilo. Oba filma su dobra. Mene osobno, mene, više plaši i sada, nakon svih godina Exorcist, i to je tako, ali ga ne proglašavam najboljim horrorom svih vremena. U kakvi god žanr spadala “Jacobova ljestvica košmara” mi je primjer filma koji ima sve, i atmosferu i priču.
Možemo se prebaciti na forum sa temom Omen vs Exorcist? :) I Omen 2 vs Exorcist 2, ili 2 vs 3. Meni još Exorcist nije jasan do kraja :)
pišanje u Exorcistu je jezovitije od bilo čega u Omenu.
>pišanje u Exorcistu je jezovitije od bilo čega u Omenu.
Posebno kad posmislis da je pred gostima i da to treba i ocistiti… ma sav sam se najezio! |oDDD
mislim da su horori pljuga a da u njima ima i stvarnosti osjetila sam na svojoj koži ali ne želimpričati o tome
mislim da je odličan ali ga nisam još gledala ali gledati ču ga