Post
by undying » 25 May 2008, 18:19
ovo ispod je dio iz knjige koju sam upravo procitao - knjiga se zove "razgovori sa vragom" sjajna knjiga u kojoj pisac logikom razotkriva crkvu na neki nacin - nadam se da ce oni koji budu procitali ove dve price iz knjige, biti zadovoljni.
Posledice nesebicnosti
Bog je stvorio svijet radi hvale svoje. Taj podatak sa tacke gledista svetog pisma- ne podleze sumnji i, cak stavise, spada u one podatke koji su najpristupacniji nasem shvatanju. U sustini je lako shvatiti da se velicina koju niko ne moze da vidi oseca nelagodno. U stvari, u tim uslovima ne postoji volja da ne bude veliki – velicina se upropascuje i nicemu ne sluzi,. Nije vrijedno biti veliki u jednom zanavek ucvrscenoj samoci. U potpunoj usamljenosti prijatnije nam je da grijesimo i da bez smetnji ispunjavamo svoje prohtijeve – ali tad ni grijeha nema, jer na cemu moze da pociva grijeh jedinke koja je apsolutno i beznadezno izolovana? Otuda proizlazi da nema razlike izmedju grijesnika i sveca ako je neko jedini na svijetu.
Svetost i svaka velicina moze da se realizuje samo u nekom okruzenju - ljudska svetost moze da postoji samo u odnosu prema bogu, ali svetost usamljenog boga ? zato bi i najmanja mrvica poboznosti – a ko je nema? Bila dovoljna da bog pozeli da stvori svijet. I on ga je stvorio saglasno sa svojim mogucnostima i tek je tad postao veliki, jer je stekao nekoga ko je mogao da mu se divi i s kim je mogao da se uporedi – i to jos korisno! Ne cudimo se,. samoca je okrutan pronalazak i situacija pogodnija za pakao nego za ono mjesto na kojem se nalazio bog pre stvaranja svijeta - mesto koje nam je doduse, nedovoljno poznato, ali koje se, prema opstem misljenju smatra veoma pozitivnim. Takvu samocu nama je, uostalom, veoma tesko zamisliti, uzevsi u obzir da cak i najdalje pomerena ljudska samoca jeste uvijek samoca u odnosu prema necemu sto je postojalo –jeste lisavanje predhodno postojece i poznate stvarnosti,. Samoca boga pre stvaranja svijeta, medjutim, nije imala cak ni spomena, nije mogla, dakle, da nadje utjehu u mashti, u secanju – stavishe! – cak ni u samom osecanju usamljenosti koje ipak zahtijeva svijest o sopstvenoj suprotnosti ili distanci prema svijetu. Ako svijet ne postoji i nikad nije postojao, nema ni distance,. U stvari nema ni samoce, jer nema u odnosu na sta da se bude sam, razmatrajuci pitanje, s te tacke gledista, ne mozemo, u stvari, ni da imamo pretenzije prema bogu zbog stvaranja svijeta, posto je to za njega bio jedini nacin da se istrgne iz proklete praznine.
Ali – podsecamo – radilo se ne samo o samoci, vec i o zadovoljenju zudnje za slavom. Zudnja za slavom ne uziva dobar ugled u prosvecenom drustvu, i u svakom slucaju njeno pretjerano isticanje smatra se necim neelegantnim. Ali – desilo se. bog je stvorio svijet radi svoje slave i pohitao je da ljudima obznani svoje motive. Nedostatak skromnosti kompenzovao je priznanja dostojnom, iskrenoscu.
I sta – reci cete mozda – motiv je bio malo pohvalan, a rezultati rada ne bas narocito privlacni. Ne mogu sa tim da se slozim. ne tvrdim da je svijet ovako stvoren neko narocito dobro uspjelo djelo, i u svakom slucaju misljenje da ga je stvorilo bice apsolutno mudro i svemocno izgleda grdno pretjeranim. Pa ipak smem da tvrdim da cak i ovakav – svijet nosi pecat velicine, i cak se ne kolebam da kazem genija. On je – slicno kao mnogi ljudski proizvodi – djelo haoticno, bez vodece misli, ima takodje fragmenata kicerskih, neuspjelih, neukusnih,. Opstenje s njim cesto biva neprijatno. A ipak – ponavljam – on je zaista veliko impozantno djelo. Dokaza za to ima mnogo i ja sam spreman da ih iznesem u odgovarajucoj prilici. Cinjenica je, u svakom slucaju – sto je glavna stvar pri ocejeni – da se svijet daje do izvesne mjjere popraviti i da uz 0gromne napore ogromne mase ljudi mogu u njemu da se ucine sitne promjene nabolje., istorija, uprkos svemu, daje izvesne potvrde u korist takvog gledista.
Kakvo naravoucenije slijedi iz toga? Ovo, i uz to strasno banalno: vrijedni rezultati mogu se nekad postici i kad se djeluje iz niskih pobuda.
A i biva obrnuto? Svakako. Svedoci o tome sledeca povest o odnosima izmedju boga i naroda
Kain ili interpretacija nacela (za one koji ne znaju kain je ubio brata) : svakome po zaslugama
Kao sto je poznato kain je bio zemljoradnik, a avelj cuvar stada. Stoga je na izgled bilo prirodno sto je prvi prinio bogu zrtvu od kukuruza, lana, cvekle i slicnih plodova, a drugi pak – od loja, mesa, astrahana i ovcijih grudi. Ali bilo je, na zalost, jednako prirodno da je, s tacke gledista trzisnih cijena, aveljeva zrtva predstavljala dar neuporedivo veci i da se bog upravo njime zainteresovao, a na kainove poklone prezrivo mahnuo rukom i mozda je cak izustio nesto ne previshe uctivo,. Nema, uostalom, razloga, da mislimo da je bio vegetarijanac – jer bi tada, mozda, stvar poprimila potpuno suprotan obrt.
U svakom slucaju desilo se. posledice znamo.
Eto reakcija boga prema zrtvama brace najbolja je intepretacija principa: svakome po zaslugama. Jer taj princip je, usled nesrecne formulacije, bio pogresno tumacen. Rijec
zasluge” pogresno sugerise da se u dijeljenju plate uzima u obzir samo covjekov napor, kolicina ulozenog rada i dobra volja. Pri takvom sistemu, dabogme, zrtve oba rata bile jednake, jer je svaki dao ono sto je posjedovao na osnovu ustanovljene podele rada: jedan kukuruz, drugi ovnove. Ali tu je bas bog ispoljio sustinu pravednosti. Pravednost u podjeli plate ne moze da razlikuje objektivne uslove u kakvima rad, ili pak “zasluge”, dolaze do rezultata – ne moze da uzima u obzir to sto je nekog sudbina ucinila zemljoradnikom, a ne odgajivacem stoke. Uzima u obzir samo objektivne rezultate rada. Najzad. Kain je, valjda, mogao da se pobrine za nesto bolje, u najgorem slucaju mogao je da pokrade brata i plen, zatim, da prinese bogu na zrtvu. Ne bi to bilo mnogo pohvalno, ali sigurno bi bilo mnogo blaze po posledicama nego ono sto se desilo. A u ostalom moze se misliti da bi i bog gledao kroz prste na sitni prekrsaj, od koga bi, na kraju krajeva, sam imao koristi. Ali kain – ne! htio je da
bude posten i prinio je na zrtvu ono sto je imao, a zatim nije izdrzao i nije mogao da istrpi nepravdu kakvu je dozivio u svom ubjedjenju. U stvari je pokazao ili nedoslednost ili ignoranciju i naivnost. Ako je unaprijed znao na cemu pociva pravednost, a ipak se odlucio da djeluje posteno – bio je duzan da istraje do kraja i da ne dopusti da ga ponese bijes zbog cinjenica koje su se dale i predvidjeti. Ako nije – pokazao je naivnost toliko krajnju, da ga, u stvari, ne vrijedi sazaljevati.
Naravoucenije : racunajmo na platu po trzisnoj cijeni, a ne po tome koliko smo utrosili rada za nashe poslove. To su dokazali mnogi naucnici. Nas prijatelj ili brat uzece mozda u obzir nashu dobru volju, nastojanje, napore i valjane namjere, ali ni prijatelj, ni brat nece nam odmeriti pravednost koja je drustveno ili bozansko djelo, koja je u svakom slucaju zakon koji racuna rezultate naseg djelovanja, a ne nashe namjere. Drzeci se tog principa mozemo pribaviti sebi ne malo srece: svaki neocekivani grosh iznad trzisne cijene smatracemo za izuzetan smesak sudbine, a zato dok unapred racunamo da cemo ga dobiti uprkos pravednosti, zivimo u neprestanom ogorcenju, pothranjujemo uvredu prema cijelom svijetu i na kraju mozemo i rodjenog brata da ubijemo u ljutini
, zbilja prestrasno kako se tu djecu brainwasha i psiholoski napastuje .... ma morate pogledati ...
