Casey sa prijateljicama odlazi na djevojačku u Costa Ricu. Partijanje, opijanje i kupanje u predivnim uvalama završava sa naizgled bezopasnim ugrizom insekta. Nekoliko dana nakon što se vrati doma, na mjestu ugriza počne infekcija, koja malo po malo ovlada njenim životom.
Prvih pet-šest minuta filma je snimano iz kamere Caseyine prijateljice, ali na sreću to je fokus samo na događajima u Costa Rici – ostatak filma je regularno snimanje. Način prikaza događaja na putovanju kroz kameru je OK i mogu reći da baš paše – makar nemoojte tražiti previše logike, jer se snimaju i neki događaji za koje ne treba imati “dokaza”.
Nakon pucanja čira na mjestu ugriza, Casey počne propadati, postaje sve blijeđa, prate je bizarni snovi, a stvar evoluira – i to doslovno evoluira. Cijeli film se dešava praktički u njenom stanu, povlači se paralela između straha od braka i djece do straha od onoga što Casey postaje.
Svakih petnaestak minuta joj u “goste” dođe neka prijateljica ili budućua punica, a na njima je dakako da postanu leševi i dekoracija u ljigavom okruženju Caseyinog novog habitata.
Prvih pol sata stvarno solidno, makar je i ostatak filma gledljiv. Nekako mi je falilo ikakve empatije prema Casey, ona je onako klasično “hororovsko” biće – između stare sebe i nove proždrljive monstruozne verzije. Subplot sa ljubomornom prijatljicom baš nije trebao, vrlo evidentan od početka i nekako ne daje nikakvu dodatnu vrijednost radnji filma.
Makeup efekti su solidni, makar su mi malo smetale jeftine leće, a najbokji trenutak filma je opskuran san gdje se Casey unutrašnjosti ispada nekoliko kila ikre koju drugi manijakalno gaze derući se “babies, babies!”.