Kad te moja čakija ubode (1968)
Najjača scena kad matori diže čašicu rakije da je drmne a u istoj ruci mu ovolka nožekanja. Pa onda ubistvo zbog psovke, i tu rade bogme i sekire i čakije i sve žive vrste noževa i oštrih predmeta, znači nema diskriminacije kad je klanje u pitanju, jer činjenica je nepobitna,"blato je do kolena i seljaci se bodu noževima", kako je to lepo primetio Duško Kovačević u Radovanu Trećem. Istina bre samo takva, a ovaj dokumentarac je najbolji dokaz u prilog toj teoriji. I ta pijana stoka se tako vekovima bode zbog gluposti, i nikad im nije dosta krvi, uostalom i svi ovi ratovi 90-ih su bili zapravo ratovi pijanih i zgudranih majmuna, jer realno ko može tek tako da ubija, pljačka, siluje i ko zna još šta, a da ostane normalan ? To bre trezan čovek nikad neće uraditi osim ako nije baš ono psihopatski tip ličnosti, a takvih ima jako mali procenat u našem društvu, što dovodi do zaključka da je taj rat bio rat notornih pijanaca, rat umova poremećenih rakijom i ostalim žestinama. Znači pravo ono DNO.
Dalje ovde slušamo o ubistvu zbog svađe oko seoskog puteljka, pa zbog svađe oko toga ko će da svira frulu na seoskoj igranci, i tako u nedogled. Što reče Drašković na kraju svog romana: "Kažemo NOŽ - a mislimo i na nož, i na krš, i na motiku, i na kolac, i na gargaše, i na grebene, i na dlijeto, i na blanju, i na glavnju, i na viljušku, i na kašiku, i na kosijer, i na vodijer, i na ekser, i na šilo, i na vreteno, i na burgiju. Ustaški, balistički, islamski, katolički, bratski, nebratski, četnički, klasni, komšijski, sveti, nazadni, napredni...NOŽ !" I zaista, nema zbora, proklet smo narod i tu nema boga, a kad kažem narod naravno da ne mislim samo na nas Srbe, nego na svu zatucanu stoku što obitava na ovim prostorima, od Hrvata, preko Bošnjaka pa sve do tzv. Crnogoraca, mada ne treba zaboraviti ni Makedonce, Bugare, Šiptare, Albance, Rumune, Mađare, Slovake, Rusine, Vlahe, pa eto i čak ni Grci nisu puno bolji, malo, malo pa padne bodenje i to u sred Soluna. Zlo bre, i to zlo kome se ne nazire kraj !
A ja vrlo dobro poznajem taj rad, kad rakija krene da pušta pa se od euforije sve pretvori u bolesnu mržnja prema celom svetu, prema svemu i svakome, a najviše prema samom sebi. U takvim trenucima sam imao žešću želju da pobijem sve moje "dušmane", sreća moja pa nisam imao jaja nit' oružja, a vala nisu mi bili ni dostupni ako ćemo iskreno, što naravno ne znači da se jednoga dana nećemo sresti tokom tog "savršenog brainstorma", uostalom, ko to mož' da zna ? Ali bilo kako bilo ja ću pre ili kasnije doći po ono što je moje, i jebiga, zaista nije do mene, geni su to, moram da im nanesem barem trostruku patnju i bol u odnosu na onu koju su oni meni naneli svojevremeno, i to je tako, ko urezano u kamen, pre ili kasnije, jer osveta se servira hladna, barem nešto da sam korisno naučio iz te "Mržnje" (La Haine), jer takvi smo ti mi Krajišnici, da ne kažem Borderlajneri. He he, ladno odličan novi izraz za BPD, umesto "graničari" od sad može i "krajišnici". Dojaja, da i ja konačno nešto pametno patentiram u ovom našem slengu domaćem, a sve ostalo je odlično prikazano u ovom dokumentarcu, što znači da ga jednostavno morate pogledati !
http://abraxas365dokumentarci.blogspot. ... glish.html