Da, ali opet, mora se znati neke granice... Recimo, to što Michel kaže, s djecom vrtićke dobi, to je fakat pretjerano. Ne samo radi količine nasilje i gorea, nego što su djeca kao spužve, pa to znaju imitirati (znam iz vlastitog iskustva
) + noćne more (isto iz vlastitog iskustva
). Ali kada su starija, zašto ne? U vrijeme VHS videoteka smo znali posuđivati horore, makar nećemo sada uspoređivati filmove 80 - tih i danas novije. I za vrijeme stvarno strašnih scena su mi pokrivali oči, ali i objašnjavali da je to sve fikcija i takve stvari.
Evo, ne znam sada za koliko sam godina gledao film Cobra, ali znam da sam ga smio gledati samo jedanput i to je to. Ali uvijek dok su roditelji pored mene. A kasnije sam imao tu fazu da uopće nisam volio horore, pa negdje tijekom srednje škole snimio Evil dead 2 dok je bio na televiziji i tako sam zavolio horore.
Po meni je ok dok je to u određeno doba, kada djeca imaju razumijevanje i shvaćaju da je sve to samo fikcija, i da je netko uvijek s njima dok gledaju takve filmove, pa mogu uživati zajedno. The relic npr... Ali teško da bi u tu kategoriju spadao Cannibal holocaust ili ekstremniji filmovi.
Mislim da je to ipak dosta kompleksna stvar da bi se raspravljalo o tome, ali ja mislim da to sve ovisi o psihi, starosti i odgoju djeteta. Ali opet, znam da je najgore ostaviti dijete da bez nadzora gleda takve filmove (a s obzirom da je danas sve dostupno djeci, od horora do pornografije).
Nije toliki problem 90 - tih godina kada su bila druga vremena. GTA 3 je ono bila jedna od rijetkih onako nasilnih igara, ali onda sam već bio dovoljno star da bi to igrao, a i bio sam više fasciniran prvom open world igrom. Horori su se većinom svodile na zabavne horore s divovskim čudovištima, izvanzemaljcima, kukcima, serijskim ubojicama i ne znam što. A danas više niti nema granice u nasilju. Hatchet trilogija bi u moje vrijeme bilo nešto nezamislivo, a danas potpuno normalna stvar. Tako i za igre i sve ostalo, koliko god moralizirali ili ne, okruženi smo nasiljem bilo dnevnik na HRT, filmovi, igre ili novine. Samo što nam je to sve postalo normalno da to niti ne primjećujemo.
+ činjenica da mala djeca često imitiraju ono što vide na televiziji tako da nije svejedno što gledaju. Naročito kada ih se ostavi bez nadzora...
Michel puši karu.