Amityville II: The Possession (1982)

Nisam neki fan horror filmova sa opsjedanjem kuća, tako da do sada osim klasika nisam previše odlazio u ove vode. Pod klasike mislim na filmove poput The Changeling, The Legend of Hell House, Poltergeist pa i Amityville jedinice. Ova prva dva nisu baš neki mainstream, pa ako ste preskočili, obavezno pogledajte. Neki dan sam dvojio dali da se zadubim u Amityville ili u filmove sa zmijama, a kako i vidite ukleta Amityvillska kuća je ipak pobjedila. U ovom prequelu u odnosu na original, u pitoreski gradić se doseljava obitelj Montelli – muž i žena sa dvoje teenagera, te još dvoje male dječice. Već tijekom prve zajedničke večere, dolazi do potresa, koji nagoviještava zlu sudbinu koja će strefiti stanare uklete Amityvillske kućice.

Dvojku stvarno nikada nisam gledao, za razliku od trojke koja se stočetrdesetpet puta prikivala na HTV-u. Kako ljudi i nemaju neko posebno mišljenje o Amityville serijalu (kao i o bilo kojem 5+ filmova horror franšizi) očekivao sam da će već od dvojke krenuti prokletstvo u obliku opadanja kvalitete. Možete misliti koliko sam bio šokiran kada sam odgledao film i sam sebi rekao – “stari moj, nije uopće loše”.

Ono što mi se odmah sviđalo je Tommy Lee Wallaceov (scenarist i poznata faca u žanru) prikaz obitelji, koja je toliko daleko od savršene. Glavnu muškarac u obitelji Anthony je prilično žestoki čovjek nagle naravi, koji bez prezanja šamara svoju djecu kada sumnja da su oni iza jednoga od “ukletih” fenomena. Isto tako bez beda napada svoju suprugu, koja uzvraća sa povicima da će ga ubiti. Mala dječica su valjda jedina “normalna”, jer su teen brat i sestra od početka u nekom čudnom odnosu, koji u sredini filma eskalira sa incestuoznim seksom. Makar je prokletstvo kuće u igri, najgora stvar koja stvara nelagodu je ta da su izgleda ljudi upravo takvi, a sa zlom pojavom stvari postaju još gore.

Film od samog početka počinje sa akcijom i tako je u savršenom ritmu drži do neke sedamdesete minute. Tada dolazi do povećeg kažina, a priču nastavlja lokalni svećenik koji pokušava izliječiti očito opsjednutog člana obitelji. Pojava neke nepoznate energije je odrađena prilično jednostavno, ponajviše raznoraznim zanimljivim kadrovima, koji na par trenutaka u sredini podsjećaju na “Evil Dead“. Efekti vezani za opsjednutost i ljudsku mutaciju su po mom guštu, čiste osamdesete.

Sve u svemu “Amityville II: The Possession” je u potpunosti pozitivno iznenađenje.