DarkTimes

[Dreamer Deceiver]

Mislim da bi bilo u redu da se najprije predstavim, pa evo par osnovnih informacija o meni.
Moje je ime Toni Juričić, i dvije godine se bavim pisanjem horror priča najviše inspiriran "starim horrorom" poput Edgara Allana Poe-a i H.P. Lovecrafta.
Jest da sam još uvijek novak ( n00b, amater... ) do sada sam napisao oko dvadesetak priča koje se više baziraju na mističnosti, sporoj i tromoj radnji koja se polako otkriva, te na podizanju atmosfere koja je po meni najvažnija što se tiče horrora. uz priče također pišem poeme ( više u gotičkom stilu ) i scenarij za film ( koji je drama ).
Kao što rekoh, pišem i poeme, a za valentinovo 2009. godine izdajem e-book koja je zbirka mojih pjesma, a sadržat će i par mojih priča. Također, za godinu i pol mislim izdati zbirku svojih priča, nazvanu Grotesquera.
Evo kako ovaj post nebi bio totalno uzaludan, mislim da bi bilo u redu da ostavim par svojih priča ovdje
Uživajte u čitanju, i ostavite pokoji komentar ili pitanje

2.4.18xx

http://www.darktimes.bloger.hr/post/2418xx/771664.aspx

Autopsija :
ovo je moj mali homage svim horror filmovima ( naročito saw-u ), no problem kod ove priče je to što sam dosta naviknut na pisanje spore radnje pa je bilo malo teže pisati dinamičnu radnju

http://www.darktimes.bloger.hr/post/aut ... 42599.aspx

Krvavi bal :
ovo nije priča, već nekakva ispovijest mog sna
http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_9ctmgkp

Statua tvoje duše :
http://www.darktimes.bloger.hr/post/sta ... 99736.aspx

Evo par mojih pjesma :

Crna ruža :
http://www.darktimes.bloger.hr/post/crn ... 51823.aspx

Angelus lacrimosus :

***

Nakon godina dugih
i noći mračnih,
usnih san koji
me vrati u
večer onu neprežaljenu
koju već godinama
bezuspješno zaboraviti nastojim,

U noć koja me promjeni,
a od duše moje
stvori ovu grotesknu
praznu ljusku ljudskoga tijela,
taj me mračni san vrati
u noć kad izgubih
vjeru u boga svetoga.

***

Osamljeno šetah,
ispod neba krvavog,
dvorištem od mramora crnog
prema gigantskim vratima katedrale,
vratima svetišta boga
našeg jedinog,

Grimizno je nebo,
plakalo suzama krvavim,
a kiša je rominjala
stvarajući tihu i melankoličnu simfoniji

Ušavši u katedralu zamračenu,
ugledah je u daljini,
na hladnom odru kako leži,
samotna u gorkoj smrti.

Ubrzah korak svoj,
željan da vidim
njezino lice blijedo,
da dodirnem
njezino lice hladno
po posljednji put
na ovoj zemlji prokletoj
dok je ponovno ne ugledam
u rajskim dvorištima,
gdje patnju neće poznavati

Bezbroj svijećnjaka tanašnim
je plamenom gorjelo
kraj grimiznog tepiha dugog
koji me vodio do
odra gdje spokojno
leži ona.

Prišavši joj očiju suznih,
drhtavim je rukama
milovah po blijedom licu
divivši se toj ljepoti
koju ni jeziva smrt
nije unakaziti mogla.

Dok sam turobno promatrao
kako snije vječni san,
izgubljen u našim
minulim danima sreće,
moj anđeo otvori oči,
plave i krvi žedne.

Prestrašen i uznemiren,
iz nekog čudnog razloga
nastavih je milovati
drhtavom rukom mojom,
po hladnom licu tom,
gledajući u zvijersku dušu
koja se probudila
u tijelu moje drage
i vodi užasnu bitku
sa njenim čistim srcem
za prevlast u tijelu njezinom

Njezine krvave plave oči
začarano su gledale u moje
prestrašeno blijedo lice,
kao u svetog spasitelja
poslanog od samog boga
koji je spreman dovršiti
ovu zastrašujuću bitku duša
koja se vodi u tom ljupkom
tijelu

Njezin tih šapat,
no za mene glasan poput
grmljavine u olujnoj noći,
odjekne katedralom pustom
poput lavove rike

Velebna zvona zagrme
grotesknom melodijom,
a ja pogledah u oči njezine
po posljednji put.

Drhtavim je rukama
uhvatih za krhki vrat
te stadem gušiti ovaj
jezivi novi života njen.

Ne mogavši gledati
kako tijelo njezino
lišim života novoga,
očiju suznih pogledam
prema križu udaljenom,
poput noći crnom.

Tog prokletog trenutka
dok guših novi
jezoviti život moje
nekadašnje životne družice,
proklem boga i đavla.

Proklem ih oboje,
đavla koji ju prokle
tragedijom ovom,
boga koji dopusti
ovu strahotu

Proklinjao sam ih
i izazivao bijes njihov
sve dok u rukama mojim
više ne osjetih otkucaje
njezinoga srca

Spustih pogled i ugledah
ispijeno čudovište kojeg
sam lišio života i ljepote.

Ljepota družice moje
nestade,
nestade zauvijek.

U tom trenutku
Padoh na koljena
i zaplačem tiho.

Plakao sam dok su
Zvona melankolično zvonila
oglašujuci kraj
jednog novog života.

Plakao sam dok je
kiša krvava udarala bešćujno
po prozorima katedrale puste.

U tim prokletim trenutcima
te agonije odvratne
tmina zagrli
drhtavo tijelo moje.

Dok sam se tješio
u crnom zagrljaju tom
osjetih dušu moju
kako se u toj
tmini izobličuje
a um pomračuje

Dignuh se s poda,
obrisah suze svoje
te se zaputih
k vratima katedrale
da izađem iz ove
prostorije tuge
u kojoj moj anđeo
doživi ponovno rođenje
i ponovnu smrt
od ruke moje.

11.9.

[Scarface]

Sviđaju mi se poeme, i sveukupni stil pisanja, lipo je da se time voliš bavit, i sritno u daljnjem radu.

[elrania]

bok, dobrodosao na forum!

sto se tice pjesama... dok sam citala ovu ruzu i andela imala sam preveliki dojam ko da citam nabrajanje.
dosta se upecatljivih rijeci ponavlja, a neke djeluju pregrubo i sterilno (ova katedrala je bas nekako trn u oku) i citajuci stihove, nisam osjetila onu sumornu skrivenu melodiju koju sam znala nalaziti kod poea, kojeg si naveo kao uzora.
naravno da kao autor ovih pjesama imas svako pravo stvarati vlastiti stil, ali bas to sto sam napomenula u recenici prije zbilja nekako fali. ali opet ce se nac oni kojima ce pasati.
i da, aorist i imperfekt su svakako divna vremena za poeziju, ali kad se koriste svako malo u ovoliko dugim pjesmama zvuce tesko i pretjerano.
i aorist od 'dici' nije 'dignuh' nego 'digoh'.
negdje su fulani dijakritici i imas sitne tipfelere. dogodi se svakome kod pisanja...

"Njezine krvave plave oči
začarano su gledale u moje
prestrašeno blijedo lice"
aha

"Prestrašen i uznemiren,
iz nekog čudnog razloga
nastavih je milovati
drhtavom rukom mojom"
a-a
rukom svojom.

ispricavam se sto ovoliko natezem, ali mislim da ce ti ove zadnje dve-tri stvari dobro doc za ubuduce, a glede prvog dijela i mog misljenja, vjerojatno je u redu da ga izrazim bez obzira na vrstu kritike.
imam dojam da vjerojatno previse trazim kad je poezija u pitanju, no smatram da se na njoj treba puno vise raditi nego na prozi i da ako joj se pravilno posveti, da moze nastati nesto divno.
nazalost, postoji toliko onih koji ce za sebe rado rec da im je hobi pisanje pjesama koje se na kraju mogu komotno pripisati predskolskoj produktivnosti i sposobnosti. al ovo je vec druga tema

da ne trkeljam samo, moram rec da su mi se sljedece strofe svidjele:

Dok sam turobno promatrao
kako snije vječni san,
izgubljen u našim
minulim danima sreće,
moj anđeo otvori oči,
plave i krvi žedne.

Dignuh se s poda,
obrisah suze svoje
te se zaputih
k vratima katedrale
da izađem iz ove
prostorije tuge
u kojoj moj anđeo
doživi ponovno rođenje
i ponovnu smrt
od ruke moje.


lijep pozdrav i sretno s pisanjem

[jigsaw]

Veliki pozdrav! Pročitao sam jednu priču i sve pjesme, jako lijepo! Ja pišem pjesme, ali kraće stvari, od pejzažnih pa do ljubavnih, socijalnih, no većinom ljubavnih. Samo tako dalje nastavi!

[Dreamer Deceiver]

bok, dobrodosao na forum!

sto se tice pjesama... dok sam citala ovu ruzu i andela imala sam preveliki dojam ko da citam nabrajanje.
dosta se upecatljivih rijeci ponavlja, a neke djeluju pregrubo i sterilno (ova katedrala je bas nekako trn u oku) i citajuci stihove, nisam osjetila onu sumornu skrivenu melodiju koju sam znala nalaziti kod poea, kojeg si naveo kao uzora.
naravno da kao autor ovih pjesama imas svako pravo stvarati vlastiti stil, ali bas to sto sam napomenula u recenici prije zbilja nekako fali. ali opet ce se nac oni kojima ce pasati.
i da, aorist i imperfekt su svakako divna vremena za poeziju, ali kad se koriste svako malo u ovoliko dugim pjesmama zvuce tesko i pretjerano.
i aorist od 'dici' nije 'dignuh' nego 'digoh'.
negdje su fulani dijakritici i imas sitne tipfelere. dogodi se svakome kod pisanja...

/

ispricavam se sto ovoliko natezem, ali mislim da ce ti ove zadnje dve-tri stvari dobro doc za ubuduce, a glede prvog dijela i mog misljenja, vjerojatno je u redu da ga izrazim bez obzira na vrstu kritike.
imam dojam da vjerojatno previse trazim kad je poezija u pitanju, no smatram da se na njoj treba puno vise raditi nego na prozi i da ako joj se pravilno posveti, da moze nastati nesto divno.
nazalost, postoji toliko onih koji ce za sebe rado rec da im je hobi pisanje pjesama koje se na kraju mogu komotno pripisati predskolskoj produktivnosti i sposobnosti. al ovo je vec druga tema

da ne trkeljam samo, moram rec da su mi se sljedece strofe svidjele:

/

/[/i]


lijep pozdrav i sretno s pisanjem

Hvala puno na komentaru i nastojat cu poboljsati ove pjesme Ovakvi komentari mi super dođu jer mi ukazu na gresku koja mi je ocito promakla
Ali bum se popravil
Svima puno hvala na podrsci

[Dreamer Deceiver]

Elizijske poljane

„ Ova je priča samo bijedni pokušaj da napišem svoju viziju koja se pojavila kao posljedica čitanje bloga mlade narkomanke. U nekim sam trenutcima htio prekinuti s pisanjem ove priče iz razloga što sam smatrao licemjernim da pišem o nečemu gdje ( na moju sreću ) nemam iskustva. No ipak, odlučio sam nastaviti dovršiti ovu priču do kraja iako nema riječi kojom ću moći opisati originalnu ideju koja se javila u mojim mislima... “
Toni Juričić

Noć se duboko zavukla u ovaj zabačeni kutak parka gdje sam se skrila od znatiželjnog ljudskog oka. Zavukla se poput one tmine koja mi pred godinu dana pomračila um natjeravši me da započnem s laganim i otrovnim uništavanjem svog tijela. Paranoičnih misli, nekoliko puta pogledam oko sebe kako bi potvrdila da sam ostavljena na miru, u samoći koju sam tražila i naposljetku dobila. Ponekad mi se učini da vidim nekakvu figura kako se krije iza stabala, no to je vjerojatno posljedica što već dugo nisam uzela. Mora biti. Noć je nevjerojatno hladna, a zima nije ni počela. Bit će ovo teško razdoblje za proživjeti.

Iz džepa izvadim svoje bijelo zlato kojeg sam zaradila prodavši se maloprije. Kako se lijepo sjaji na ovoj srebreno-blijedoj mjesečini. Ova nova droga je savršena, upravo ono što meni najviše treba, da na par minuta osjećam spokoj uma u nekom svojem svijetu. Jest da je nema previše, ali to je dovoljno da me odvede u snove gdje nestaju svi moji problemi, a ovu tmurnu jesensku boju isperu žive i vesele boje.

Dok sam žudno promatrala malenu količinu praha u vrećici, veći dio mog zatrovanog uma se derao na me i molio da ga odbacim. Iako već duže vrijeme želim prestati s time, glad je prevelika i sam bog zna što se može dogoditi ako je ne utažim. Prošlo je skoro tjedan dana od kad je nisam uzela, a želja za njim me muči od kada su prestale zadnje halucinacije. Ni sama ne znam kako sam preživjela ove teške dane bez toga, a sad u ustima imam gorak osjećaj da ću umrijeti od neishranjenosti, jedne od najgorih smrti koju ljudsko biće može doživjeti.

Ovako je skoro pa uvijek prije nego što uzmem. Uvijek se javljaju misli o tome zbog čega se nalazim ovdje, sama, bez ikoga. Čist sam dramatični slučaj kojeg se često može vidjeti u klišejnim televizijskim emisijama, filmovima ili pak u novinama gdje se mogu pronaći u crnoj kronici, a zatim ubrzo i na osmrtnicama. Sva ta bol i patnja koju osjećam u glavi još od prvih sjećanja u ovom prokletom životu postaje prevelika kako bi je sama savladala i nosila kroz život. Trebam nešto da je smanji, da te tmurne životne događaje pretvori u nešto lažno, ali veselo.

Cijeli svoj život zbog nekih osoba hodam po tankoj špagi iznad propasti, no ja sam ta koja se prepustila sili teži da je povuče u mrak. Jest da je većina onih nesretnih događaja i prokletih osoba dobro tresla špagu pokušavajući narušiti moj balansirani hod po njoj, ipak sam ja glavni krivac zbog pada.


Oduvijek me zanima kako ljudi pronalaze snagu da nastave puzati kroz ovu kanalizacijsku cijev puno govana nazvanu život. Zašto ja ne uspijevam pronaći takvu snagu u sebi da hrabro i ponosito nastavim dalje, da ne zastajem izgubljena negdje na pola puta povraćajući svoj život. Pogled na bijeli prah zamute suze.

Odgovor koji mi uputi savjest okrutniji je nego inače. Reče mi da oni imaju nekoga kao svoj oslonac, nekoga tko ih tjera naprijed prema svijetlu, a ja nemam nikoga. Sve sam otjerala od sebe u svojem sebičnome ludilu. I one koji su me doveli do ovakvog stanja i one koji su mi htjeli pomoći. Kad bih se makar sama mogla izvući iz ove zone sumraka. Savjest me ponovno upita zašto ne mogu, zašto si ne dam truda, no ja ne odgovorim.

Spustim pogled na svoje mršavo i ispijeno tijelo kako se trese na ovoj zimi. Dragi moj bože, što je to došlo od mene ? Što sam ja postala ? Abominacija, eto što je došlo od mene, Groteska jesenje večeri.

Nekada uzor, a sad sredstvo za plašenje male djece prije spavanja. Kad bih se mogla vratiti u te stare dane. Demonske nostalgične misli tjeraju moje ruke da ga uzmem, no dio mene ne želi. On želi da prestanem i započnem novi život miljama odavde.

Bacila sam vrećicu ukletog bijelog zlata na pod, što dalje od mene. U istom trenutku kad je ugledam kako leži na hladnom tlu, instinktivno skočim po njega kao da branim svoje dijete. Ne mogu ga odbaciti. Jedino me to vraća u stanje potpunog mira. Držeći ga u rukama, imala sam osjećaj da me gleda nekakvim milim očima i šapćući moli da ga uzmem i da se nahranim njegovim tijelom.

I tako sam ga ponovno ubrizgala u svoje tijelo. U tim milisekundama dok je osjećaj spokoja jurio do mozga, a krv se pretvarala u led, zamolila sam višu silu da me izbavi iz ovog pakla i da mi dade snage kako bi napokon mogla početi ispočetka.

Od mojih stopala, preko klupice, pa do tla i dalje počela se širiti nekakva čudnovata aura otapajući ove sumorne jesenje boje pretvarajući ih u vesele. Šuma procvate kao da je stiglo proljeće, a na nebu sunce zasja umjesto mjeseca. Ovaj maleni i zabačeni dio parka pretvorio se u mjestu o kojem sam slušala u domu za djecu kad su mi pričali grčke legende kao maloj. Elizijske poljane gdje hrabre i dobre duše odlaze kao nagrada za njihov častan život. Puno sam puta uzela ovu drogu, ali nikada nije imala ovakav blagostiv osjećaj. Sjedeći na klupici od bijelog drva, s divljenjem gledam u tu prekrasnu prirodu koja se stvorila ispred mojih očiju. U zraku osjećam nekakav neobičan miris koji ili potpuno blokira negativne emocije koje me već godinama muče ili ih pretvara u nešto sretno.

Iako je venama strujala želja da otiđem istraživati ove elizijske poljane koje su se stvorile kao molitve mojeg zatrovanog uma, legla sam se na trbuh i promatrala ovu ljepotu koja se stvorila oko mene.


Dok je moje paralizirano tijelo pribijeno ležalo na toj klupici od bijelog drva, diveći se tvorevini koju je stvorila moja davno zaboravljena strana optimizma i veselja, u toj vedrini primijetih čudnu mušku priliku, blijeda i suha lica, kako se približava. Izgledao je kao da je nekakvo čudovište ispilo svu njegovu životnu radost ostavljajući ga ovako nakaznoga. Iako jeziv po pojavi, nije uspio poremetiti spokoj uma u kojem se nalazim. Još uvijek sam se smijala parku obogaćenom veselim bojama, unatoč što se on svake sekunde sve više približavao.

Sklopila sam oči, nadajući se čarobnoj moći kojom ću moći njegovu užasnu pojavu pretvoriti u nešto veličanstveno, u princa na bijelom konju. Otvorivši oči, ugledam ga kako stoji iznad mene gledajući u me svojim praznim crnim očima. U njihovoj crnini prepoznam mrak u kojem skoro godinu dana izgubljeno lutam u uzaludnoj potrazi za svijetlom. Na tom naime bezizražajnom suhom licu nakon pomnog promatranja primijetim kako se njoj ipak nalazi jedan jedini osjećaj. Žaljenje.

Svoju hladnu i mršavu ruku položi na moje čelo. Pogleda prema nebu, te ponovno spusti svoj bezdušni pogled prema meni. Iz njegovog dlana izleti nešto poput metka ili nekakva čudna čarolija koja projuri mojim žilama otopljujući zaleđene žile, od stopala do glave. Kriknula sam od boli dok je ta paklena vatra prolazila venama. Moje tijelo gori ! Osjećam organe kako se kuhaju na tom plamenu, grčenje svih mišića i topljenje kosti pod naletom ovog vatrenog bijesa.

Ta užasna bol, stigavši do mojeg uma, vrati sva ona prokleta sjećanja dolivši tako ulje na ovu lomaču koja me zahvatila. Svaka pljuska koju sam dobila kao malena, izrugivanje koje je posjeklo moj duh, svađa koju je izazvalo moje postojanja i svaka zla riječ koja mi je upućena da me slomi se vratila i boljela kao prije desetak godina. Čak i više nego onda.

Unatoč toj muci, otvorim svoje oči kako bi suspregnula ovu patnju, kako bi pogledala elizijske poljane stvorene od mojeg uma, po posljednji put prije nego što preminem, zaboravljena od cijelog svijeta u ovome parku. Otvorivši ih, ugledam elizij pretvoren u pepeo, a ispred mene, stigijsku priliku kako i dalje drži ruku na mojem čelu uništavajući me paklenom kletvom.

Sablast makne ruku s moje glave, a sva patnja koja me mučila u tim trenutcima nestane. Moja halucinacija savršenog svijeta nestane. Vratila sam se natrag u stari okrutan svijet kojeg toliko želim napustiti. Muškarac u crnoj odori otežano je disao. Izgledao je kao da će se svakoga trenutka srušiti na pod.

Pogledavši u to izmoreno suho lice, u bezdušne crne oči koje odaju njegovu mučeničku auru, zapitam se što je on zapravo. Rukom ga pokušam pomilovat po licu, no ne osjetim ništa, jer mi ruka prođe kroz njegovu glavu. Užasnuta tom spoznajom, javi mi se misao da je on još jedna halucinacija, poput mojeg svijeta iz snova, samo što on ima teži posao. Vraćanje me u stvarnost.

Čudesna se prilika okrene i zaputi prema šumi koja okružuje ovaj zabačeni dio parka. Hodao je teškom mukom, čak je i počeo kašljati od umora kojim ga zarazim. Kad je stigao do najbližeg stabla, zastane i jednom se rukom nasloni na visoko drvo. Ponovno mučno zakašlje poput čovjeka koji boluje od opasne bolesti, te nestane u hladnom zimskom zraku pretvorivši se u prah.

Ostala sam ležati na klupici pitajući se što je on zapravo. Tek moja halucinacija koja me vratila natrag u ovaj svijet ili duh koji je nekako ujedinio uzaludne pokušaje mojih bližnjih u njihovoj neuspješnoj borbi da me izbave iz zone sumraka ? Možda neko više biće koje sam molila da me dođe spasiti ?

Misleći o toj čudnovatoj pojavi ili priviđenju koje doživim, nisam spuštala svoj pogled sa neba. Iako je do prije par minuta moje tijelo gorilo nad vatrama pakla grčeći se u neopisivoj agoniji i dalje sam osjećala nekakav spokoj, kao da su oni teški lanci koji su čvrsto omotale moj duh puknuli i tako dopustili da ponovno normalno dišem punim plućima. Gledajući u biserno zviježđe kako se sjaji na tom zimskom nebu, primijetim nešto što me silno obradova. Više nije bilo onog osjećaja koji me inače započeo mučiti nedugo nakon što bi uzela drogu. Nisam osjećala onu neutaživu glad. Postala sam slobodna !