Hellgate (1989)

Sjednem pred TV i razmišljam što bi mogao gledati. Sve ono što stvarno želim pogledati ili što bi trebao pogledati ali nisam, prvo ispadne iz svih planova. Zašto? Mozak mi se očito udaljio od kvalitetnijih materijala i žudi tome da se napoji sa nekim šrotom. Naletim na film znakovitoga imena “Hellgate”. Prvo što mi je palo na pamet da u igri nije slasherčić sa Lindom Blair sličnoga imena (Hell Night), a drugo što mi se zavrtilo u glavi da ovako moćno ime mora film po starosti smjestiti negdje u osamdesete. Čim se počela vrtiti špica vidim da sam bio blizu, pa makar je u igri bio kraj mog omiljenog horror deseteljeća. Ok dosta kenjanja, idemo se baciti na film.

Tip i dvije žene čekaju frenda u nekakvoj kolibi i pričaju o lokalnoj legendi vezanoj za grad duhova. Tada nam se film prešaltava u šezdesete, gdje u iznimno dugom uvodu (cca desetak minuta) imamo priliku vidjeti priču o naprasno ubijenoj mladoj ženi i njenom bogatom ocu koji uz pomoć nekakvog kamena ala kriptonit oživljava svoju dragu kći, druge stanovnike grada, pa čak i keramičku kornjaču (?!). Poanta cijelog uvoda je to da se njegova jedinica u svom novom ruhu kao duh pojavljuje na obližnjim cestama i natjerava ljude da uđu u njen mrtvi gradić.

Kad ovo čitam, mogu reći da bi i ideja mogla proći za ovakav B horrorčić, ali dakako u igru dolazi niz novih faktora koji upropaštavaju ovaj potencijal. Radnja je iznimno razvučena, te se glavni likovi u problemima nađu tek nekih petnaestak minuta prije kraja. Jest da prije toga imaju pred sobom dvadesetak minuta duhovima začinjenjog spektakla, od raznoraznih prikaza mrtvih stanovnika, pa do skoro pa transvestitskog intermezza u kojem se pleše can-can.

Glavna misao vodilja filma su bili efekti – jedina dobra stvar u filmu i mogu reći da postoji stvarno brdo scena za koje su se pljunuli zelebaći da se kreira donekle dobar horror štimung. Ok, efekti su u većini slučaja pomalo over-the-top (iz lošije perspektive), neke scene se događaju samo da se pokaže koja blesava eksplozija, laserska zraka ili novi deformirani duhozombie, ali kad je sve loše u filmu, ovakve pozitivnije stvari se jednostavnu moraju spomenuti.