Osmijeh u tišini [ moj prvi rad koji je zaživio i kraj.]

[Alastorus]

Osmijeh u tišini – Početak

Još jedno buđenje,uz vriskove još jedne jadne,napačene duše koja samnom dijeli ovaj okrugli bijeli bezdan od sobe.Pokušavam micati rukama,no iz dana u dan se borim sa istim udarcem sa realnošću,vezan sam,ta prokleta košulja žulja sve više.Trnci lagano zamijenjuju urezane trake na rukama.Pogađajte gdje sam,da u prokletoj umobolnici.Zašto pitate se?E tu počinje moja priča.

Bio sam klinac,neopterećen problemima velikih kriza,ratova I gladi,dosadu sam ubijao pijući jeftino pivo I vino ispred kartovskog dućana.Ništa posebno,osrednji đak,sa pokojim problemom samopouzdanja,sa cigaretom u ruci I bocom karlovackog,ili mi se bar tako cini,godine su prosle od tih trenutaka.Proljeće je,lagani povjetarac puše,dok palim tu zadnju cigaretu iz već onako istrošenog pakiranja Larga,pivo u ruci,slušalice ispuštaju nekakav ritam starije generacije.Nisam ih trpio,sve njihove pop ikone,bogate roditelje I njihove snobovske zabave.Bio sam tu,negdje na ivici izmedju života I smrti,I bio sam poprilično zadovoljan time.Rijetko je tko dozivao moje ime,prolazio sam pokraj ljudi,kao sjena.Jednostavno nikome nisam želio smetati.Prijatelji,pitate se.Nisam ih imao,volio sam svoje puteve,I volio sam usamljeni način,bar nikome nisam bio na teret.Pokoji vinjak,pivo ili bambus sa nekim znancem je bio vrhunac nekakvog socijalnog života.Tu večer,divna prohladna noć,I još jedno besciljno lutanje gradom.Na izlasku iz stana,bezvoljno pozdravljam starog,a on bleji u ekran,gleda laži I političare na ekranu,davno su ga sjebali,bio je alkos.Za razliku od mene više nije ni brojao koliko je piva popio,stara je otišla davno,ne sjećam se ni njenog lica,bojim se da se ne sjeća ni on.Šećem Maksimirskom,pa prvi smjer dućan.3 limenke za početak,lagano pijuckam,i gledam ljude oko sebe,bezlične,bezvoljne,dok sipam pivo niz grlo.U ovom gradu ništa se nije promijenilo,možda je jad I čemer postao još bliži svima.Vlaška,ljudi izlaze iz crkve,ja palim cigaretu I smijem im se,eh da postoji bog,mozda bi ova surova realnost izgledala znatno drugačije.Ništa pravac Ribnjak,sa nešto sitniša u džepu,kutijom larga idemo tražit koju čašicu vina,pivo je odavno prestalo djelovati.Par grupacija,lagano u transu,što od alkohola,što od različitih opijata pjevuše klasike.Slušalice strpam u uši,počinje svirat “Blood For Blood” i tražim ekipu koja će krpat neku cugu.Eno ih,trojica na klupici,mali Tomek,koji je bio naš dežurni bogatunčić,al ga nitko nije jebo u glavu zbog toga,jebiga bili smo koliki toliki znalci,a vjerovatno jedino što smo imali zajedničko su bili glazba I alkohol.Krećemo prema benzinskoj I kupujemo cugu.Pjevamo zagrljeni,zagrijani sa nekoliko litara vina.I tad moment kad se desi sranje.Neki lik je zviznuo curu u glavu,e to ne prolazi tako lagano.Ništa sletavam se I odgurnem frajera od cure,krošeom u zube,nasađujem ga na koljeno I gazim čizmom po glavi.Netko me uhvatio za rame I opalio nečime u glavu.Tu nastaje mrak.Buđenje I otvaram oći,ili bar jedno jer mi drugo oko ne reagira na pokušaj otvaranja.U mutnilu gledam oko sebe I shvaćam,ne Bauerova,samo ne jebena stanica.Pandur me hvata za rame I odvodi u sobu.Ispitivanje završava kojim šamarom I izbacuje me van iz sobe.Opet jebeni hodnik.nakon pola sata vrpoljenja,odlazim na wc,pogledam se u zrcalo,I imam šta vidjet,pola glave krvavo a lijevo oko zatvoreno do neprepoznatljivosti.Pokušavam splahnuti lice I čupam krmelje iz oka.Dolazim na hodnik I ugledam lice strica,nisam ni mislio da će stari doć po mene.Šutnja u autu,fura me doma,I izbacuje pred stanom,još jedna ispunjena subotnja noć.

[Alastorus]

Osmijeh u tišini – Prosvjetljenje

Ništa se nije promijenilo u ovoj kanti od sobe,eventualni dolazak dva debela debila u uniformama je smanjio intenzitet bijesa koji se nakuplja vec danima,stara poznata stvar,dvije injekcije u kralježnicu,I opet smo mirni kao bebe.Više se ne opirem lijekovima,dani samo teku.Doveli su nam i nekog novog,pjesnika psihopata.

Nedjeljno jutro,buđenje uz lagani mamurluk I žestoku glavobolju.Stari beživotno gleda u ekran,pitam se da li je živ uopće.Opipavam mu bilo,bio je mrtav.Zadnja doza alkohola je prošla kroz njegovo sakato tijelo.Posežem za telefonom,I tipkam stričev broj. “Hej,Stjepko” ,čulo se sa druge strane linije.”Nije Stjepko,Toni je,stari je mrtav.” Tu tišina I muk počinju,čujem sklapanje slušalice,I nakon 15 minuta čujem zvono na vratima.Otvaram,stric upada u sobu,I grezne u plač.Dolaze I pogrebnici,oblače starog,ne gledam u tom smjeru,izlazim van na ulicu I palim pljugu.Završio je onako kako je I živio,u tupilu alkohola,bez nekakve mašte I nadom za bolje sutra,bezvoljno I sumorno.Kapuljača na glavu I prema dučanu,još jedno novo poglavlje,ništa bolja situacija.Usipavam prvi konjak u sebe I tu kreću pive,boce leže nepomično ispod mojih nogu a ja ih samo slažem,ruralna depresija u urbanoj sredini.Dolazi Masni,prva šaka I prva glava kvarta,nisam imao previše doticaja s njim,možda bi I bilo bolje da ga taj dan nisam sreo. “Ej,lima,kaj čujem,stari otegnul papke.”Pogledam ga I samo ispod glasa odgovorim : “A jebiga,desilo se,znaš da je bil alkos,nije tu bilo pomoći previše.”Ulazi u dučan i vraća se van sa još četiri pive u rukama,”Evo na lima pij jebiga,trebat će ti.Kaj čujem da si dobil po piksi jučer.””Jebena murija,našli su pravog šutnut u glavu,a ona pederčina koja je skoro zatukla curu je uspjela zbrisat,mali govnar izopačeni.”

Masni me zagrlil,onak prijateljski I baci mi u krilo neki komad željeza.Dignem I pogledam,jebeno bokser.Masni se digne,okrene se I sam mi uvjerenim pogledom daje do znanja,sljedeći put lima zvekni prljavog pandura.Moram ić doma,spremit se,starom je danas pokop.Oblačim njegovo odijelo,još miriše na one dane kad je stara tu bila,na one pa bar donekle sretne.Šutke hodam prema mirogoju,vidim hrpetine poznatih ljudi,da nikog od njih nisam volio.Jebeni grebatori su ovdje samo zbog hrane I alkohola,vidim im to u očima.Gade mi se,svi po redu,hrpa nepozvanih kvazi doktorčića čije sum amice I tatice dobrano platile njihove diploma.Svi dolaze grle me,ljube me,pružaju saučešće,da baš bolio vas je kurac I prije,kako ne bi I sada.Mutavi propovjednik priča o boljem svijetu,o boljem mjestu,da bio je na boljem mjestu,I u paklu je bilo bolje nego ovdje.Napokon karmine,hrpetina znojnih ljudi svojim masnim prstima prazni pladnjeve,neki su I već dobrano “našvasani” travaricom,toliko o tome koliko im je žao.Stric priča viceve,a u meni se javlja bijes,pucam po šavovima,stavljam bokser u ruku I udarac drito u bulju.Čuje se glasno krckanje vilice,zubi lete na sve strane.Šarada je gotova,maske gostiju padaju dok izlaze iz kuće.Bratići me vuku I drže da ne slomim I ono malo snage što je ostalo u stricu.Vode me van,hitna je pozvana,više zbog mene nego zbog njega.Osječam šut injekcije,I tu nastaje mutnilo.

[Alastorus]

Osmijeh u tišini – Pat Pozicija

Pjesnik je tijekom rutinskog pregleda uspio razrezati žile,bio je povučen momak,ali je stalno nešto mrmljao ispod glasa.U ovaj već ionako depresivan I turoban svijet bijele sobe,svijetlo je dovukla ona,zvala se Ana,imala je put anđela,I pogled majke,nikad nam nisu rekli zašto je ovdje,no nismo joj smjeli ni prići.Kao da bismo to I mogli,lanci ove tamnice nisu postojali,izgubljenost u našim umovima je bila dovoljna da nas zadrži na istom mjestu.Moja školska psihijatrica me posjetila,baš predivno,dala mi je na poklon staklenu vazu.Da mi ruke nisu bile odavno vezane,vjerovatno bih joj iskopao oči krhotinama.

Što reći,priredio sam svojim gostima malo kaosa I krvi.Htjeli su sprovod I karmine,a dobili su I besplatnu predstavu.Nekoliko sati kasnije nakon sprovoda,vrti mi se u glavi od količine sredstava za smirenje,ležim na kauču.”Baš kao moj stari” pomislim u sebi.Dižem se iz mutnila I odlazim u kupaonicu,treba mi hladan tuš.Posrčući dolazim do kupaonice,gledam se u zrcalo,kosa mi prekriva lice,danas završavamo s ovim dijelom.Zvuk mašinice razbija monotonu tišinu,to je to,novi čovjek za novi dan.Hladan tuš I još hladnija kava,stanje uma,nepovratno.Zaključavam vrata stana,vrijeme je za “šoping”.Ulazim u dučan,negdje na Jurišićevoj,neki lik prebire po majicama,drugi kupuje jaknu,baš onakvu kakva mi je trebala.Izlazi van I polagano šeće kroz haustor,ne osjeća nikakvu opasnost.Nogom ga udaram u leđa,pada na pod I arkadom udara o betonski blok.krv pršti iz arkade,a ja jedino čega se želim domoći je njegova jakna.Zelena spitka,ogledavam se u izlogu,nova I više ne toliko čista,umrljana krvlju.Vraćam se u kvart,prva stanica dučkas.Jadnik je ostavio I novčanik u jakni,glupa budala.Vadim 50 kuna I dajem prodavačici,a ona me žalosnim pogledom gleda.”Koji kurac gledaš?” prozborim “4 limenke I sendvič sa pršutom”.Sjedim u parku I jedem,nisam gladan,ali nešto u meni traži hranu,još energije,sve obilno zalijevam pivom.Netko me laganim tapšanjem budi iz buljenja u zid.Prepoznajem glas Masnog : “Kaj lima,palo neko šišanje,a I vidim spitka se nabavila,sad si pravi kvartovski štemer.Jel te služi bokser?”
“A služi” glup odgovor,na glupo pitanje.Čemu bi mi drugom služio bokser,zasigurno njime neću miješat slaninu na tavi.Masni kupuje još jednu rundu,nije da mi ne paše,alkoholno tupilo mi zapravo paše,bolje nego depresija koja me guta gotovo svaki dan.Odlazim iz kvarta,možda mi vožnja tramvajem probistri glavu.Sive ulice prepune narkomančina I čudnih likova zamotanih u crno samo su prolazni likovi kroz vožnju tramvajem,dva beskućnika spavaju u tramvaju.Dižem se,I osjećam da nešto gori u meni.Hvatam se za štangu u tramvaju I gazim mu čizmama po glavi.Čujem krckanje kostiju,nitko se ne obazire,krv pršti na sve strane gazim to staračko lice i dalje.Izlazim na sljedečoj,ne pamtim lice tog starca,koga je uistinu I bila briga,tu je bio početak kraja.

[Alastorus]

Osmijeh u tišini – Pad

Ležim u magli,soba se obavija oko mene,još uvijek čujem stenjanje ovog jadnika,mislio sam da će nas ovdje izliječiti a zapravo su nas bacilli u još gore stanje.Bili smo gori od biljaka,nije bilo koristi od nas,jesmo li bili spremni za povratak u društvo?Ubili su I ono malo emocija sa kojima smo se borili svaki dan,postali smo ono što smo najviše mrzili,ljušture koje su nekoć bili ljudi,samo prazne čahure izgubljene u toku misli.

Misli na onog beskućnika mi razaraju um,što mi je pobogu skrivio,jesam li postao samo još jedna životinja koja nije sposobna racionalno razmišljati.Znao sam da je prebiti tog starca bilo loše,ali jednostavno u tom trenu nisam mario.Odlazim kući,u ovom dijelu grada nema više ničeg na čemu bih iskalio bijes.Otkud se pojavio bijes,da li je to samo bio strah jednog čovjeka izgubljenog u čarima I manama novog,slobodnog svijeta.Znao sam da ovo nisam bio ja.Ulazim u stan,još sve miriše a ustajalost,doručak od jučer I alkohol,gadilo mi se sve,cijeli taj prokleti svijet I cijela ta perspektiva.Posežem u frižider,ništa osim alkohola,otvaram bocu vinjaka I pogledima pratim sijene po sobi.To je to,moji demoni su oživjeli,dižem se nelagodno I paranoično ogledavajući oko sebe I tražim izlaz iz ove situacije.”Gdje su?Prokletstvo” ,I nastavljam kopati po ladicama u potrazi za tabletama.Vadim praxitene I akinetone iz kutije,tu je moj spas.Progutam dvije I obilno zalijem sa vinjakom,I tu nastaje mrak,rušim se na pod,povraća mi se,a želudac ne funkcionira.Budi me bol u glavi,I zvono telefona mi propara bubnjiće,dižem se sa prašnjavog poda I dižem slušalicu.”Halo,jesi li tu?” upita me nježni glas.
“Da,tu sam,recite gospođo profesor.” Odgovorih istrošenim glasom.” Možeš li doći danas u školu,mislim da ti je potreban razgovor,ipak sve ove okolnosti u zadnje vrijeme su vjerovatno veliki šok za tebe.”
“Još jedna besprizorna priča” pomislim.”Dolazim” odgovorih šutke.Ulazim u kupaonicu,novi ožiljci su ovdje,podočnjaci,već sad izgledam kao blijeda kopija sebe.Umivam se I spremam,oblačim se I izlazim na ulicu.Prolazim pokraj jadnika koji čekaju tramvaj,koji kasni onoliko koliko I njihove plaće.Ulazim u Arenu,ovo mi treba prije škole.”Dupli vinjak I kava s mlijekom,I požuri” dreknem na konobaricu.Ona mi bez riječi stavlja na šank I naplaćuje.Saspem vinjak u grlo ,kavu ostavljam,ne znam ni sam zašto.Zaustavljam se pred tom sivom zastarjelom zgradom,sa koje već godinama otpada žbuka,”Jebem ti život,koja usrana institucija” I ulazim u predvorje.Kolege me gledaju kao da sam pao sa nekog drugog planeta.”Šta je prokletnici?” derem se preko cijelog hodnika.”Tražite predstavu?Tražite nasilje?Tražite agresiju?”,za vrat hvatam malog ušminkanog pederčića I bacam ga u zid,dva tri dobro usmjerena udarca u bubrege I pada na pod,tek što sam mu mislio zgaziti onu odurnu njušku,netko me prima s leđa.”Dosta je bilo” čujem prodoran glas.Bila je to policija,pozvana od strane moje profesorice,vjerovatno su majmuni čekali ispred,bio je ovo još jedan nož u moja leđa,još jedan posrtaj.

[Alastorus]

Osmijeh u tišini – Stranputica

Odvukli su ovog dok je vrištao,uspijevam se razbuditi iz mamurluka koktela lijekova.Pitam se gdje su ga odveli,prolazili su sati,znao sam da se neće vratiti.Mnogi prije njega su tako završavali,otišli su a nikad ih više nisam vidio.Pitaj boga što se događalo u onim drugim bijelim sobama,koliko je ljudi završilo u rukama neurokirurga,bili smo ništavni,njihovi pokusni kunići,a nama su govorili da smo poremećeni.Da smo opasni za javnost I za sebe,da baš…

Trenutak sukoba,oči u oči,promatram ta dva skota sa značkama.Ne,još me niste zgotovili,a ovo je moj teritorij,ovo je moja škola.Trčim prema odjeljku kemije,tu je najniži skok kroz prozor,ova dva debila nisu sposobna ni potrčati za mnom,a kamoli uhvatiti me.Ne gubim vrijeme na otvaranje prozora,razbijam ga I izletavam na tamnu ulicu.Ogledavam iz sebe I vidim svinjeće glupave poglede koji tragaju za mnom.Trčim I dalje,opća panika,sudaram se sa prolaznicima,govorim im da se maknu.Trčim I penjem se uz prugu,tu sam siguran,bar jedno vrijeme.Nastavljam hodati po pruzi.”Dobro je.” ,govorim samome sebi u bradu.Svijetla glavnog kolodvora,provlačim se pokraj starih vagona,sjedam na zidić obavijen gustom mahovinom.”Doma nemrem,tam će me prvo tražit,jebem ti mater.” ,mislim u sebi “Tamo će me prvo tražit.”.Sine mi ideja u glavi : “Pa jebote,Masni,on je oduvijek bio od pomoći.”Prolazim pokraj dučkasa I šuljam se,vidim policijski auto pred svojom zgradom.”Jebite se,kopilad.” I prolazim kroz pothodnik,još malo pa sam pred ulaznim vratima Masnog.Mahnito pritišćem dugmad na portafonu,a sneni glas odgovara : “Tko je?”
“Toni je,trebam pomoć,gadna frka je.”odgovorim mu.”Upadaj lima.” I čujem otvaranje prednjih vrata.Masni me dočekao na stepenicama.”Vidio sam,pandurija,ulazi I tišina.” gleda me polumrkim pogledom.Ulazim u stan,prašnjav,sve smrdi na vlagu.”Sjedni”- čujem iza sebe,I vidim Masnog kak drži dvije limenke u rukama.Otvara pive I gleda me,prekida tišinu : “Mali,znam da ti je teško još više,makar ti stari nije bio neki uzor u životu,al moraš zbrisat iz kvarta,murija je u potrazi za tobom.”
“Znam ja to,stari moj,al kud pitanje je.” Odgovorim mu zureći u limenku.”Pa ,jebiga lima briši kud stigneš,odi kod nekog.” Sjetih se tetke u Čakovcu,da to bi bilo to,brišem u tom smjeru,malo mira od urbanih zona grada Zagreba,što dalje od ovog asfaltiranog sivila,čemera,jada I tuge.Dižem se I pozdravljam se sa Masnim,tip mi uvaljuje 200 kuna I još nekaj zamotano u maramicu,sa riječima koje će mi uskoro postati veoma važne : “Pazi na sebe,I ovime u maramici se služi jedino ako baš moraš.”

Ponovno na ulici,ništa smjer Glavni Kolodvor,razmišljam o tome da li da krenem odmah ili da sačekam jutro.Razmišljam dok brojim tračnice I sebi trpam u glavu : “Jutro je bistrije,od noći.”Odluka je pala,krećem ujutro.Zaustavljam se kod starih vagona I čujem glasove,šuljam se I penjem .Ulazim u napušteni stari kupe koji zaudara na mokraću I bakterije,bar nešto.Čujem korake a svjetiljka šiba kroz prozorčiće kupea,uskoro je red na moj ,ne ostaje mi ništa drugo.Bez šuma I polagano otvaram vrata,a silueta čovjeka se pojavljuje preda mnom.Grabim onaj predmet u maramici,a njegov odsjaj je zablistao u noći.

[Alastorus]

Osmijeh u tišini - Bijeg

Bolničari utrčavaju u moju sobu,hvataju me za noge i ruke,svojim preslabim tijelom pružam otpor,životinjska snaga koja dopire iz mojih atrofiranih mišića.Ne,samo ne to,došlo je i moje vrijeme,još jedan žrtveni janjac za njihovo znanje.Vuku me,hvatam se za svaki dovratnik,ne želim na taj kirurški stol.Još jedna injekcija,kraj mojeg otpora,prije nesvjesti,zadnjim naponom snage zagrizem u bolničarevo lice.Čujem njegov vrisak,pokušavaju me odvojiti od njega,ali nisam puštao,bilo je toliko slatko njegovo meso,dok mi je njegova krv tekla niz grlo.

Hvata me za ruku,nož polagano klizi iz ruke,a presjecajuća bol prolazi kroz zapešće,u tami vidim poznati obris."Mali,jebem mu majku,rekao sam da se time služiš jedino u potrebi." - progovori.Bio je to Masni."Kako si me našao pobogu?" prvo pitanje koje sam u šoku uspio izgovoriti."Glupane,a gdje bi točno otišao prenoćiti ako ujutro putuješ za jebeni Čakovec,a murija ti je za petama."Bio je u pravu,sjeli smo natrag u onaj do bola zagušljivi kupe,a Masni počinje svoju priću : "Gle lima,ja znam kak stvari stoje,nisi jedini koji se našao u toj gabuli,i ja krećem sa tobom,mislim da će ti goditi društvo na putu a i imam i ja problema,trebam se izgubit.Upao sam u neki žešći deal sa krupnim gnjidama,a sad mene žele predat muriji ko žrtveno janje,treba mi izlaz,to je jedan od razloga zašto i idem s tobom,bar dio puta." Budno pratim otkucaje minuta do pokreta,nemamo baš previše vremena,on sa dugogodišnjim iskustvom,teretom vjerovatno gorim od mojega,snaga polagano hlapi iz njega,ali vidi se sjaj u očima,isti onaj sjaj koji sam vidio u svojim očima nakon obračuna sa beskućnikom.Ulazimo u vlak,i zauzimamo wc-e,tu smo sigurni od kontrole bar neko vrijeme.Vlak kreće a svijeta kolodvora se polako udaljavaju,čujem stope kako prolaze pokraj wc-a,netko kuca na vrata."Zauzeto" - odgovorih."Izlazi van!" čuje se dreka sa druge strane,a zatim čujem kako netko pada na pod.Lagano kucanje po vratima. "Ja sam,otvaraj." Otvaram vrata i ugledam zajapureno lice Masnog,a kondukter leži na podu. "Ovaj nam još jedno dogledno vrijeme neće stvarati probleme,jesi vidio samo jedan šut." Sjedimo u kupeu,zavjese navučene,a kondukter sjedi s nama vezan nekakvom starom žicom i sa trakom preko usta."Izlazimo na sljedećoj."

Izlazimo iz vlaka,sunce udara u glavu."Di smo jebote?" - prvo pitanje koje upućujem Masnom."Pitaj boga,negdje jesmo."
Odličan odgovor,ne znamo ni gdje smo,ni na čemu smo.Pokušaj orijentacije,nemoguć.Obojica palimo pljugu,ne preostaje nam ništa drugo krećemo uz prugu,za vlakom.Pola sata hodamo bez ikakvog znanja gdje smo,a onda kao spas,mala benzinska pumpa,nedaleko od nas.Stojimo pred njom i vidimo da samo jedna osoba radi,nema kamera nema ničega.Masni vadi nešto iz jakne."Navuci ovo na bulju i samo prati moj ulazak." Ulazimo unutra a Masni vadi pištolj i cilaj u prodavačicu,"Daj nam pare i sve će bit okej."Ova mahnito vadi pare iz blagajne a Masni sve trpa u džepove."Lima,odi pogledaj iza da nemaju nekakav telefon ovdje,a ti kujo glupa,znam da imaš mobitel.Daj ga odmah!"

Bacam se u potragu po benzinskoj,i eto je telefonska žica,režem je nožem.Vraćam se,a Masni me čeka pred vratima,onesvjestio je žensku drškom pištolja.Smije mi se u facu i maše mi ključevima pred facom."Gle kaj imam za nas dvojicu,sad imamo i prijevoz." Ulazimo u staru Hondu Civic i tu počinje ostatak naše priće.

[Alastorus]

Osmijeh u tišini – Spokoj

“Gdje sam?Ovo nije operacijska sala.” Nalazim se u sivoj sobi,ova izgleda uobicajeno,nema bijelih zidova,kroz prozor se nazire sunce,a tamo je stol I preko puta stoji ona.Psihijatrica koja me oduševljeno primila u ovu ustanovu,da sigurno. “Toni,imamo prijedlog za tebe.” Progovori ta bezlična nakupina debelog tkiva sa punđom veličine lubenice,koje se vjerovatno ne bi posramila niti pripadnica Krankenschwester-a u staroj dobroj Njemačkoj.”Pucaj” odgovorih hvatajući pogled kroz prozor.”Pa mislili smo te ukljućiti u novi program liječenja,pošto si jedan od pacijenata koji veoma dobro napreduje.Nova terapija isključuje većinu medikamenata ali uvodi socijalne terapije,što kažeš na to?Ako bude uspješno postoji velika mogućnost da se ponovno uključiš u normalan život,normalni svijet.” Mislim da mi je to obećanje nekako diglo samopouzdanje I moral.Što sam imao za izgubiti,apsolutno ništa.”Da,pristajem” – bio je moj konačni odgovor.

Prepoznajem ulice,prepoznajem svaku jebenu tablu u ovom gradu,a Masni vozi kao da mi čita misli.”Masni,koji kurac,kak ti znaš točno raspored ulica ovdje?” upitam zbunjeno jer ovo je već prelazilo svaku mjeru.” Ma bio sam sa tvojim starim tu nekoliko puta,imali smo nekakav posao za obavit.” – odgovori u jednom dahu.Staje pred kućom,I tjera me van iz auta.Odlazi ostavljajući samo miris benzina iza sebe.Zvonim na vrata,tetka otvara.” Oh Toni,dušo naša,pa kako si stigao,kako tako nenajavljeno?”

“Duga prića,objasnit ću vam unutra.” Posjedne me za stol,izvadi litru vina I litru jamnice tetak blijedo gleda u mene,a tetka toči gemište.Opet zvono na vratima.”Sigurno je Masni.” izleti mi iz usta.Tetak se budi iz dnevnog drijemeža I pogledom ispod obrva pogledava u mene,I izusti : “Čekaj,Slavko je s tobom?” “Da.Masni je samnom.” Tetak se diže I pozdravlja Masnog I mrmlja nešto na hodniku,prepoznajem samo rijeći : “Murja”,”Lima”,”Stari”.Ništa,još jedna stara prića,svi sjedaju za stol.A svi pogledi su uprti u mene.”Postoji nešto što ti moramo reći.”-tetka prva progovori. “Pa no da čujem”
Ona nastavi riječima koje su mi I danas urezane u glavu : “Pa nisu sve stvari baš onakve kako si ti mislio.Počnimo od prvog,dragi moj Toni.Osoba za koju si smatrao da ti je otac,pa to baš I nije bio.”
“Da znam da nije,alkoholičar I propalica,nije baš imao vremena ni biti otac.” – odgovorio sam sve ljućim glasom. “Ne,ne shvaćaš Toni,nismo mislili da ćeš ovako to morati saznati,no osoba za koju si bio uvjeren da ti je otac ti je zapravo bio najbolji očev prijatelj.”
“Vi mene jebete.I to me jebete u mozak,žestoko.” Govorim kroz stisnute zube I dižem se od stola.”Ne jebemo tu nikoga,sve je ovo istina.” Tetka nastavi puku tlapnju oko ove zbunjujuće,glupe I naprosto nevjerovatne priće.”Pa dobro,tko je onda moj jebeni otac,ako nije onaj kurvin sin zbog kojeg sam jedva pustio suzu na onom jebenom groblju?”
“Pa sjedi preko puta tebe.Ne bi vjerovao.” – sve bi bilo u redu da preko puta nije sjedio on,pogađate tko,da bio je to Masni.

[Alastorus]

Osmijeh u tišini – Rez

Još jedno predivno jutro,možda za neke ljude koji su vani šetali svoje pse po parku,uživali u zrakama sunca,no ne žalim se,ovaj put bar imam prozor.Premješten sam u drugu sobu ova je ugodna za razliku od prošle,ako pod ugodnost prihvaćate da ne spavate na podu,da imate bar malo svježeg zraka I da vas ne guši 24-satna rasvjeta.Sneno se protežem I pomišljam u sebi,to je taj dan,u kojem idem još jedan korak dalje,nadam se ovaj put bolje za mene,bar nisam u sobi broj 3.Ulazi psihijatrica,sa bolničarima,ovaj put niti se opirem,čak svojevoljno hodam hodnicima bolnice,mišići u nogama se polagano oporavljaju od umrtvljenja,a ni moj um nije daleko od toga.Ulazim u ordinaciju,istu onu u koju sam ušao prije nekoliko mjeseci,iz koje sam nakon svoje priče dobio jednosmjernu kartu za onu šugavu kutiju koju su nazivali smještajem.”Popnite se na krevet” – čujem umirujući glas iza sebe.Mrzio sam opet,ali ovaj put bez reakcije,nisam podnosio njihove glasove koji su mi govorili da će sve biti u redu,da su oni ovdje da pomognu.Stavljaju mi gel na glavu I stavljaju čudne sisaljke koje mi se lijepe za tjeme,a ruka u bijeloj rukavici mi stavlja masku na lice.Polagano padam u trans,ovaj put bez vriskova I nepoznatih glasova u mojoj glavi.

Zapanjen stojim u kuhinji I ne shvaćam u čemu je stvar.Zašto?Kako?Tko sam ja zapravo i tko je moj otac,I tko se pobogu igra sa mojim životom,sudbinom a pogotovo umom.Da,sudbinom sjetih se,kao da je to postojalo u mom ništavnom životu,jedina sudbina koju sam mogao doživjeti je bio onakav,kakav je doživio netko tko mi je glumio oca cijeli život,zaista prekrasno.”Dobro,a sad mi molim vas objasnite,kako se to dogodilo,I tko sam ja?” upitam zbunjenog,teškog I zabrinjavajućeg glasa.Masni progovara : “Da,istina je što kažu jesi moj si,moj sin,cijelog života promatram kako odrastaš,kako ne šljiviš previše ostale klince oko sebe.Gle priča otprilike ide ovako,Stjepko se spetljao sa tvojom majkom poslije mene,mi smo bili I zaručeni,al eto,neprilike u kojima sam se našao tad su zahtjevale da prekinem sve odnose.Tad je tvoja majka otišla k Stjepku I zatražila pomoć,već je bila u 7 mjesecu trudnoće.Pa jednog dana dok sam se ja skrivao od zakona a I od onih koji su bili na suprotnoj strani,tvojoj staroj je pukao vodenjak.Stjepko je napravio sve kako bi sigurno došla do bolnice,no nažalost majka ti je preminula tijekom porođaja.Gle znam da je teško sve to shvatiti,al znaj da sam užasno želio biti u tom trenu kraj tvoje majke,da vidim tvoj porod.Sina kojeg sam želio a nikad nisam mogao imati.”
“Znači sve one proklete laži o tome kako je moja majka otišla,cijeli moj život je sazdan na prikrivanju I lažima?” – drekom probijam neugodnu tišinu u kojoj smo glavni glumci Masni I ja.A tetak I tetka su samo nepomične figure u sjedalicama nekog istrošenog kazališta u kojem se jedna ista scena već vrti godinama. “Pa moglo bi se tako reći,no to je bilo sve samo za tvoju sigurnost,tad si bio premlad da to saznaš no nakon nekih događaja u zadnje vrijeme jednostavno nisam mogao više šutjeti.”-očinskim glasom punim nemira odgovara Masni.Nisam se mogao pomiriti da mi je on otac,makar je bio znatno bolja osoba od one koju sam nekad poznavao kao svog oca.”Dobro,u redu prihvaćam to neko objašnjenje,daj te mi vode I idem prileć.” Uzimam bocu vode,ležim u kadi jer mi je najudobnije.Posežem u džep I vadim tablete.Da krasotice,odvedite me u rajske dvore,gdje ja sam ja,a nitko ne zove moje ime.

Dižem se iz kreveta,začudo bez uobičajenog mutnila u glavi,bez drogiranosti I bez slabosti u nogama.A ova stara očerupana kokoš mi svojim sada piskutavim glasićem javlja kako je sve u redu.Da su nalazi dobri I da ako uspijem izdržati socijalne terapije,da ću uskoro biti pušten.Hvala bogu,već mi je dosta ove zgrade,ovih ljudi,a bogami i skučenosti mog vlastitog mozga.

[Alastorus]

Osmijeh u tišini – Presuda

Ah,normalna kava nakon toliko mjeseci,sjedim u hodniku,I gledam ljude oko sebe.Čini se kao da se ništa nije promijenilo,nek izgledaju gore od mene,neki izgledaju bolje no svi smo tu negdje,blizu pakla a opet godinama udaljeni od njega.Kad sam gledao iza sebe,sve te godine uništavanja,agresije,depresije I samosažalijevanja,vidio sam osobu koja je patila,a opet tu patnju širila dalje.Prema nekim izobličenim I nepoznatim,sada već samo sjenkama ljudi moje prošlosti.Bolničari mi prilaze I gledaju u tihu I mirnu osobu koja je zauzela moj lik zadnjih dana,moram reći da mi je ta nada da izađem odavde davala nekakvu čudnu snagu,motiv da nastavim sa terapijama.Pričali su samnom,drugi pacijenti I psihijatri.Vidjeli su u meni drugu osobu,a psihijatrica me gledala kao medicinski fenomen.”Oporavljaš se iznimno brzo.Postoji mogučnost da u sljedeća dva tjedna budeš vani,ako se ovakav pozitivni progres nastavi.Ponosna sam na tebe.” Da bila je ponosna na mene,jedino na što si bila ponosna je to što je tvoj eksperiment uspio,tvoj pokusni kunić je obavio svoj posao.

Tupi udarac u glavu u polusnu,netko me vuče za noge.Ne mogu otvoriti oči.”Koji kurac se događa??” provapim.Netko me diže s poda,a jarko svijetlo mi udara u oči.Osjećam da mi se krv slijeva niz glavu.Preko puta mene sjede zavezani Masni,tetka I tetak.A nečiji veoma poznat glas iza mene : “ Oh,oh pa nije li ovo divno obiteljsko okupljanje.Znači,Masni nisam pogriješio što sam te tražio baš ovdje,a kao bonus sam dobio I ovu ništariju .Pa Masni imaš li kakvih posljednjih rijeći prije nego što krenemo sa otplatom tvog duga?”
Neki grubijan skida traku sa njegovih usta.A Masni hvata zrak I usmjerava projektil iz grla ravno prema silueti poznatog glasa.Dolazi do Masnog I udara ga šakom u glavu,bio je to moj stric,ili bar osoba za koju sam mislio da je bio moj stric,više nisam bio siguran tko je tko u ovoj zavrzlami.Shvatio sam da su još dva tipa sumnjivog izgleda sa stricem.Hvataju Masnog za ramena, I prislanjaju na stol.Stric pali plin na plameniku,I drži nešto u ruci te podgrijava vršak.Okreće se prema masnom,a u ruci drži željezni štapić za ražnjiće.”Pa,Masni gdje je moja lova?”
Masni šutnjom ne otkriva ništa,a osoba za koju sam mislio da je jedna od najvećih papčina na svijetu,gura šiljak prema licu mog oca.”Šutiš ha?” Te zabije vršak u oko Masnog,čuje se cvrljenje očne jabučice,a moj želudac je na ekstremnoj razini šoka,povraćam po podu.Udarac palicom po glavi nisam ni osjetio,samo olakšanje.

Ne nosim ni košulju više,osječam se kao pravi pravcati čovjek,makar sam stalno na oku bolničarima.Znaju da mi treba samo mala iskra da se vratim u stanje u kojem sam bio prošlih mjeseci.Vraćam se u sobu uz još jednu kavu,legnem na krevet I buljim u strop.Jednog dana ću napisati knjigu o ovome,da sigurno…

[Alastorus]

Osmijeh u tišini – Tmina

Glas mi se unormalio,još jedan uobičajeni dan,još jedan dan manje do izlaza iz ovog poremećenog sistema koji je zatirao moj um.Moja svijest o mojoj bolesti je bila potpuna,ako se to bolešću može nazvati,jer ono što sam napravio I što sam vidio i ono što sam osjetio na vlastitoj koži je tad bio prevelik za moju psihu a I moj nerazvijeni karakter.Terapije su okej,ništa bolnog,samo dozlaboga dosadni I iritantni razgovori,no stvorio sam znatnu toleranciju prema provokaciji.Bio je to moj najveći korak prema “izliječenju”.

Krv mi još lipti niz glavu,ali zamjenjuje ju hladan mlaz vode koji se slijeva niz cijelo moje tijelo.Odvukli su me do kade nakon sto sam se onesvijestio.Brinuo sam se za Masnog,a I za tetka I tetku.Bojao sam se,dok mi je jeza stvarala trnce po cijelome tijelu.Čuo sam tupi udarac u prizemlju,došlo je do borbe.Čujem smijeh,ali glas nije dopirao od onoga kojeg sam priželjkivao čuti.” Izvedi ovo dvoje van, I idi probudi malog,mislim da ćemo prljavi posao ostaviti njemu.” Dvije ruke me snažno vuku iz kade,I vuče me niz stepenice,osjećam drhtaje mišića I osjećam svaki put kad moja rebra zastružu po stepenicama.Zašto me vuku dolje,I točno kakav prljavi posao ja moram obaviti,prolazi mi glavom.Ovaj klipan me ispušta iz ruku.”Diži se” dere se na mene držeći nož u ruci : “Diži se ili ću ti izvaditi pluća I dati psima za večeru.”
Ustajem I buljim u tu oštricu,sijeva mi pred očima,a pogled ovog mladića,neznantno starijeg od mene otkriva njegov unutarnji bijes,mržnju na koju sam navikao,ali ne u ovolikom intenzitetu.Utjerava me u kuhinju,a stric sa ogromnom mačetom stoji I smiješka se.Masni je u nesvijesti a šprica mu je zabodena u vrat.” Da ga ostavim na životu dovoljno dugo.” - posprdnim glasom govori stric.Zamahne desnom rukom u kojoj je držao mačetu,I odsječe Masnom dva prsta na ruci.”Ovo je tek početak,priredio sam show za tebe I naše gledatelje,sad ćete vidjeti što znači ne plaćati račune na vrijeme.” Izvadio je pištolj koji mu je stajao za pasom I gleda u mene.Zlokobnim pogledom prati moje pokrete I pruža mi mačetu ciljajući u mene.”Ni ne pomišljaj na gluposti,čovjek iza tebe također ima pištolj uperen u tvoj vrat I bilo koji krivi pokret načiniš,BANG,mrtav si.A sad na posao.Zamahni mačetom I odsjeci mu ruku to bih želio da napraviš za mene,I ubrzaj se,inaće će ovaj pištolj pucati znatno prije nego što sam mislio da će okinuti.Sjeci !!”
Povraćalo mi se,ali ovo je bio moj život,a tako I tako je njegova dužina ovisila o tome.Ako ovo ne napravim ja napravit će ovaj izrod.Zasjekao sam a topli mlaz krvi mi je zasipao lice.Miris željeza je proparao ionako ustajali zrak sobe.Htio sam povratiti od muke,a bol koja je nastala u sljepoočnicama je bila nešto najgore što sam mogao doživjeti.”Slabić” progovori stric,sa jasnim izražajem srdžbe u glasu I uzme mi mačetu I te bjesmoučno počne sjeći tijelo osobe koja mi je nedavno bila jedini prijatelj,a I otac kojeg nikada nisam imao.Njegova ruka se otkotrljala,meni pod noge.Prsten na njegovoj ruci je sjao pod tom prokletom rasvjetom.Na koljenima sam,uskoro će sve biti gotovo.
A onda prilika koja se dešava samo jednom,tetak se oteo kontroli,I tu je bio treb u kojem je zvijer izašla na vidjelo,kuhinjski nož je blistao,prekriven krvlju,I našao svoje mjesto u cijeloj ovoj priči.Zabio sam ga duboko u stričev grkljan.Probijao sam kroz njegov vrat svom silinom I snagom koje sam se domogao.Te sekude su trajale kao sati.Istrgnuo sam pištolj iz njegove ruke dok su mlazovi krvi bojali zidove u crveno,a tamna se tekućina prelijevala po pločicama.Samo jedan pucanj,a njegov nesuđeni pomagać u ovom gnjusnom zločinu je bio na podu.”Ravno u čelo.” Rekoh I sruših se istog momenta na pod.Od tog trena ne sjećam se ničeg osim možda pokojeg zvuka sirene….

[Alastorus]

Osmijeh u tišini – Kraj I početak.

Danas,sutra sam vani,papiri su već pripremljeni.Borim se sa neispavanošću,histerija mi probija svaku poru mozga.Osječam se odlično,a opet zbunjeno I tmurno.Razmišljam o tome da li ću se napokon uspjeti uklopiti u normalan svijet,u onaj u kojemu se svakodnevno nisu pojavljivale sve one siluete iz mog života,važne ili nevažne.No sutra me puštaju van,nova prilika,novi život I novi identitet.Potpuno nova osoba,izliječen od svih nedaća koje su me snašle,vrijeme je da pronađem svoje mjesto u svijetu.

Drhtaji podamnom,mirisi I okusi mog želućanog sekreta me guše.Svijetlo mi upire u oći a iznad mene samo 4 oka,sa bijelim maskama na licu.”Fizički je dobro,no bojim se da će ovi nemili događaji ostaviti I više nego ožiljke na njemu.Ako se ikad I oporavi od ovoga,svejedno će nositi težak teret.Iz straha za svoj život ono napraviti svome ocu,ovaj se I dobro drži.”
“Čujem vas.” Oglasio se moj glas šapatom.Doktor me pogledao I pratio reakcije na ekranu.”U dobrim si rukama,samo se odmori.Makar spavao si oko 8 sati,mislim da će ti trebati znantno više odmora.”
“Odmor,nakon ovog svega?Prije će mi trebati nekakvo bolje brisanje pamćenja,a ne jebeni odmor.Koji vam je kurac?Zar vi ne shvaćate što se večeras dogodilo,pobogu svom jebenom vlastitom ocu sam odsjekao ruku,a zatim gledao svog jebenog strica kako obavlja ostatak “patološkog “ pregleda,a hvala bogu još sam uspio I njemu uvaliti rupu veličine omanjeg pašnjaka u grlu.A treba mi odmor?” A onda samo magla,to frajeri kad mi niste ništa mogli objasniti,dajte mi još jednu dozu sedativa.Laku noć,jebeni kreteni.

Još jedno maglovito buđenje u bolničkom krevetu,dolazi sestra.”Oprostite gdje sam?” ” U psihijatrijskoj bolnici ste,pokušali smo vas nekoliko puta dovesti k svijesti ali su reakcije bile preburne.Prvi putda vas vidim ovako mirnog.” –odgovorila mi je brižnim glasom majke I žene,vidjela je mladost na mojem licu,ali kajanjei tugu u mojim očima,kao odraz nkog čovjeka od 70 godina,koji je nikada ništa nije imao,a nikad ni neće.Tad sam se prijavio za terapije,jer sam znao da će mi možda jedino one pomoći,no postojala je nada,a dok je ona bila tu postojao sam I ja.
Izalzim na ulicu,mirišem zrak nakon toliko mjeseci,slobodan sam.Moje noge dodiruju više nego hladne pločice.Beton,asfalt,miris ranog proljeća budi neke druge poglede na ovaj svijet.Izliječen sam.Lutam gradom,pogledima tražim lijepe djevojke.Vidim nasmijana lica.Sve se čini tako lako,kad čovjeku ruke nisu vezane.Ulazim u tramvaj,oslanjam se na prozor I tonem u san,napokon san bez lijekova.Apsolutna tišina.
I onda buđenje,udarci,čujem krckanje vlastitih kostiju.Netko mi gazi po glavi,krv mi izlazi iz svih otvora,a zadnjim pogledom gledam u momka,u svijetlo plavim hlačama,zelenoj spitki I obrijane glave,kako blijedo besprizorno gleda u mene.