U POLJUDSKOM PAKLU
« - Ajme, čovječe…. Osjećam se kao da su me letvama premlatili. « : promrmljam sebi u bradu, dok mi je glava bila poput kompresora.
Što sam mogao očekivati od sinoćnjeg napornog dana. Sinoć je Azra slavila rođendan kod mene. Bila je to skromna zabava, ali vrlo opijena. Ja, Bore, Azra i Zoka. Možda nas je bilo malo, ali su zato bile prave osobe na zabavi. Bilo je pića i «zelenja» na sve strane. Nije loše bilo sve u svemu, samo što se ne sjećam ničega što se događalo poslije ponoći. Sve mi je nekako bilo kroz maglu. Dižem se iz kreveta i bacam pogled na budilicu.
12:37. Dobro sam odspavao. Ipak; sam bio totalka. U glavi mi zuji, tresem se, a želudac mi krči i osjećam žgaravicu (sigurno mi je to od Cappy soka). Uzdahnem i protrljam krmeljive oči, pa krenem prema kupatilu. Oko mene je bilo dosta ostataka od prošle večeri :prazne boce piva, limenke, tanjuri.
U trenutku se nađem u kupaonici i otvorim slavinu iznad lavandina. Voda poteče i ja je zapljusnem po licu nekoliko dobrih puta. Prijalo mi je i malo me je vratilo u život. No, još je trebalo proći neko vrijeme da uspijem ubiti taj mamurluk u sebi. Zato krenem prema hladnjaku i otvorim ga. Odmah utepim ono što mi je trebalo – voćni jogurt i rashlađeno čokoladno mlijeko. Prvi je na redu bio voćni jogurt, koji sam popio naiskap. Čokoladno mlijeko će biti upotrebljeno tek poslije obilatog ručka. Pošto sam se natukao rižota od sipe i cikle (koja pospješuje rad krvotoka i ubija kamenac), valjalo mi je otići se izvaliti na krevet da mi ručak lijepo sjedne.
Odremao sam sat vremena i kada sam se pridignuo, bilo mi je vrlo ugodno. Bacim opet pogled na budilicu. 14.41.
Valjalo mi je nazvati Boru. Spretno istipkam njegov broj na tipkama bežičnog telefona. Pustim da dugo zvoni, jer dok se on doguzi do telefona prođe cijeli minut.
Napokon se sa druge strane linije začuje njegov hrapav glas :
« - A??»
« - Ma, šta a? Jedan jebivjetru. » : dobacim mu ja.
« - Hajde dovraga!! Kad si se diga? « : upita on.
« - Diga mi se jutros.» : posložim odmah.
« - Je, diga ti se. A, šta ti se nije diga jučer? « : podbode me tim pitanjem.
« - Jebate, ničega se ne sićan šta se događalo posli ponoći. « : zbunjeno mu objasnim.
« - Nema se šta objašnjavati, diko. Nakon šta smo punili đoju; ti si zalega na krevet. Vidija san ja da te je totalno smantala, jer si bija blid u licu. « : kaže moj sudrug, pa nastavi :
« - Zalivali smo se pivom, dok si ti još leža. Ja san te zalija pivom, a ti si mi pokaza svoju ljutu fačetinu i reka da je bolje da ideš leć, nego da nekome smrskaš glavu. Tako si zakomija, da te niti atomska ne bi probudila. «
« - A, jebeš ga čovječe. Sve je to za ljude. Baren san se naspava ka beba. « : razočarano ću ja njemu. Sada kada sam saznao ono što me je zanimalo, nastavim sa drugim zanimljivostima (nije me više zanimalo što su oni sami poslije radili) :
« - Jesi spreman za utakmicu danas? «
« - Da spreman. Ja san već stavija pet limenki i dva velika sendviča. Spreman sam 100% čovječe. Mislija san ja tebe zvati, ali kako vidiš ti si me preduhitrija. Za dvadeset minuta ispred zgrade a? « : upita on.
« - Dobro onda. Ponesi lovu i najvažnije - osobnu. Vidimo se za dvadeset minuta, gade. « :
reknem mu to na brzinu i spustim slušalicu, prije nego je on i shvatio da sam ju poklopio.
Danas je bio poseban dan. Utakmica svih utakmica – Hajduk i Dinamo ili Torcida vs. Bad Blue Boys. Najveći doživljaj je biti na takvom spektaklu; gdje pedeset tisuća ljudi urla, psuje i navija za svoj najdraži klub. Ja sam ih imao dva : Hajduk i Šibenik. Neko će reći da ne mogu navijati za dva kluba, jer za koga ću navijati kada budu igrali jedan protiv drugoga. To sam jednostavno riješio. Kada njih dvoje igraju navijam da igraju neriješeno ili da pobijedi onaj kome više trebaju bodovi. Ipak, sve u svemu mislim da me srce malo vuče za HNK Šibenik, jer je uvijek u igračkom kadru slabiji od «majstora sa mora».
Ubrzo sam bio totalno spreman. Lagano se uputim prema borinoj zgradi. Za pet minuta sam stigao i začudio se kada sam ugledao svog kumpanjona kako se šepuri na dogovorenom mjestu. Mislio sam da će da kasni barem 10 min. Pozdravili smo jedan drugoga i tad krenusmo prema željezničkom kolodvoru.
Napokon smo se dovukli do kolodvora i pošto smo kupili karte, smjestimo se u najudobniji dio vlaka. Naš kupe je bio prazan, no ne zadugo; jer su nam se pridružili Krešo, Naci i Smajli. Ekipa je bila prava navijačka, a ne razbijačka. Jedino mi je smetalo što je naci bio skinhead.
Njih sam mrzio najviše na svijetu. Gadovi rasistički! No, Naci i ja smo imali sporazum :
ne zajebavaj se sa mnom, ne mlati nikoga tko ne može i tebi da prospe koji zub i ne seri mi o Nacizmu i onoj Hitlerovoj knjizi. On je poštovao dogovor i ostalo mi nije bilo važno. Ustvari nije on bio neki jaki «skinjo» (poput recimo većine BBB-ovaca); to je samo bila prolazna mladenačka faza (kao u većine naših tzv. skinsa i punkera).
Vlak se je vukao sve do Perkovića solidnom i zadovoljavajućom brzinom, a dotle smo nas pet pokusali sve sendviče i popili jednu plastičnu bocu od dvije litre rozea. U Perkoviću smo presjedali, no nije moglo proći bez zanimljivih događaja. Pošto kondukter uvidje da su 90 % putnika navijači Hajduka i da većina nema kartu niti želi da je plati (kod nas nije ju želio platiti niti Krešo, a pogotovo Naci; koji je na derbi svih derbija išao bez ijedne kune u đžepu. Ipak nam je progledao kroz prste, jer smo ih spasili nas trojica sa našim kartama), nije mu ostalo ništa drugo nego da zaustavi vlak i da čeka policajce sa maricom. Neki su bili toliko razvaljeni i živčani da su počeli gubiti živce, dok su neka dva šesnaest – sedamnaest godišnjaka sa Hajdukovim obilježjima uzela aparat za gašenje i aktivirali ga. Za sekundu se sve zabijelilo i zamaglilo, a nas pet je znalo da je sada bilo pravo vrijeme da uđemo u onaj drugi famozni vlak. Jebena prašina iz aparata za gašenje požara je bila svuda oko nas, a da ne govorim koliko se toga našlo po nama. Oprezno i polagano ali sigurnim koracima uspijevamo se dočepati drugog vlaka; upravo kada je došla murija sa dvije marice.
Dimna zavjesa prouzrokovana vragolijama Torcide se nije uspjela niti pošteno slegnuti kada su prvi alkoholizirani momci, koji su previše pravili buku završili u nutrini marice sa lisicama na rukama. Murija nije bila previše žestoka, a ni nije bilo previše problema.
Naš vlak kreće i ostavlja za sobom probleme dvadeset službenika MUP-a, sa dvije pune marice Torcidinih pripadnika. Nakon pola sata putovanja u tišini, napokon započnemo sa pričom, a Bore iz svoje torbe izvadi jednu đoju. Znali smo da nas nitko neće smetati do kraja našega putovanja, pa smo navukli zavjese na ulazna vrata našeg odjeljka. Bore je prvi pripalio i povukao muški. Priču je započeo upravo on, dok je zarolana «blitva» kružila lagano ukrug.
« - Neki dan sam bio na Internetu i upoznam na iskonovom chatu curu od osamnaest godina iz Zagreba. I tako se mi damo u priču, a meni samo seks na pameti. « : polagano će on nama, a kad opet dođe na njega red da pune dim, zastane i to učini; pa gorljivo nastavi sa svojom pričom :
« - Počnem ja nju zapitkivati koji broj grudnjaka nosi, a ona meni kaže četiri. Vidim ja da je cura na mjestu, pa ju pitam da li brije? «
« - Sigurno ostavi crtu ili barem frizuru? « : ubaci se Naci, dok je uvlačio u pluća ilegalnu supstancu. Bore se slatko nasmije, pa nastavi u žešćem tonu; davajući do znanja da ne želi da ga se prekida u priči :
« - U pravu si, skinjo. Ostavi crtu, kadkada trokutić. No, najbolje mi je bilo kada me je pitala da li san šta ševia ovo lito. Haahaha… Ja san mislija da san previše perverzan za curu, kada ona mene iznenadi sa tim pitanjem. Nije mi trebalo dugo da se snađem pa da joj kažem da san ševia one dvi sestre Čehinje i onu malu Švabicu. Najviše ju je dojmilo kada san joj reka da ševim susjedu od 42 god.»
« - Jebate, mala će misliti da si pojeba po Europe. Hahahahaaha….» : dobacim ja.
« - Ma, slušaj šta je dalje bilo. Onda ona mene pita da li san jeba koju Talijanku. Ja joj kažem da nisam, ali da sam drkao na njihove porniće.» : kaže u jednom dahu, pa eksplodira od smijeha, tako da mu je piva koju je upravo pio izletjela na nos. Mlaz je bio toliko neopisivo jak, da je pošpricao Skinju po njegovoj glatko oblikovanoj ćelinki.
Ja sam se zamalo upišao u gaće, a kidao sam se još više od cereka kada mi se učinilo da je Naci počeo poprimati oblik Hitlera. Sijevalo mu je iz očiju, a mislio sam da će svaki tren da počne držati govore o bijeloj rasi i ostalim pizdarijama. Očito je bilo da nešto nije bilo u redu sa mnom, jer sam imao želju da se pobunim pred tom nacističkom propagandom.
« - Ja sam CRNAC, majku li vam vašu!!!» : proderam se. Ostali su se kidali od smijeha, dok je skinjo problidija, a onda sam se sjetio da ne podnosi drmusanje u vlaku.
Vrijeme je brzo prošlo uz obilno upražnjavanje humora i dosjetki. Napokon smo bili u Splitu. Bilo je opet prelijepo udisati svježi zrak, pa makar u njemu bilo i smoga. Naša mala ekspedicija je odmah krenuli prema klubu navijača Torcide. Deset minuta nam je bilo potrebno, dok nismo dovukli svoje ukočene stražnjice do cilja. Kod kluba navijača bilo je već masu ljudi, palile su se bengalke i pjevalo se na sve strane. Mi smo se skrasili kraj ugasle fontane, koja se je nalazila nasuprot jednom mini marketu. Od đoje smo svi bili ogladnjeli, a žeđ za ledenim osvježavajućim nektarom poput Cappy soka nam se činio prioritet. Nakon što smo se nažderali i napili soka, bilo je vrijeme da udarimo po još kojoj pivi. Poslije samo pola sata upoznao sam puno ljudi, ali najviše me su se dojmile White Girls (navijačice Hajduka). U isto to vrijeme, u mini marketu je ponestalo pive; a neki su ne znajuči to čak pili i bezalkoholno Rally pivo. Sva sreća da mi nismo bili među tim jadnicima.
Gledali smo Nacija kako žica kune od prolaznika, sa šudarom oko glave ličio mi je na predsjednika Libije – Gadafija.
Neonacist je bio zanimljiva mustra. A kune su mu malo pomalo padale na dlan. Uskoro je sakupio za kartu, koja mu je otvarala slobodan put na gornji dio sjeverne tribine; gdje smo se odlučili stacionirati. Falila mu je samo još jedna kuna, ali pošto mu nitko nije želio udijeliti tu malu metalnu glupariju odlučio je užicati kunu u trafici. Svaka mu čast. Ja sam bio nedaleko od njega, pa sam mogao čuti njegov razgovor sa zapanjenom prodavačicom u trafici. Razgovor je tekao nekako ovako :
« - Gospođo, imate li kunu sitnoga, a može i krupnoga?» : upita on haldnokrvno.
Jadna žena se sigurno prepala, misleći da je ogavni skinjo želi opljačkati. Jedva prozbori :
« - Nemam, ništa sitnog.»
« - Ma, kako to da nemate sitnoga? Jel' ovo trafika ili nije?» : ne da se on.
Uvidjevši da je tom ćelavcu nepouzdanog pogleda i izgleda kao da je izašao iz filma «Divlji korak» sa R.Crowom bolje dati tu jednu kunu, nego ga bez veze razljutiti; napokon mu daje tu jednu mizernu kunu i on odlazi. Ženi je to bilo olakšanje i mislim da je proklela to što u blizini nije bilo niti jednoga policajca (a bio ih je pun grad).
Počelo je. Masa ljudi se počela skupljati i slijevati u živu rijeku ljudi. Promet je totalno zastao, a samo se je čula pokoja truba (nije bilo vrijedno truda puno trubiti i ljutiti navijača, koji bi mogao oštetiti automobil). Tisuće ljudi se polako i sporadično kretalo prema Poljudskoj ljepotici. I mi smo bili sa u toj navijačkoj masi. Bilo je vrijeme se negdje i pomokriti. Uvidjeo sam da su i ostali bili za to.
Tražimo prikladno mjesto za obavljanje tog delikatnog posla. I napokon ga pronalazimo kraj poveće skupine grmlja. Svako se raštrka na svoju stranu, zbog bolje koncetracije i smirenog pišanja. Bore se smjestio između dva poveća žbunja, koji su ga skroz zaklonili; tako je imao odlično mjesto za mokrenje. Tako je započeo radnju, koja mu je olakšavala mjehur. Prošla je prva minuta, a on još nije završavao sa radnjom. Odjednom se od niotkuda stvori ogroman pas – bernardinac. Pošto mu je u glavi još bilo sve nekako nedokučivo i zbrkano (a zasigurno je tome pripomogla i popušena marihuana) on pomisli da je to glavom i bradom Cujo – bijesan pas (istoimeni demonski pas iz knjige S. Kinga). Prepalo ga je najviše i psetov bolestan pogled i pjena koja mu se cijedila niz brnjicu. Pišanje mu više nije bilo ni na kraj pameti, a vjerujte mi da mu je mjehur imao još toga reći. Oblio ga je hladan znoj, a proganjala paranoja – da će da mu taj konj od pasa odgristi njegov najvažniji organ na tijelu. Ustvari to mu je bila najvažnija stvar koju je posjedovao. Laganim pokretima da ne uzbuni psa, posprema svoj «alat». Pošto je uspio, okreće se prema nama i laganim ali žurnim koracima se upućuje dalje od «Cuje».
Iako sam primijetio da je bio vrlo čudan, on sam ništa nije rekao. Nakon olakšavanja naših mjehura, koji su bili lakši za pola litre nečistih supstanci, dolazimo ispred ulaza u stadion. Nisi se mogao maknuti koliko je ljudi bilo oko stadiona. Prodavači na štandovima su prodavali sve što je moglo da se proda : pivo, sokove, hamburgere, šalove i ostale navijačke rekvizite.
Preprodavači karata su prodavali karte za 30% skuplju cijenu, nego što je bila u normalnoj prodaji. Snage MUP-a i specijalne postrojbe su bile svuda i promatrale su navijačku masu.
Bilo nam je vrijeme ući na stadion. Nakon 15 min čekanja smo i ušli. Pretresli su nas do gole kože, a izgrednike policajci su hapsili i oduzimali alkohol svima koji su ga imali; bilo u ruci, bilo u torbi.
Trnci me prođu kada mi pogled padne na tu ljepotu Poljudskog stadiona, koji je bio pun poput šipka. Masa je kričala, pjevala himne Hajduka. Osjetio se je i prvi miris trave.
Mi smo se grlili i pjevali svo vrijeme, a šalovi su nam krasili zaglavake naših ruku i vratove.
Bili smo puni navijačkih rekvizita, a u podnožju nam je bio i veliki transparent od 5 metara na kojem je pisalo velikim slovima «Torcida Brodarica». Počela je i kiša, no nije nam smetala nimalo.
Utakmica je počela, a od silne buke nisam si mogao čuti niti vlastite misli.
« -Do vraga, rekoh sam sebi! Ako Dinamo zabije gol rulja če da sruši stadion.» : pomislim.
Igrači su odmah počeli žestoko, a mi smo ih bodrili. Na odjeljku za gostujuće navijače bilo je 100 do 150 BBB-sa. Iako ih je bilo malo bili su kad kada i glasniji od nas samih.
Mi smo njima vikali : « - Jeben te DinaaaMoooo!!!!»
A oni su nama žestoko odgovarali : « - Tovari!!!! TOVARI!!!»
Mi : « -Zagrebačke pičkice!»
Oni : « - Pušite nam kurčeve!!!»
Atmosfera je bila usijana, a onda iz jedne akcije Hajduk ga zabija furijozno.
« - 1 : 0 HAJDUK VODI!!!» : jedino je što sam uspio čuti sa razglasa.
« - KUP JE NAŠ!!! KUP JE NAŠ!» : deralo se iz svega glasa 40000 ljudi.
Tada su već počele pizdarije, jer su navijači Dinama počeli bacati limenke na zapadni dio tribine, gdje je bio stariji puk sa djecom. Palili su i neke naše šalove.
Torcida je počela divljati, želeći da se obračuna sa BBB-cima. No, policija je uspjela smiriti stvari. Nakon malo prekida od kojih 10 minuta, utakmica se nastavila, uz puno paljenja baklji i bacanja ih na tartan stazu. Oko mene su gorjele desetke baklji, a one koje su poletjele i pale na tartan stazu su vatrogasci jedva uspijevali ugasiti. Počeli smo paliti njihove šalove i pjevati antidinamovske pjesme. Sve je ličilo na pakao. Samo je još Sotona nedostajao.
Počelo je drugo poluvrijeme, a baklje su opet se počele paliti. Naci je odnekud izvadio dimnu bombu i aktivirao ju.
Sve mi je bilo crveno, a Bore je psovao na sve strane, jer mu je dim ulazi u oči. Naci i Krešo su se grlili i pokazivali guzice BBB-cima. Ja sam se jedva uspijevao sabrati u svom tom metežu, kada Hajduk zabija još jedan gol iz protunapada.
Masa od 40000 ljudi je poludjela od sreće. Kup je sigurno sada bio naš. Ali, uskoro su se počele događati ružne stvari. Pripadnici BBB-sa su počeli bacati stolice na zapadnu stranu tribina i pakao je započeo.
Do vraga mogao sam osjetiti minutu prije da će biti sranja; i bilo ga je. Sve je upućivalo na to. Nakon bacanja stolica sve je otišlo k vragu. Torcida je krenula se napiti krvi BBB-ovaca. Razvalili su ulazna vrata, koja su vodila na travnjak. Specijalci su to spriječili. Torcida je bila jača i nakon 5 minuta probila se je do ograde, koja je dijelila njih i navijače Dinama. Kiša je počela nemilice padati, a sudac je prekinuo utakmicu. Desetak torcidaša je ljuljalo ogradu tamo-amo i malo je falilo da bude razvaljena. Mi smo samo gledali i dali se što dalje od toga pakla. Došli su i specijalci, bačeni su i suzavci. Alkoholizirana rulja od desetak maloljetnika pripadnika torcide se povuklo, jer je suzavac djelovao neumoljivo na njihove i naše oči. Plakali smo svi kao da je umro Tito.
Policija je palicama istjerivala izgrednike i hapsila ih. Naša ekipa se je izvukla na vrijeme sa stadiona, jer bismo sigurno bili uhapšeni zajedno sa izgrednicima. Vani je bjesnjela anarhija. Razbijani su automobili, izlozi, glave, zubi. A ona trafika u koju je Naci žicao kunu je bila opljačkana. Bilo je gore nego u Belfastu. Ovo je bio pravi rat.
Nekako smo uspjeli se dovući do autobusa, koji nam je stao i pustio nas unutra. Platili smo karte i odahnuli napokon. Izvukli smo se živi i bez posljedica. Još mi je glavom prolazila ona ekipa što je rezala travu na travnjaku Poljudske ljepotice i nosila je kući.
Ja sam naslonio glavu na staklo i gledao u daljinu.
« - Vodili smo i neki su ga idioti zasrali. Moglo je biti predivno, a bilo je zajebano. Nisam znao niti tko je zabio oba gola. Kako će završiti sve ovo? Hoće li nam računati pobijedu i hoće li se nastavit utakmica?» : to me je morilo i morilo; bio sam tužan zbog sranja i sretan što smo ostali živi.
Naš autobus nas je vraćao natrag kući, a kiša je i dalje padala kao luda.
....potom 2 dana kasnije javi mi se urednik Ivan Sršen sa svojim mailom da unatoč tome što sam zakasnio da im se priča svidjela i da će je objaviti u svojoj antologiji... 
Eto i onda sam ošao počastiti ekipu Žujom)...
