Incubus (2007)

Kad pomislim na pojam Incubus prvo mi na pamet dolazi bend koji je nedavno sa svojim glazbenim izričajem potonuo, te kultni (?) istoimeni film sa William Shatnerom iz 1965 za kojega je poznato da je prvi horror film snimljen na esperantu. Uz sve opskurnosti koje pratim na ovom sajtu, mislim da bi i to ponovno trebao pogledati. Naime došao sam do neke dvadeset i pete minute, te više nisam mogao gledati Shatnera kako se bacaka na meni potpuno neslušljivom esperantu. Usput, Incubus je po legendama demon koji je ulazio ženama u snove sa ciljem kopulacije. Vratimo se na film koji je tema dana…

Scena koja otvara film je moderni SUV koji razbijen stoji pokraj šumske ceste. Iz njega izlazi skupina mladeži koja se prije nesreće uputila na kampiranje. Jedino logično riješenje da dođu od točke A na kojoj stoje i točke B gdje su krenuli je da se upute kraticom kroz šumu. Tako tipično, ali takve mlade ljude i volimo ;-) Nakon napornog višesatnog hoda, počinje se spuštati mrak koji diže paniku u njihovim redovima. Kao jezero u pustinji, uskoro nailaze na nekakvu ex strogo čuvanu napuštenu vojnu instalaciju. Spavati vani među vukovima ili unutar nepoznate zgrade pitanje je sad… Na naše zadovoljstvo, ulaze unutra i odmah nabasavaju na par ljudskih tijela.

Situacija je slijedeća – u tom tajnom laboratoriju radili su se eksperimenti na okorjelom pisihčki poremećenom ubojici. Tip je u nekakvom stanju kome, gdje konstantno sanja i ima mogućnosti zavladati mentalnim stanjem osoba koje u blizini utonu u san. Znači, ajmo reći nekakva mutacija ideje o Freddy Kruegeru, samo što ovdje osoba kojoj ovaj uđe u san postaje ubojiti manijak. Moram reći da ideja i nije toliko loša, pa se u nekim dijelovima filma i može uživati u horror “akciji”. Ono što je u filmu zamorno je konstantno masturbiranje na neke sada već potpuno tipične kadrove koje smo mogli vidjeti u bilo kojem filmu snimanom u napuštenom kompleksu. Cijevi, prazne sobe, krvave pločice na zidu, naglo micanje kamere prema mehaničkim aparatima – znate već na što mislim. Ok, to je fora vidjeti, ali ponavljati svakih 5-6 minuta i slično je prilično zamorno. Baš se može primjetiti da je Incubus prvi i jedini film redateljice Anye Camilleri.

Glumačke performanse su relativno solidne, gdje posebice moram spomenuti Taru Reid. Glumica poznata po raskalašenim opijanjima i punjenju silikonima, u Incubusu nije ni blizu degutantna kako je bila u Bollovom “Alone in the Dark” (btw ovo je prvi osvrt ikada napisan na preteči HorrorHRa – horror.blog.hr – nije baš nešto, vidim da ću morati ponovno pogledati ovo mega sranje). Jedino što mogu reći da me oko nje nerviralo posebno drečanje u scenama dok plače – nekakav iznimno iritirajući degutantan zvuk.

Film je sve u svemu imao nekakvog potencijala da bude osrednje pomalo zabavno djelo, ali je ipak sve ostalo samo na ideji. Osim spomenutih problema iz redatateljske stolice, scenarij je prepun rupa, te se diči sa nekim stvarima koje posebno mrzim – prebrza (dakako točna) zaključivanja. Mislim, oni nalete na tog tipa povezanog na strojeve i odmah zaključe da je to neki lik koji je prije 10 godina ubio svoju staru i neznam koga već i odmah znaju cijelu njegovu background priču. C’mmon, neide to tako, ali bi se scenarij raspao da to nisu mogli nekako objasniti, jer je to ipak veoma važna stvar koja dodatno objašnjava neke postupke. Uz to, odjednom lik od Tare Reid zaključuje da i ona ima neke vizije, te se vis-a-vis toga uspije poistovjetiti sa killerom i shvatiti njegove interne probleme. Bezveze totalno…

Usput jedna mala trivia oko filma, “Incubus” je zapravo imao svoju premijeru prije dvije godine kada je postao prvi film koji je AOL (America Online) dao svojim korisnicima za download.