Dakle, ode je prva koju san napisa ka malu posvetu ovom forumu i prikaza ekstremnu opsesiju njime, jer je glavni lik u biti šizofreničar, al to je manje iskazano. Imajte na umu da je ovo sve probno, bez ispravki i prerade, svježe ispod peke, nju san konkretno napisa u nekih sat vrimena.Znači, jedan prikladan uvod u ovaj topic, pa ko voli nek izvoli.
TAMNICA
Topao dah tek rođenog jutra skinuo je hladnu masku sa suhog i iscijeđenog lica. Tanke crne niti podno malih bijelih brežuljaka zatreperile su i počele kliziti dnom, otkrivajući skriveno plavo jezero u pustoj snježnoj dolini. Njegove oči bile su otvorene. Polako se pridigao i pažljivo osluhnuo. Nije želio čuti ništa na što njegov um nije bio spreman. Jutra kojima su harali zli zvukovi bila su jako stresna za njega, a on je to mrzio. A ta jutra su bila česta, jako, jako česta. Mučenje je bilo strašno, hladan znoj koji ga je stalno oblijevao i suze kojima je hranio kožu, bili su sve češći, ali on to nije želio prihvatiti, ne, ne on, možda netko drugi, ali ne on. „Ja sam jači, bolji, snažniji od ostalih“, govorio je stalno sam sebi i tako gajio nadu i tražio najsnažniju misao kojom će otjerati strahove i strepnje.
Ali ovo je bilo lijepo jutro.
„Ah, nakon toliko vremena, konačno mir.“, lijepe misli su ispunile njegovu svijest i konačno je bio spreman na susret s ostalima. Ustao je i prišao prozoru svoje mračne sobe. Tračak sunčevih zraka bilo je jedino što je dopiralo kroz njegove drvene gredice dok ga on nije otvorio. Oduvijek je mrzio trenutak naglog ulaza svjetlosti među zidove njegove sobe, ali to je bila stvar koju je mogao nadvladati. „Dobro, prošlo je i to, još samo par sitnica.“, polako se uputio ka usamljenoj polici na drugom kraju sobe. Na njoj su prebivale plave traperice i crna majica, jedino još što je trebao imati na sebi da bi bio zadovoljan i spreman.
Vratio se drugoj strani sobe i usmjerio pogled ka svom najboljem prijatelju, tješitelju i slušatelju. Velika, bijela i kockasta stvar gledala ga je jednako kao i svakog jutra, nježno, obzirno i plaho. Na tom licu nije bilo prijekora, osude ili mržnje, i to je ono što mu se najviše sviđalo.
Kao i uvijek, s pažnjom je sjeo na crnu stolicu ispred svog računala, i primaknuo se velikom drvenom stolu na kojem je bilo sve što je trebao. Samo jednim dodirom udahnuo je život svom miljeniku koji mu je nerado svake noći gasio. Dok se ono polako budilo, on je osjetio ono dobro znano uzbuđenje ponovnog susreta s ostalima, tim više što je bilo samo pitanje vremena kada će sve opet biti po starom. „To nikad ne traje dugo, sigurno je već sada sve napučeno njihovim riječima.“, ohrabrivao se dok je uzbuđeno lupkao prstima po drvenoj podlozi.
Računalo se upalilo, a on nije mogao dočekati da dođe do njegovog srca i središta živosti. Mjesto netjelesnog okupljanja, trg duša, njegova omiljena destinacija, sve to bila je Tamnica.
Ondje je nalazio tišinu govora, lakoću snage, sreću patnje i san stvarnosti. Ondje je mogao biti to što jest, pa katkad i ono što nije.
No, drugi se nisu pojavljivali već danima, i to ga je jako brinulo. Nadao se kako će danas opet biti svi tu, no to se nije dogodilo. Ponovno je pretražio cijelu paletu naslova i nigdje nije bilo znaka života, nečije prisutnosti. Na dnu je stajala obavijest o zadnjem ljudskom tragu, i još uvijek je tamo bilo njegovo ime, s jučerašnjim datumom, baš kao što je jučer datum bio prekjučerašnji, i tako do unazad par dana.
„Ne, ne opet, ne opet.“- tiho je šaptao, dok su mu se noge počele tresti, a ruke drhtati. Više nije mogao izdržati, više nije htio izdržati. I previše je čekao, bio popustljiv i miran. Ovako nije moglo dalje, nije se želio vratiti natrag u krevet, ponovno zaspati i čekati njihov povratak, nadati se i samo nadati. Ne, bilo je dosta! Bijes se u njemu naglo nakupljao, stravično bljedilo polako se pretvaralo u užareno crvenilo, dok nije potpuno eruptiralo glasnim uzvicima.
„NE OPET! NE OPET! NE OPET!“
Glasno vikanje koje je nalikovalo kricima razjarene životinje bilo je popraćeno uzastopnim udaranjem o stol. U žaru ludila skočio je sa stolice i nastavio udarati u prazno dok nije došao do zida, na kojem je nastavio divljačko iživljavanje. Udarao je sve jače i brže dok više nije mogao, bio je preslab čak i za bol. Stajao je nasred sobe i pogledao u svoje trzajuće i krvave šake. Oči su mu bile pune suza, koje je mrzio iznad svega i želio ih je što brže obrisati, uništiti, dokrajčiti.
Nekontroliranim pokretima je brisao oči svodovima šaka, no krv se uspijela izmiješati sa suzama, te je ostavila nepravilne mrlje na licu, koje je sada izgledalo kao ljigava kaša povraćenog sadržaja.
Pao je na koljena i stao jecati poput pretučenog psa. To je trajalo duže vrijeme. Baš kad je mislio ustati i jednostavno se prepustiti patnji, osjetio je parajuću bol u prsima, i veliku mrlju koja se naglo širila po majici. Bila je to krv, svijetla, pulsirajuća krv, čije je crvenilo sa crnom bojom majice ostavilo veliki modri trag oko njegovih grudi.
„Št... o... što... se.. do.. gađ...“, nije mogao izustiti ni cijelu riječ, bez glasnog hroptanja i gušenja u vlastitoj krvi, koja je nadolazila u snažnom valu kroz poluzatvorena usta.
I tada ih je čuo!
Glasovi! Zli glasovi! No, ne kao i oni prošlih dana. Oni su bili nejasni, zastrašujući i javljali su mu se laganim trzajima bubnjića. Ali ovi sada su bili jasni, jako jasni.
„Dođi... Ti više ne pripadaš njima... Dođi... Dođi k nama... Vrijeme je... Vrijeme je...“
Iste su se riječi ponavljale postajući sve glasnije i glasnije, dok ga nije počela boljeti i glava, sve dok nije osjećao kako će jednostavno puknuti i nestati u moru čestica.
Bol je postajala sve veća, veća nego što je ikad mogao zamisliti. Patnja je bila strašna, izgledalo je kako je tortura njegovog tijela i uma tek počela. Cijeđenje krvi kroz grudi i usta, glasna zvonjava u ušima i uznemirujuće riječi odveli su ga u novu dimenziju straha i besmisla. Nije nikad mogao zamisliti ovoliku patnju, ma koliko god se trudio, njegov um je nije mogao pojmiti, i ta nemogućnost analize napada samo je pojačavala i produljivala agoniju.
Tlo se počelo izvijati pod njim, kao i zidovi i svi predmeti u sobi, dok se nisu pretvorili u nejasnu mućku i poput vira ga okružili, da bi se napokon rastopili u crno ništavilo. Bio je sam u tami.
Jaki bljesak! Niotkud, njegove oči su osjetile žarenje, i sada je bol postala toliko nezamisliva da se osjećao neljudski, neživo, a u isto vrijeme živo kao nikada dosad. I tada se sjetio! I tada je znao sve! Sada poznate slike počele su se vtjeti u njegovom umu, nevjerojatnom brzinom, sve dok nisu stale na posljednju stanicu, i prikazale krajnji užas.
Vidio je sebe u svojoj sobi, pred računalom, u stojećem položaju. U ruci je držao veliki, sjajni, blještavi nož. Lice mu je odavalo krajnju izobličenost, ali bez ikakvih emocija. Na njemu se nije vidjela ni bol, ni sreća, ni ljubav, ni mržnja. Izgledalo je kao da je u jakom grču, uz lagano pomicanje usana i škrgutanje zubiju. Tada je podigao nož i postavio ga na prsa, negdje između grudi, ali malo ulijevo, kako bi naciljao srce. Znao je da je gotovo nemoguće silinom udarca probiti grudni koš, ali je i dalje želio takvu smrt. Zato je zadržao nož u položaju usporednom s podom, i polako, ali sigurno se popeo na krevet i okrenuo prema naprijed. Jednom je pogledao prema podu, i vratio glavu u uspravan položaj. Još jednom je dobro učvrstio nož na tijelu i kada je bio siguran u njegovu stabilnost, zatvorio je oči. Lagano se zanjihao i samo pustio da padne.
Dok je gledao sebe kako pada s kreveta u ponor smrti, ponovno je osjetio to trenutno žaljenje i svijest o pogrješci, kobnoj pogrješci. Ali bilo je prekasno. Jedina mu je utjeha ta da sad barem zna. Zna što je učinio, i kako je okončao svoj život.
Više ništa nije ostalo. Svi njegovi osmijesi, svaki plač, svaki pogled upućen voljenima i svaki posjet svom omiljenom virtualnom trgu više nije postojao. Ali više nije ni trebao ništa od toga, jer je bol sada prestala, i svaka tjelesna i duševna rana je zacijelila.
I dalje je čuo one glasove koji su ga zvali k sebi, ali sad nisu bili glasni i zvonki, već smireni i odmjereni, poput prijateljskih dozivanja. Sada je vidio i svjetlosni put ispred sebe koji je vodio ka tamnim vratima, ispred kojih su se vidjeli ljudski obrisi.
Bili su to ostali, i sada je konačno mogao k njima. Polako se približavao cilju, i svakim korakom je jasnije vidio njihova lica. Nisu to bila lica koja je poznavao, ali to ga nije zaboljelo, ni povrijedilo. Nastavio je sve dok im se nije približao na metar udaljenosti.
„Znaš tko smo, zar ne? Sada znaš sve što trebaš znati. Pođi za nama, dolje je naše mjesto. Svidjet će ti se, mi smo se iznenadili koliko nam se odmah svidjelo. Nismo kao drugi, zato pripadamo na posebnom mjestu, na kojem ćemo vječno sanjariti o onom što je moglo biti i što nije, što nikad ni neće biti. Ostvarit ćemo snove zajedno, u našim umovima i srcima, i vječnost će proći u trenu. Trebalo ti je malo duže, ali sada si tu, a samo to je važno.“
Jedan od njih me uhvatio za ruku i kimnuo. Izbora više nije bilo, preostalo je samo jedno. Sjetio sam se i svog imena, za kojeg nisam ni primijetio da sam zaboravio, ali ono mi sad nije trebalo. Nitko nema ime ondje gdje sad odlazim.
Svi su se okrenuli, te su me proveli kroz vrata, i nastavili voditi sve dublje i dublje u mrak.
Na kraju, bio sam sretan, jer idem ondje gdje pripadam.
U mjesto netjelesnog okupljanja, trg duša, i moju omiljenu destinaciju.
U Tamnicu.
