Doručak u mrtvačnici kliničkog centra Koševo

[shitpifter]

Evo jedna moja horor priča, inspirisana pjesmom kultnog goregrind benda Impetigo. Pročitajte, pa bacite koji komentar.




DORUČAK U MRTVAČNICI KLINIČKOG CENTRA KOŠEVO

1.



Mrtvačnica bolnice Koševo je jedna stara građevina, podignuta prije nekih stotinjak godina. Dugo vremena je imala bijelu boju, koja je dobilala, kako fasada nije obnavljana, sivkasto-žut izgled. Sa takvom bojom, velikim, najčešće zaključanim, vratima, i prozorima koji se nikada nisu otvarali, i koji su bili obojeni u bijelo, i sama je upućivala na smrt kojom je ispunjena. Kad je čovjek gleda, bez ikakvih problema možeš zamisliti kosca s kosom kao vlasnika i jedinog stanara te jezive zgrade.



Čovjek koji je najviše vremena provodio u mrtvačnici se zvao Drago. Drago je tu radio kao noćni čuvar. Posao je dobio prije mnogo godina, kao jedina osoba od konkurenata kojoj to što je valjalo boraviti po čitavu noć zatvoren sa mrtvacima nije značilo ama baš ništa. Na posao je dolazio svakog dana u dvadeset časova, a smjenu je predavao ujutru u osam. Gotovo da nikad nije imao slobodnog dana, a ni godišnji nikada nije uzeo. Čak i kada ga je jedne godine direktor silom otjerao na odmor, Drago se vratio poslije par dana na dužnost.



U mrtvačnici je on imao svoj sobičak sa krevetom, frižiderom, stolom, stolicom, i televizorom. Večeri je provodio u prežderavanju i gledanju televizora. Nikada se nije desila potreba za akcijom, a i da je neko svejedno provalio unutra, Drago to vjerovatno ne bi ni opazio, jer njemu se živo jebalo za sve što je bilo van tog njegovog sobička.



Mrzio je pedere iz dna duše. Postao je opsjednut sa njima, i stalno je šaltao kanale u potrazi za svojim objektima mržnje. Čim bi se na televiziji pojavio kakav peškast muškarac, Drago bi mrziteljski prosiktao kroz zube: „Uh đubre pedersko! Vidio bi ti svog boga kad bi meni dopo šaka! Uf!“, a u masnoj ruci bi stiskao hljeb kao da je pederski vrat. Ježio se od muškaraca koji su izgledali suviše uredno, muškaraca koji su imali nešto viši glas, ili pak ženskaste kretnje. Čim bi vidio nekog takvog, odmah bi ga obilježio kao pederčinu, pa bi mu prijetio na glas, iako je bio jedini živi čovjek u čitavoj zgradi.



Mrtvačnicu je obilazio samo da se prisjeti kako izgleda. Hodao je sa baterijom kroz hladne prostorije, ne mareći uopšte na pokrivene lešine ispružene po stolovima. One su za njega bile najobičnije stvari, koje kao takve nisu vrijedile niti pogleda, a kamoli neke veće pažnje. Nikada ga znatiželja nije natjerala da pobliže razgleda mrtvaca, niti je ikada imao kakvih seksualnih interesa (znalo se tu zadesiti i toplih mrtvih djevojaka, koje su prije izgledale kao da spavaju), a nije ga zanimala ni pljačka nakita, kojeg ja na nekim mrtvacima bilo. Sve što ga je zanimalo bila je hrana i televizija. Po čitavu je noć jeo i mrzio pedere sa televizije.



Smjena geeralnog direktora kliničkog centra Koševo pozitivno je odjeknula među brojnim radnicima. Na čelo je došao mlad i već dokazan čovjek, sa kojim je klinički centar, prema mišljnju većine, bitno bolje prosperirao. Direktor Radović nije mnogo dangubio, već je odmah poduzeo neke mjere kako bi ispravio nepravilnosti svoga prethodnika. Kako direktor Radović nije puno krao, u bolnici se pojaviše znatno veće količine para i upotrijebiše se na pravi način, pa je zadovoljstvo među radnicima poraslo, skupa sa njihovim platama.



No, direktor Radović se nije na tome zaustavio. Nesebičnim zalaganjem obezbijedio je sredstva za nabavku novih aparata, a izborio je i novac za prvu fazu obnove kliničkog centra, te uskoro bolnički kompleks preplaviše radnici i stadoše montirati skele, guliti stare fasade, postavljati nove i bojadisati ih.



Tek kada je skela postavljena i na mrtvačnicu, Drago je saznao za smjenu generalnog direktora. Kada mu je jedan radnik, mahalaš dobro upućen u čitavu stvar, stao pričati o čudesima Radovića, Drago je samo slegnuo ramenima i rekao: „Ma boli me kurac.“, i uvukao se u svoj sobičak pun krompira pečenog u ulju i sa glanc novom teglom majoneze. Na televiziji je gost jedne emisije, inače “poznati“ modni dizajner, nešto pričao, a Dragi umalo oči ne ispadoše kad ga je vidio. „Mamu ti pedersku jebem!!! Eh da ti je nađem! Ma jebo bi ti majku milu, da ti nikad više na pamet ne padne da se pederišeš!!! Pu kakav si otac te jebo!!!“, proderao se usta punih namajonezanog krompira. Sav je pocrvenio od bijesa, toliko je poludio da uopšte nije žvakao krompir, nego ga je samo gutao. „Jebem li vam majku vašu! Na lomaču bi ja vas sve! Uh!“, mrsio je ebi u njedra uflekana novim flekama od ulja i majoneze.



Radovi su odmicali, a Drago ih uopšte nije primjećivao. Tek kad skidoše skelu, Drago uputi prvi pogled na obnovljenu fasadu, i umalo ne doživi srčani udar od šoka. Zgrada je bila ofarbana u nježno rozu boju, a oko prozora su joj bile povučene svijetloljubičaste linije od trideset centimetara. Otvorenih usta je gledao u tu odvratnu, pedersku zgradu, dok mu se brada u agoniji tresla. Došlo mu je da plače, da vile, da čupa kose, da ubije nekoga. Čitav život mrzi pedere više od bilo koga, a sada radi u pederskoj zgradi. Ušao je, van sebe od neugodnog iznenađenja, zgradu, zahvaljujući bogu što bar unutra nije ništa rađeno. Preznojen, on bez pozdrava sa portirom uđe u svoj sobičak, i strovali se na postelju. Portir je svaki put na iglama čekao da preda smjenu, i radio je tu samo zato što nije mogao naći boljeg posla. Požurio je da izađe, dobacivši Dragi kratko: „Laku noć!“, ali samo što je odškrinuo vrata, on se vrati i uđe u Dragin sobičak.



„Direktor je naredio da od sada svi moramo biti u uniformama dok smo na radnom mjestu, eto ti tu tvoje uniforme. Bolje ti je odma je obuci, bogami se ne zeza, odma puca penale deset posto od plate!“, izdiktirao je svoje obavještenja vrata, nakon čega je stvarno pobjegao. Drago se digao sa kreveta , slomljen kao da je upravo svršio sa teškim boks mečom, i uzeo složenu uniformu. Slaba svjetlost učini da pomisli da je uniforma bijela, ali kada se obukao i otišao u mnogo bolje osvijetljen vece, uvidio je da je uniforma blijedo roza. Vrisnuo je u ogledalo, iskolačio oči u čudu, a jezičinu pustio napolje. „Majko draga koji užas!“, dreknuo je, nakon čega je stao da trga odvratnu pedersku odjeću.



Utrčao je u svoj sobičak sav u goloj vodi. Legao je na krevet i zabuljio se u plafon, pušući kao da je istrčao maraton. U glavi mu je tutnjalo, a srce je ludovalo u grudima. Drago je upravo proživljavao najstresnije trenutke u svom životu.



Odlučio je da ujutru posjeti direktora i porazgovara sa njim. Sama fasada je za njega bila bolna poput noža, ali je bio svjestan da se tu ne može više ništa učiniti, i preko toga je odlučio da pređe. Zato uniformu nije nikako mogao prihvatiti. Vjerovao je da bi ga ta roza odora u grob smjestila kad bi je morao nositi samo na jedan dan. Odmah će ujutru posjetiti direktora kako bi ga obavijestio da ne dolazi u obzir da on, Drago čuvar mrtvačnice, nosi na sebi bilo kakav odijevni predmet roze boje.



Prvi put u posljednjih dvadesetak godina mu se desilo da nema apetita i damu televizijski program nije zanimljiv. Veče je proveo buljeći u plafon i hodajući u krug po svom sobičku. Iz glave nikako nije mogao da izbaci tu odurnu fasadu i odurnije odijelo koje je pronosao na pet minuta.



Ujutru je pohitao direktoru čim je predao smjenu. Trčao je između zgrada kao da ga neko goni. U zgradu uprave je uletio diverzantski, i portir se uzalud derao za njim: „Halo! Stani ti! Halo!“ Ustrčao je uz stepenice i bez kucanja, otvorivši nasilnički vrata, upao u Radovićevu kancelariju.



Vidjevši ga kakav je, direktor Radovićposegnu za telefonom da zove obezbjeđenje, ali kada Drago progovori: „Direktore! Moj direktore! Ja ne mogu onako da radim!“, direktor odusta od svoje pomisli. Uvidjevši da pred njim stoji jedan od uposlenika sa velikim problemom, direktor Radović zauze drugi stav, te stamenim glasom valjanog rukovodioca, reče Dragi: „Izvolite, sjedite! Smirite se! Prvo mi recite kakvu funkciju obavljate, i zašto ne možete da radite?“



Zadihani Drago odbi da sjedne, već odmah stade da iznosi svoj problem isprekidanim glasom: „Direktore! Moj direktore! Ja sam Drago, čuvar mrtvačnice! Preko tries godina čuvam tu zgradu, i nikada nisam ništa zabrljao na poslu! Pitajete koga hoćete! Sa mnom nikada nije bilo nikakvih problema, al ovako zaista ne mogu! Ne mogu direktore, pa da me jebeš, ne mogu!“ – „Ama recite čovječe zašto ne možete! Šta vama fali? Već mi je jasno da ne možete raditi, intersuje me zašto? Zbog čega?“ – „Direktore! Moj direktore! Hajde što ste mi zgradu ofarbali u pederske boje, to i nekako! Al direktore, ja da nosim ono odijelo, to nikad! Nikad u životu!“ – „Čekajte, ako sam vas dobro razumio, vi imate problem sa uniformom?“



Tu Drago uze kratku pauzu da udahne par puta, pa onda, gledajući direktora ravno u crne oči, sasu svoj bijesni govor: „Direktore, ja ako išta mrzim na ovom svijetu, to su pederi! Ja ih možda mrzim najviše na svijetu, i da se ja pitam, svi bi oni meni na lomači zavrišili! Pa direktore, jebemu mater, zar ja da nosim ko najveći peder rozu uniformu? To stvarno neće moći, neće bog ga jebo! Nemate šta da me uvjeravate, zaboli me za propis, to da nosim, neću, i tačka!“



Direktor se opusti u svojoj direktorskoj fotelji i sačeka da se Drago smiri i konačno sjedne. Radović podiće slušalicu i naruči dvije kafe, pa reče još jednom Dragi da se smiri. Ponudio ga je cigaretom, koju ovaj prihvati, iako nije pušač. Stigla je i kafa, i Drago se konačno u potpunosti smirio. Onda direktor Radović privuče stolicu stolu i nalakti se na njega. Leđa je ispravio a vrhove prstiju sklopio ispod svoje brade. Izgledao je kao pravi vođa.



Ispustio je jedan uzdah kojim je skrenuo Draginu pažnju, nakon čega je rekao: „Kolega...“ – „Drago iz mrtvačnice!“ – „Kolega Drago, poznato vam je da sam ja, od kako sam preuzeo poziciju generalnog direktora, započeo sa nekim reformama koje su nam, složit ćete se, bile prijeko potrebne u ovom našem kliničkom centru...“ – „Ama direktore ne znam ja ništa, ja hoću da ne moram nosit pedersku uniformu, i to je sve! Zaboli mene kurac za sve ostalo, ja svoj posao radim, al pederluka ne mogu, umro bi od tog!“ – „Smirite se kolega! Čemu tolika neuroza uopšte? Polako! Popijte malo kafe! Saslušajte me!“



Drago je otpio gutljaj i ponovo se smirio. Direktor je zauzeo položaj kao i maloprije, i nastavio: „Reforma podrazumijeva skup pravila kojih se valja pridržavati da bi se postigli izvjesni rezultati. Vidite, samo tako možemo zakoračiti naprijed, i bojim se da je to jedini put! Ako želimo da to funkcioniše, onda nema popuštanja nikome! Samo ako budemo funkcionisali svi skupa, kao jedan organizam, možemo doprinjeti boljolj medicinskoj skrbi za naše sugrađane.“ – „Direktore, razumite vi mene! Zaboli mene, da izvinete, kurac, za reformu! Ja samo tražim da me oslobodite onog pederskog odijela, jer ja ga obuć neću!“



Nastade napeta tišina, koju direkotor Radović prekinu: „Propisi su propisi!“, nakon čega slegnu ramenima kao da on protiv tih propisa ne može ništa. „Slušajte vi mene direktore! Zaboli me za vaš propis, opet vam ponavljam, ja tu pedersku uniformu neću da nosim! Jebe mi se za napretkom, pravilima i propisima! Eto!“ – „U tom slučaju“, reče doktor koji je ustao i zagledao se kroz prozor, „biću prisiljen da vas smijenim sa vašeg radnog mjesta.“ Dok je izgovarao ovo posljednje, direktor Radović se okrenuo i pogledao Dragu hladnim i neumoljivim pogledom. „Jel baš tako?“, pitao je Drago. „Baš tako.“, odgovorio je direktor. „Jebo vas bog sviju, i vašu pedersku zavjeru! Onda nek vam neko drugi čuva pedersku mrtvačnicu u pederskom odijelu! Crko dabogda smrdljiva pederčino!“, prosiktao je bijesni Drago, nakon čega je izašao zalupivši jako vratima.



Vratio se u svoj kutak mrtvačnice i stao da kupi svoje stvari. Bijes isprva nije dopuštao da ga obuzme žal što napušta svoje udobno gnijezdo, ali kada je iskopčavao televizor, on se sjeti svih minulih godina sreće koje je proveo tu, a koje sada napušta radi jednog glupavog pravila. Osvrnuo se oko sebe i dobro razgledao prostoriju u kojoj je proveo trideset godina plaćenog mira i spokoja. U grudima ga je stegla razarajuća tuga, najednom je osjetio strahovitu ljubav za taj sobičak koji napušta. Legao je na krevet i zagrlio jastuk, nakon čega je zatvorio oči i udisao mirise ustajalosti. Borio se da ne zaplače, jer samo pederi plaču. Želio je da ostane tu zauvijek, da jede, leži i gleda televiziju dok ga smrt od života ne rastavi. Jedna suza ipak izda njegov stav o muškarcima i plakanju, i skliznu niz njegov debeli obraz. Jauknuo je osjetivši je, i požurio da joj zatre rukom trag, ali tu suzu ubrzo počeše slijediti ostale. „Ne! Neee! To nisam ja! Neee!!!“, bez tona je izgovarao kroz najteži plač kojim je svijet trenutno plakao.



Onda najednom izduži lice i iskolači oči, dok mu se tijelo svo zateglo kao strijela. Želja mu je bila ispunjena, jer kraj mu je došao u njegovoj rajskoj sobici. Nije dugo ležao živ u opisanom položaju, tek penaestak sekundi. Petnaestak sasvim dovoljnih sekundi da se sjebe u vjeri da je sam sebe prokleo, i da zato sada umire. Portir ga je prvi vidio mrtvog, nakon čega i sam umalo nije umro od straha. Istrčao je van zgrade i zaustavio tek na pedeset metara od ulaza. Pronaći do maloprije živog čovjeka mrtvim u mrtvačnici nije isto što i pronaći do maloprije živog čovjeka mrtvog bilo gdje drugo. Mrtvačnica je ipak dom kosca s kosom, a ako je mrtvac maloprije bio živ, onda to znači da je kosac s kosom kod kuće.



Doktor je došao brzo, ali sve što je mogao jeste da konstatuje smrt. Pola sata kasnije, nagog Dragu bolničari su prekrili bijelim čaršafom, i ostavili ga da leži u hladnim prostorijama mrtvačnice kliničkog centra Koševo.



2.



Sunce je našlo rupu između sivih, debelih oblaka i provuklo svoju zraku koja je poput svjetla reflektora pala na zemlju. Udarila je pravo kroz prozor u veliku prostoriju visokog plafona, i unutra počela da zagrijava krivudavi krug prečnika metar i po. Osjetio je na svojim kapcima tu zraku, i otvorio oči. Probijala je tačno kroz rupu na pokrivaču i padala na njegove kapke, ali još uvijek je razmišljao o mogućnosti izbjegavanja ove neugodnosti bez da se mora pretjerano pomaći. Onda je jedan grom udario blizu i zatresao prozore. To je presudilo da se digne.



Rukom je smaknuo pokrivač sa sebe i podigao se u sjedeći stav. Slab smrad sterilizirane truleži se širio prostorijom i iritirao mu nosnice. Okolnosti u njegovom životu su bile veoma čudne i neuobičajene tog jutra, ali zbog toga ga nije obuzela panika. Samo je pokušavao da se sjeti šta je dovelo do svega toga.



U prostoriji je bilo vraški hladno, pa je opalio jedan autozagrljaj. I sam je bio jezivo leden, i od toga mu se konačno upali lampica u glavi. Počeo je da se prisjeća jučerašnjeg dana, te tako utvrdi sve kako je bilo, do trenutka kojeg se sjećao. Onda se tek zaprepastio zbog svog položaja.



Skočio je sa stola na hladni pod, i stao da se osvrće oko sebe. Na palcu primijeti etiketu, sage se i brzo je otkinu. Između svog imena i prezimena i škrabotine doktorskog potpisa, pisalo je: „Moždani udar“. Refleksivno se uhvatio za glavu, ali već u sljedećem trenutku izusti tiho: „Glupane!“, pa spusti ruku sa glave na srce. Uzdahnuo je shvativši da mu srce ne kuca. Bio je mrtav, a živ.



Prišao je velikim, dvokrilnim vratima teškim i sporim korakom. Mišići su mu bili ukrućeni, što mu je otežavalo kretnju. Podigao je ruku i šakom zalupao na zaključanu grdosiju od vrata. Mrtvačnica se uvijek zaključavala. Niko se nije odazivao, pa je zalupao još jednom.



U isto vrijeme, novi portir, Mirsad, je stajao ispod strehe na ulazu u mrtvačnicu i pušio cigaru, razmišljajući o prevrtljivosti sreće, jer je pozvan na novo radno mjesto samo tri dana pošto je otpušten sa prošlog. Redovni portir je, zbog stresa koji je doživio kada je našao umrlog Dragu, ostavljen kući da se malo odmori, a on je pozvan da ga zamijeni. Taman kada se slavodobno smijao gledajući u tmurno nebo, učinilo mu se dačuje neko treskanje u mrtvačnici, ali časak poslije je odmahnuo rukom, rekavši sam sebi: „Ko će da ti pokuca iznutra, majke ti? De ne budali bogati!“



Međutim, samo što je povukao dim, treskanje se ponovi. Ovaj put je bio siguran da je čuo, a sa tom sigurnošću tijelom mu prozuji jeziva nesigurnost, prerastajući u blagu paniku. Mislio je šta mu je činiti, znojeći se u nervoznim potocima. Onda se treskanje ponovilo po treći put. Udahnuo je duboko, zgazio nedopušenu cigaru, i rekao na glas: „Mrtav čovjek ne mrda, to može samo živo biće da bude!“, iako je u glavi pomišljao na ono što je bila prava istina.



Ušao je u mrtvačnicu i stao laganim korakom da prilazi ogromnim, bijelim vratima. Na dva metra od njih ona se ponovo zatresoše pod udarcima sa suprotne strane. Glas ga je jedva poslužio da upita: „K-k-ko je to?“ Dubok i promukao glas, veoma sablasan, mu odgovori groznom sporinom: „Drago!“



Mirsad preblijedi kao krpa, osjećajući ubrzani puls u rukama, grudima i vratu. Prilazio je vratima, plašeći se sa svakim korakom sve više i više. Ruke su mu vibrirale dok je očajno sporo vadio svežanj ključeva iz džepa. Još jedan tresak vrata učini da gotovo vrisne. Glas sa druge strane otegnu još jednom: „Drago!“, i Mirsad od njega umalo ne pade u nesvijest.



Olovnom rukom primače ključ i turi ga u bravu. Dok ga je okretao, u glavi se derao sam na sebe: „Ne! Ne! NEEE!!!“, vjerujući da ga sa druge strane, u najmanju ruku, čeka troglavi vampir, ne znaš koja glava mu je krvoločnija.



Otškrinuo je vrata, osjetivši kako gubi osjet u nogama. Od samog iščekivanja lica s druge strane krenuo je da vrišti u užasu, ali glasa ne imade. Zatvorio je oči i počeo dozivati boga, te se takav skljoka na pod. To ga osvijesti i on otvori oči. Ispred njega je stajao debeo, nizak, i go čovjek. Bio je puno manji od njega, i izgledao je pogubljeno. To vrati kontrolu u Mirsadove noge, i povrati mu kuraž. Ipak je to bio čovjek, doduše go, ali takav da bi ga Mirsad mogao ispljeskati jednom rukom. Osovio se, a nova doza hrabrosti ga obuze, uvidjevši da je viši za glavu od golog. Odmah je zauzeo kuražan stav, i pitao ga namršteno: „Koji si ti golube?“



Drago je buljio u Mirsada kao u čudo. Otvorio je usta, ne rekavši ništa, a Mirsad ustuknu jedan korak i pokri rukom nos i usta. Iz Dragine utrobe je vonjalo po lešini.



Stajali su i gledali se. Mirsad je njega promatrao kao luđaka, a Dragu je Mirsadovo meso bolo u oči. Osjetio je kako mu krče crijeva, a na usta mu krenu slina, dok je promatrao Mirsadov snažni vrat. U njegovom tijelu se javi glad lava koji lovi.



Neočekivano hitro poleti desnicom i zgrabi Mirsada za vrat. Od siline udarca mu je utjerao adamovu jabučicu u grlo, stegao ga je šakom krutom kao čelični okov. Mirsad otvori usta, krv stade da šiklja i pršće svud po Draginom licu. Samo što je uhvatio tu ledenu ruku da se brani, osjetio je kako u njegovim rukama nema snage za odbranu. Iskolačio je oči, trznuo se još koji put, i umro.



Odnio ga je u svoj sobičak i bacio na krevet. Sve što je raspoznavao bila je glad, užasna glad. Ščepao je Mirsada za stomak, i pocijepao ga kao dotrajalu tkaninu. Utroba ispade, a krv oboji čaršaf dubokm, tamnom, crvenom bojom. Uzeo je klupko crijeva, prinio ih ustima, odgrizao komad, i progutao. Kad je izjeo crijeva, pojeo mu je jetru, bubrege, srce, pluća, i ostale unutrašnje organe. Želučana kiselina ga je svog ispržila oko usta, po bradi, i vratu, ali on se nije obazirao, jer nije osjećao bol.



3.



Savjesni direktor Radović je čitavog tog jutra vrijedno primao bolesnike na ortopedskom odjelu kliničkog centra Koševo. Bio je veliki stručnjak, sasvim opravdano se zakitio titulom primariusa, i svojski se trudio da svima pomogne koliko god može. Obavio je vizitu po bolničkim sobama, pregledao nekoliko bangavih stopala, namjestio jedan lakši prelom, i revnosno sprovodio kontrole. Čak se odrekao i svoje pauze od pola sata, jer nije dopuštao da slučajevi čekaju. U jedan sat čekaonica konačno ostade prazna, te direktor Radović ode do kafeterije da pojede sendvič i malo se okrijepi.



Tek što prvi put zari zube u svoj okašnjeli doručak, crv proradi u njegovom mozgu, i on se sjeti novog uposlenika kojem bi možda moglo biti teško, jer je radio na nezavidnom radnom mjestu. Nije se mogao smiriti, savjesni direktor doktor ortopedije primarius Radović, već je, sa sendvičem u rukama, napustio prostorije kafeterije i uputio se ka mrtvačnici.



Samo što je stupio nogom iz zgrade kiša poče sipati, ali to ga nije omelo u njegovom naumu. Digao je svoj bijeli mantil preko glave, sendvič spremio u džep, i pretrčao razdaljinu od stotinjak metara, dovoljnu da bude mokar do gole kože. Pod strehom mrtvačnice kliničkog centra Koševo spopade ga neviđena glad, i on posegnu za sendvičem. Halapljivo je grizao, nećkajući se da uđe, jer je držao nepristojnim da dolazi u posjetu sa sendvičem, ali jedan snažan nalet vjetra ga natjera da ipak uđe.



Stao je i prinio sendvič ustima. Strahovito nesnosan smrad mu uništi apetit i zamijeni ga mučninom. Bacio je jelo u kantu za otpatke, usta i nos je pokrio rukom. „Šta se, dođavola, ovdje dešava?“, pomislio je začuđen, jer je znao da je gotovo nemoguće da se kužni zadah kod mrtvaca pojavi tako brzo, a kamoli da probija iz sale u predvorje. Zakoračio je dublje u mrtvačnicu i ugledao par kapiljica krvi na podu. Direktor doktor Radović, čovjek od nauke, uopšte nije ni pomišljao na mogućnost zombija, jer je znao da je to nemoguće, ali grdno se varao. Pozvao je par puta: „Mirsade! Mirsade!“, a kako ne dobi odgovora, pošao je ka sobičku noćnoga čuvara.



Strahovit prizor ga je dočekao. U lokvi krvi na krevetu stajala je hrpa ostataka leša, a na podu je bila izgrižena noga, otkinuta malo iznad koljena. Refleksno se okrenuo i povratio pravo na otkinutu, unakaženu glavu portira Mirsada. To je već bilo previše. Okrenuo se i istrčao iz sobička. Drpao se po džepovima u potrazi za mobitelom, neprestano vičući: „Upomoć! Upomoć! U mrtvačnici manijak! Upomoć!“



Savjest mu ne dade da bježi, kao hipnotisan je prišao i odgurnuo jedno krilo velikih, bijelih, mrtvačkih vrata. Bolje mu je bilo da to nije nikada učinio.



Po čitavoj sali bijahu razbacani komadi tjelesa. Svima su bile izrovane utrobe, i na sve strane je bilo zgrušane krvi. Od siline smrada pade na koljena, i nemoćno stade da povraća. U glavi mu se razum borio sa strahom, dok je rigao sve što je imao u sebi. Na kraju se na koljenima okrenu, i četveronoške pođe ka izlazu.



Ledena ruka, snažna kao čelik, ga dograbi za nogu. Osjetio je kao dodir smrti, kao silu koja ga vuče pravo u pakao. Vukla ga je polako, a on nikako da smogne snage da se okrene i pogleda je izravno. Povlačila ga je ka natrag, polako i sigurno. Činilo mu se kao da ga vuče čitavu vječnost. Onda jedan ga jedan silovit trzaj povuče i izvrnu u zraku, tako da je pao na leđa, pravo pored jednog obezglavljenog, rasporenog trupla, iz kojeg su stršala tri ogoljena rebra.



Punim kapacitetom ispusti krik pred zlom koje ga je snašlo. Onda konačno spusti pogled sa plafona, i ugleda njega, golog i krvavog, kako stoji. Preko ramena mu je visilo nečije debelo crijevo, iz čijeg kraja je visilo očvrslo sranje, na okrvavljenom licu su mu se isticale izbuljene oči, sa debelim krugovima crnila okolo. Rastvorio je usne, crne od krvi, od njegovog daha direktor doktor primarius Radović prividi smrt u svom klišeiziranom obliku. Kroz glavu mu prođe sasvim neprikladna misao kako je kliše izlizana istina, i zaokupi mu pamet dok su ga dvije strašne ruke podizale u zrak.



Dva pogleda se susretoše. Jedan gladan i tup, drugi zbunjen i prazan. Doktor izusti: „Fenomen!“, Drago izusti: „Urgh!“ Na donjoj usni primarijusa visio je pršut, ostatak njegovog nedovršenog doručka. Na donjoj usni Drage komadić tumornih pluća jednog onkološkog slučaja, ostatak njegovog nedovršenog doručka.



Ljevicom ga je ščepao za kragnu. Doktor je savršeno mirno visio o toj ruci, znajući da joj ne može pobjeći. Gledali su se. Osjetio je kako mu ledeni prsti probijaju stomak. Trenutak poslije je čuo kako mu se istresoše crijeva, skupa sa tjelesnim tekućinama, po podu. Još uvijek nije vjerovao, iako je gledao u biće koje je juče umrlo, kako proždire njegova živa crijeva. Zabacio je glavu unatrag, i zagledao se u plafon. Njegov mozak nije mogao to da pojmi.



Jedan se doručak ipak nastavio, u mrtvačnici kliničkog centra Koševo.

[Sharan]

Poznajem pisca, poznajem pjesmu ''Breakfast at Manchester Morgue'' (bend Impetigo, inspirisano filmom), i ovo je meni genijalnost