Nakon traume uzrokovane pobačajem, Rosemary i Guy Woodhouse sele se iz New Yorka u Pariz gdje je on dobio mjesto na Sorbonni. Smještaju se u neuglednoj studentskoj zgradi, ali čar života u Parizu i potreba za promjenom dovoljni su za skladan brak. Već prvog slobodnog dana Rosemary postane žrtva uličnog razbojnika, kojega u trku i stigne te uz svoju torbicu pronađe i novčanik njegove prijašnje žrtve. Sama potraži stanovitu gospođu Margaux Castevet, koja je sa velikom zahvalnošću poziva na party.
Dolaskom na Party Rosemary i Guy skuže da su u vrlo visokom društvu pariških bogataša, a još više se iznenade kada shvate da su ih ovi samaritanci primili kao svoje i kroz par dana već dobivaju stan u luksuznoj zgradi. Ostatak znate, budući da je NBC-ova mini serija “Rosemary’s Baby” praktički ista, samo malkice modernizirana verzija istoimenog kultnog filma Romana Polanskog iz 1968. godine. Dakako imajte na umu da je i jedno i drugo ekranizacija knjige, pa ne spominjem to u kontekstu usporedbe već (ne)potrebe nove adaptacije.
NBC je preselio radnju u Pariz, a za glavnu ulogu Rosemary odabrao Zoe Saldanu. Mini serija je emitirana u dva dijela sredinom svibnja ove godine, a makar sam veliki fan originala, nekako sam se natjerao da pogledam i moderniziranu verziju.
“Rosemary’s Baby” je iz tehničke perspektive kvalitetan uradak. Od režije Agnieszke Holland, pa preko glume većine glavnih likova (makar mi njen muž baš i nije pasao), pa do vizualnog identiteta sve je sasvim korektno složeno. Ono što mi je smetalo je to da stvar nema nikakve poante. Gledljivo je, ali uopće ne nudi nikakav novi pogled na ovakvu intrigantnu priču. Odgledao sam sve u jednoj večeri i kada je završilo imao sam osjećaj kao da sam buljio u neke reprize na televiziji. Najbolji opis bila bi engleska riječ bland. Mozak prazan…
Zoe Saldana je kao Rosemary sasvim solidna, a najbolje performanse prikazuje do trenutka kada kreće paranoja. Tada malo preglumljuje, a sam scenarij ni ne daje šanse da se gledatelju prikaže nešto posebno zanimljivo. Ministerija ide po špagi klišeja, znaš točno što će se desiti u bilo kojem trenu, a od napetosti niti n. Nešto malo CGI efekata im i nije trebalo, pamtim početničke debilane sa prstenima i ogrlicama koje zasvjetle kao da ih je neko obradio u Photoshopu.
Mini serija bez poante, gledljivo ako baš nemate što ili ako niste gledali original (makar bi u tom slučaju trebali se baciti na “original”).