Schock (1977)

Daria Nicolodi, najstalnija Dario Argentova glumica u ovom filmu legendarnoga Maria Bave glumi Doru, mladu majku koja se sa svojim sinčićem i drugim mužem nakon sedam godina vraća u veliku ladanjsku kuću. Velika stvar za nju, posebice jer je u toj kući živjela sa svojim prvim mužem, okorjelom narkomančinom koji je jedne noći nestao. Usred toga mlada žena je doživjela živčani slom, pa je slijedećih par mjeseci provela na razno raznim psihijatrijskim tretmanima uključujući tretiranja strujom. Nakon što su sve te godine proletile i Dora se potpuno unormalila, dolazi do novih problema…

Ubrzo nakon useljenja u kuću, njen sin se počne čudno ponašati, te uz vrlo frekventne promjene raspoloženja, stvaranje raznoraznih problema, jednu noć čak u krevetu počinje milovati svoju majku. Promjena u odnosu između majke i sina se događa radi nemirnoga duha njegovog oca, kojemu je povratak žene i sina u kompletu sa njenim novim mužem očito loše djelovao na vječni san.

Dugo nisam pogledao neki talijanski old skul horror i moram reći da me ovaj Shock intrigira već kojih godinu-dve. Našao sam ga doma u nekom jeftinom box setu koji mi je cura donijela sa nekog putovanja, a uz iznimno lošu kvalitetu DVD transfera, box set mi je ostao u pamćenju po nekom filmu gdje se James Earl Jones bori protiv neke morske nemani. Je zamislite onaj glas iz legendarnog “This is CNN” sa harpunom u ruci i nekakvom jeftinom živinom. U međuvremenu sam nabavio bolje DVD izdanje (Blue Underground) pa sam filmu dao svoju, sada mogu reći, zasluženu šansu.

“Mamice, ja te moram ubiti” – osim spomenutog tapšanja majke u mraku, ovo je jedna od upečatljivijih scena u filmu. Dora sa čuđenjem gleda svoga sina nakon te izbačene izjave i jednostavno nemože vjerovati. Kroz veliki dio filma, Dori se dešavaju raznorazna sranja po kući, od nesreća uzrokovanih sinovljevom “nepažnjom”, preko priviđanja zombificiranoga tijela svoga bivšeg muža, pa do jedne velebne LSD trip scene gdje joj se klavir smije.

Glede filma, većina detalja su pozitivni, pa moram spomenuti one najlošije. Prvo i osnovno, mulac koji je odglumio Dorinog sina u kombinaciji sa ultra debilnom sinkronizacijom = toliko loše, da ispada skoro da je sve na granici parodije. Mali je baš preloš, već od prve scene kad ga majka zove “Marcooooo”. Kamera se odgega do njega, on diže pogled i govori “Marco, da, ja sam Marco, evo me mamice”. Mislim wtf? Ok ovdje je bila u igri glupa rečenica iz scenarija, ali film jednostavno morate viditi da skužite kako je mali loš.

Osim što cijeli film radi svinjarije, mislim da nam je Marco doneo prvi dječji gore ikada – razmišljajući o majci, nekoj lutki reže vrat i polako čupa van krpene dijelove kao da kasapi grkljan. Legenda mala smrdljiva ;) Posebno ću spomenuti i jednu njegovu dobru akciju, na ljuljačku stavi sliku od očuha, inače pilota, pa kad je počne ljuljati, a “novom” ćaći se avion počne rušiti.

Paranoja, strah, neprirodni napadi i genijalna Daria Nicolodi u kombinaciji sa istinski savršenom horror glazbom kakva valjda postoji samo u old skul italo horrorima držala me uz ekran od početka do kraja, u istinskom sažaljenju prema Dori. Po meni, jako dobar predstavnik “zle Italije”.