Kolumna: Abeceda horror filma A-H

Krešimir Vukelić u svojoj novoj kolumni za HorrorHR započinje sa abededom horror filma. Ako vas zanimaju Krešimirove ostale kolumne, pročitajte ih ovdje.

Svaki puta kada je riječ o nekoj temi, autor nastoji napraviti pregled, odnosno, neku abecedu te teme kako bi čitatelje upoznao s njom i približio im neke, do sada, nepoznate, ali i manje ili više poznate stvari. Slična priča je i s ovom abecedom, abecedom horor filma, ili ako ćemo ju pomalo žanrovski/klišejski odrediti, abecedom straha. Dakako, cilj abecede je sumirati neka osobna zapažanja, koja će se redom očitovati kroz redatelje, filmove, glumce (likove koje su oni s većom ili manjom uspješnošću odigrali) ili nešto drugo što mi je ostalo upečatljivo, a tiče se horor žanra. Dakle, krećemo na putovanje od 26 koraka.

A – Aja Alexandre ili Dario Argento; dovumio sam se i znam da će mnogi zamjerit, ali odlazak u kino i gledanje filma Piranha 3D me kupilo i donijelo apsolutnu prevagu na stranu ovog mladog redatelja. Iako je u Piranhi, Hills Have Eyes i Mirrors riječ zpravo o remakovima, moram priznati da su napravljeni na jako dobar način i da privlače na gledanje i zaokupljaju, a to je ono najbitnije. Mislim da kvaliteta originala iz kojih su posuđeni ideja i pojedini djelovi nije narušena. S druge strane, njegov dosada jedini autorski rad Haute Tension stavio ga je na listu perspektivnih i učinio članom Splat packa. Ukoliko se ostavio autorskih radova bit će mi i dalje drago gledati jako dobro napravljene remakove.

B – Barker Clive, znastveno fantastični i horor pisac, frajer za kojeg je Stephen King rekao: „I have seen the future of horror genre, and his name is Clive Barker.“ To da je budućnost pokazao je već prvim filmom koji je režirao, a riječ je naravno o filmu Hellraiser. Tog filma, kao i njegovog zaštitnog lika Pinheada sam se užasavao kao klinac i to je već sasvim dovoljno da ga stavim kao predstavnika slova B na moju listu. Inače, žao mi je što se nakon Lord of Illusions ostavio redateljske palice i prešao u producentske vode, zato što mi je film baš doro sjeo, a i izvedbu Scott Bakule u tom filmu držim za jednu od najboljih u njegovoj karijeri.

C – Carpenter John; ali, kako usput ne spomenuti i legendarnog producenta Rogera Cormana? Mora se naći mjesta za obojicu. Šteta bi bila izostaviti čovjeka koji je dao prvu priliku danas velikim imenima pout Camerona, Howarda, Bogdanovicha, Dantea, Demmea,… ali i podario nam, meni osobito drag, The Raven. Ipak, pobjednik je čovjek koji je ušao u filmski biznis kako bi snimao vesterne, a postao je jedno od zaštitnih lica horor filma. Iako on kaže da su zapravo svi njegovi filmovi vesterni, pa tako primjerice film Vampires naziva vampiskim vesternom. Što se tiče Carpentera teško je napraviti odabir, ali ako bi već morao, na prvu bi rekao Halloween i The Thing – drugim riječima klasici. Ono što je super kod njegovih filmova je to što ih mogu gledati uvijek, iako ih praktički znam napamet.

D – Dracula, Damien, Devil,… previše je pojmova da bi se našlo mjesta za glumca ili redatelja, pa krenimo redom. Dracula, legendarni filmski vampir inicijalno proizašao iz pera Bram Stokera, plaši ljude s platna još od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Mnogo glumaca (Lugosi, Oldman,…) se okušalo u ulozi Dracule, ali samo je jedan pravi filmski Dracula, a to je Christopher Lee. Damien – mali Antichrist i vjerojatno najspooky klinac u horor filmovima. Dakako, riječ je o glavnom protagonistu The Omen trilogije. Prvi je najopakiji dio iz kojeg su najupečatljivije izvedbe Lee Remick i Gregory Pecka, kao i sablasna Ave Satani. I za kraj Devil, riječ koja ima puno značenja, ali ja samo želim skrenuti pažnju na novi film Devil za koji je zaslužan M. Night Shyamalan, pa evo preporuka onima koji nisu gledali. Meni je (obzirom na očekivanja) bio iznenađujuće dobar.

E – Evil Dead, kultni horor, svi ga volimo, Bruce Campbell, legenda, bla, bla, bla,… malo mi je klišej pisati o tome zato što svi, pa i najveći pozeri apostrofiraju ovaj film kao „the film“, pa neka onda i bude. Šalu i klišej na stranu, ali ovo je nešto što je uvijek fora za pogledat, ima djelova koji su scarry, ima djelova koji su weird, ima djelova koji su jebeno komični, a ima i onih koji su nevjerojano inovativni. Da ne pišem o malom budžetu, redateljskom debiju, glumačkoj ekipi koja to zapravo nije,… sumirat ću tako što ću reći da je ovo ipak jedna od dražih triologija.

F – Fisher Terence, old school redatelj koji je snimao za Hammer Films. Bilo mu je potrebno desetak godina rada i dvadesetak pokušaja, koje se apsolutno isplatilo čekati, nakon čega je uslijedila prva uspješnica. Riječ je o filmu The Curse of Frankenstein, nakon čega u suradnji s legendama žanra , Cushing Peterom i Lee Christopherom, kao na pokretnoj traci počinju stizati hitovi Dracula, The Revenge of Frankenstein i The Mummy koji su obilježili zlatno doba Hammer Filma, ali i stvorili polaznu platformu svakom pravom ljubitelju žanra.

G – Gordon Stuart, lik koji je dobio status kultnog redatelja. Istina, progurao se u taj krug „kultnih“ sa svoja prva tri filma koja se mogu nazvati uspješnicama. Ja, s druge strane, mu priznajem samo prvi od ta tri filma s kojim si je kupio slovo u mojoj abcedi – Re-Animator. Riječ je o iznimno zabavnom i dobro napravljenom filmu koji je dobio nastavke pod tuđom redatljskom palicom, a predstavio nam je i Jeffreya Combsa aka Herberta Westa, doktora s frankenstein ambicijom. Ili je možda bolje reći obrnuto?!

H – Hooper Tobe, ime koje svi asociraju s filmom The Texas Chainsaw Massacre, filmu kojemu se treba poklonit. Napraviti odličan film brutalne tematike početkom 70-ih s diskutabilnim budžetom i glumcima koji zapravo i nisu baš do tada imali prilike glumit je pothvat vrijedan divljenja. Mali trivijalni podatak – distributer tog filma u Americi je ogranak Peraino obitelji, iste one mafijaške obitelji koja je financirala i producirala legendarni Deep Throat. Nakon tog ogromnog komercijalnog uspjeha usljedile su još dvije uspješnice u vidu filmova Salem’s Lot i Poltergeist. Tu je uslijedio i kraj karijere koja je više obećavala, a spomenuo bih još i film kojega se pomalo užasavam, a to je The Texas Chainsaw Massacre 2. Koliko je prvi dobar, toliko je drugi loš, ali detaljnije mišljenje ću zadržati za sebe.

Kolumnu je napisao Krešimir Vukelić.

Krešimir je rođen 1982. godine u Slavonskom Brodu. Od 2000. godine živi u Zagrebu. Gledanje i kolekcioniranje filmova mu je hobi. Tjedno pogleda minimalno 10-ak filmova, a strast prema tome razvio je početkom 90-ih kada su mu dva kuma bili vlasnici videoteke. Omiljeni žanr mu je dakako horor.