opcenito se divim svima koji se bave ikakvom brigom o ljudima i nakon ovakvih tvojih i mojih tezih slucajeva ne odustaju. poznavajuci sebe, ne bih dugo izdrzala sam sam npr. na maminom mjestu racunajuci onih 30 ljudi u bolnici koje gleda svaki dan i sto se doma vraca necem jos gorem, umjesto da konacno predahne.
ja ne znam sto bih da jednog dana ona slucajno zavrsi ko sto je baka sad, dapace, uzasava me ta pomisao.
a glede dijeljenja soba... ja svoju prakticki dijelim s bakom... kak je pregradena laminatom, vrata su izmedu i to ostaje uvijek otvoreno inace ona cvili i place tak da ima noci kad oka ne mogu sklopiti jer je cujem kako bunca i zaziva mamu da je okrece 5x govoreci da ne moze sama, a kad mama radi, onda to bez problema napravi jer pred njom pokusava dokazati da nista ne moze i zeli sto vise paznje. uff, vec mi je muka od pomisli sto me ceka kad se vratim doma za bozic.
strasno mi je gledati kako nekome doslovno mozak propada i sve kognitivne funkcije budu srezane na razinu dvogodisnjaka
susjedi su imali skoro pa istu stvar i zavladalo je blazenstvo medu familijom kad je ta baka umrla.
