Awakening - Nova poslanica po Alastorusu

[Alastorus]

Awakening - Kako je sve počelo

Ovo je bio još jedan od onih dana, buđenje u mamurluku i vrtnji konfuznih sjećanja.Dižem se sa prašnjavog poda, ova štenara koju sam nazivao stanom je prljavija iz dana u dan, ali nije da me previše dira.Između nagužvanih boca sa već ukiseljenim mirisom piva tražim kutiju sa cigaretama.

Uspješno pronađena nakon tapkanja u mraku, a danje svijetlo, se jedva probija kroz već zahrđale žaluzine.Vadim Zippo iz džepa i polagano pripaljujem. „Jebena zadnja cigareta.“ – pomišljam u sebi, dok se u želucu još uvijek vari jeftino pivo potkovano još jeftinijim viskijem.Trag ruža na košulji, pogledavam ga i čudim se, zapravo pokušavam shvatiti kako sam se probudio u vlastitom stanu.

Vrijeme za pišanje, polagano otvaram vrata dok mi Sparky lagano šunja uz nogu.Moje najdrae na ovom svijetu, bijeli štakor pod imenom Sparky, zaista čudno. Pišalina zaudara na jako loš i težak alkohol, dok drugom rukom kopam po džepovima. „20 dolara, ajde i nije toliko loše.“ - govori mi glas mamurnog čovjeka, bili smo i u gorem stanju.

Morao sam samom sebi priznati, sa 23 godine sam izgledao jako loše, vjerovatno sve one Dylanovske fore sa „Things have changed“, polako i dobivaju svoj smisao. Ne mogu reći da sma bio otmjen, zapravo bio sam sve samo ne otmjen i elegantan, sjeban posao prodavaća hot doga, mala plaća i alkoholizam, jebeš sve, dok sam imao Sparky-a.

Čizme su još uvijek na nogama, kosa je donekle uredna, a ožiljci od čikova na rukama polako dobivaju na boji, jedini način da ostanem budan u ovom ušljivom gradu.Otvaram prozor i shvaćam da je nešto potpuno drugačije, nema uobičajenog žamora. Vjerovatnost tišine na ulicama mog grada je jednaka nuli.

Spuštam se niz stepenice, prva pomisao koja mi pada na pamet jest činjenica da je grad prazan, listovi novina lete po ulici, i nisam zapravo siguran da li je ovo java ili san. Razbijeni prozori, zapaljeni auti ,ništa čudno u mojoj ulici. No nedostatak ljudi i konstantnog žamora je izazvao čuđenje u umu jednog sasvim prosječnog pripitog čovjeka sa poremećajem orijentacije. Polaganim koracima prelazim preko ceste, i shvaćam da nikog nema osim mene. „Jebiga, očito san, što znači da ću se dvaput morat dizat po pljuge, no tko mu jebe mater.“

Razbijen prozor kioska, dobra ideja da priskrbim i više od kutije, nije da mi je prvi put, ali nikad nije bilo ovako lako, usput trpam par limenki u džep i veliki paket čipsa. A i zašto ne kad mi je sve već na dohvat ruke. Pas lutalica prolazi pokraj mene kao da me ni ne primjećuje.

Krećem natrag prema stanu,srpanjsko sunce me ubija, dok se dva psa svađaju oko neke stare kosti.Kost je završila sa tenisicom ružičaste boje, pomalo mi se smučio taj cijeli cirkus, no ni prvi ni zadnji put da psi otkopaju neko tijelo bačeno na smetlište iza moje zgrade. To je bio moj grad, u kojem nitko nije mario, i jedino si tako dobro prošao, lažni osmijeh na licu i srednji prst kad prođu.

Penjem se niz vlažno stubište koje vonja na urin i povraćotinu, vjerovatno moju.Iz stana gospođe Clark, šenute žene opsjednute mačkama su dolazili nekakvi tupi uzdisaji. „Gospođo Kent! Gospođo Kent, je li sve u redu?“ – upitam u polutami.

Samo mrmljanje je odavalo znakove života, tko zna možda je jadnica i odapela.Penjem se prema svom stanu kad me zaskoči nešto s leđa. Bila je to gospođa Kent, ali drugačija, oči su joj bile upijene, bore su postale izraženije, a krv joj se lila niz sljepoočnicu.

„Gospođo Kent?“ – već drhtećim glasom sam upitao.
Kao odgovor sam dobio mrmljanje, a zatim je iskezila svoje zube prema meni u pokušaju da me ugrize.Odgurnuo sam je i udario je nogom,pala je niz stepenice, dok sam ustrašeno trčao uz stepenice. Iskreno nisam imao potrebu provjeravati da li je živa.

Zaključavam se u sobu i razmišljam o tome, polako otvarajući paket čipsa koji se drobi pod mojim prstima. Dobar obrok uz limenku piva, sviđa mi se ovakav svijet, bez ljudi, bez žamora i glasova, a k tome sve je i besplatno. Palim cigaretu iako me ta zlobna tišina polagano uzenmiruje, dok se Sparky ugodno uvalio u moje krilo hraneći se mrvicama. Svaki sat pogledavam na cestu, još uvijek niti jednog jedinog zvuka.

Ovo je krenulo krivo, počeo sam hodati po sobi ,tražeći razloge, pijući pivo već me opako tresla groznica, već navikla na snažnije i veće doze alkohola u krvi. Ta neprestajna tišina je bila uistinu nešto od čega su mi se stvarali trnci po cijelom tijelu. Razmišljao sam o tome jesam li jedini čovjek na svijetu, ili još nešto gore, gdje su svi?

A onda je tu tišinu, tišinu posljednjeg čovjeka na svijetu prekinulo kucanje na vratima.

[Decadentor]

Jebeno pratit cu

[Ašow]

ROKAJ!