Zgodna novinarka uz pomoć kolege pokušava doći do neke zanimljive teme za novi članak. Dok on brije na nekakve bedastoće sa Titanikom, ona više vuče na stranu serijskih ubojica. Sasvim slučajno u blizini netko pobije punu kuću teenagera, te se slavom napaljena novinarka baca na posao. Serijski ubojica je zajeban klaun za ekstra velikom satarom.
Za redatelja Marcusa Kocha nikada nisam čuo, ali čim je izašao poster za ovaj film digla mi se volja za gledanjem istoga. Bilo je to negdje prije godinu i pol i sjetih se sada da sam o tome i napisao post, pa eto poster možete vidjeti ovdje. Klaun stvarno odlično izgleda i kada kombiniraš njega i sataru, jednostavno nemožeš ne pogledati.
Film je zasigurno rađen sa omanjim budžetom, tako da mi izgleda da su skoro sve pare otišle na efekte. Svaka čast, nema tu nikakvih CGI bedastoća – ipak je redatelj ovog filma radio efekte za bloodbath zajebanciju Nikos The Impaler. “100 Tears” ima manje humora i zajebancije, ali se na planu krvoprolića prilično dobro stoji. Gledajući film u globalu, to ekstremno masakriranje sve zajedno 20-25 žrtva kroz cijeli film ispada kao jedina poanta ovog djela.
Gluma je razočaravajuća, a o pozadini ubojitog klauna i njegovoj manijakalnoj kćerci ne treba previše trošiti vrijeme. Scenarij dosta loš, sve zajedno nije dosadno, ali zasigurno su ciljali samo na gledatelje koji vole svakih par minuta vidjeti poneku odrezanu nogu, probušeno tijelo i dodatni hektolitar krvi.
1 comment
Gledao sam to prije nekoliko tjedana. nisam bio baš oduševljen.