domaća zadaća ozbiljno shvaćena i napokon sam ovo kak se spada pogledala.
zbilja je drugi doživljaj kad se fino redaju priče i povezuje svaki dio stvarajući toliki intenzitet da je teško ostati hladan na dobar dio filma.
vizualnim dijelom sam prezadovoljna otkako sam prvi put vidjela neke scene, odlično su odrađene maske i efekti, kreativnost do neba!
očarava i količina ljudske interakcije i snalažljivosti/borbe koja se prezentira uz svu silnu izopačenost i kako se kule od karata lagano, neplanirano ruše.
nisam znala da je zadnjih 20ak minuta
onakvo. osjećam se ponosno filmom što je na taj način prozborio, osudio prošlo, ali što je jako bitno i (tadašnje) sadašnje koje je toliko bilo zaokupljeno svojom interpretacijom "problema". prezaovoljna sam tim završnim dijelom, čak više no svime prethodnim, a nevjerojatno padam na onako prikazane beštije, pričice i kadrove.
a koliko god napredovali, vjerujem da i danas nismo slobodni reći da nismo za osudu.
ono čime nisam ponosna je da sam posramljeno tražila titlove nakon 10 min
tolko se zahrđalo da tak sporo čitam da mi pauza treba i ne razumijem baš sve ni tad. bwlah.

mmm, i da, glazbica mi je jedna od upečatljivijih.