john_constantine wrote:ma dobro savjetuješ.
Samo čitati i čitati... Ma najveći mi je problem gramatika, naročito kada pišem kada je bilo, što je bilo i to... uf, katastrofa.
Evo moje priče, radnja je blesava i u biti nije horror nego neko kvazi- filozofsko sranje, ali iskoristit ću ovaj topic da i ti i drugi pročitate.
MAČJA DUŠA
Laganim korakom, zadivljujućom tišinom, golu samoću mračne uličice proparala je sitna pojava bezazlenog, no jako znatiželjnog bića. U moru misli i snova koji su se ispreplitali kako tog trenutka, te noći, tako i svakog trenutka postojanja života, plivale su i misli tog krhkog bića, ostavljajući za sobom trag svog duha.
Čudno je, da, doista čudno, biti ovako sama svake noći, no još čudnije je što se na to još nisam navikla. Svih ovih mjeseci života, previše sam razmišljala o ovom svijetu i drugima, da su mi se vlastita čula navike i upijanja okoline zaboravila razviti do mjere dovoljne za bezbrižan život prožet instinktima. Što sam ja? Ova visoka bića na čije sam postojanje trošila svoj duh svakog trenutka, i koji se nazivaju ljudima smatraju me nižim i mnogo jednostavnijim bićem, bićem imenom mačka. Da, nalazim sličnosti s ostalima svoje vrste, no u njima ne ćutim slobodu i bogatstvo duha, već čistu surovost i jednostavnost življenja koje prezirem, tim više što ih ne razumijem. No, osjetila sam i njihov prijezir prema meni, jer znaju da nisam kao oni. No, njihovo neprihvaćanje mi nikad nije bilo bitno, da li sam doista mačka, anđeo ili nemiran duh osuđen na vječna lutanja stazama beskrajnoga, slojevima svemira, možda nikad neću saznati. Ne, ja nisam mačka, ja sam ljudsko biće. Ne… ipak nisam, no samo tjelesno, po duši sam ista kao oni. No, duša nije bitna, na ovom svijetu vrijedi samo tjelesno, vanjski izgled koji svatko osjeća na vlastiti način, ali svi vide isto. Možda griješim što ne prihvaćam vlastitu sudbinu, što cijeli svoj život crpim želeći biti nešto više. Ta ljudska bića me toliko fasciniraju i toliko ih volim jer su živi duhom. Dobro i zlo, u njima se miješaju i nisu odvojeni, mada oni to ne uviđaju. Putovi uma, razuma, imaju dva izlaza, ali putovi duše samo jedan. No, ja nisam više važna, ne, nisam, sada imam jasnu misiju. Moja djeca računaju na mene. U meni su, hrane se mojim tijelom, i nadam se i duhom. Ne želim da budu kao ostali, od kojih je jedan iz čiste zlobe uzeo moje biće, i ostavio u njemu sjeme novog života. Ne, ja više doista nisam važna, želim im samo dati život, a onda mogu umrijeti, i napustiti ovaj, ma koliko god bogat, ipak suh svijet.
Te misli nosile su težinu svjetske boli i patnje, tim više što su bile među posljednjima tog sitnog, ali uzvišenog bića. Više nije bila sama. Sada je i mračna tišina bila narušena glasnim uzvicima trojice mladića, koji su odražavali mutne, zle misli pune srdžbe i mržnje.
„ Kučka misli da sam njena lutka, pa da se može sa mnom tako izigravati! Pokazat ćemo joj sutra, je li tako!?“- najglasnije su dopirale riječi visokog, crnokosog mladića, dok su ostala dva, nižeg rasta i ćelava stalno za njim klicali riječi potvrde i veličanja njegovih prijedloga.
Već vidim cijelu priču ovog nesretnika, no ne smatram je dovoljno bitnom za toliko negativne energije koja u njemu obitava. Možda mu mogu pomoći, možda pogledom u moje oči osjeti da je mnogo ljepše biti sretan i spokojan.
Malo, naivno biće približilo se trojici mladića i prišlo najvišem.
„Hej, pogledaj ovo, nije valjda da hoće nešto od mene. Hajde bježi!“- crnokosi mladić grubo udari mačku koja, iako sad svjesna da ne može ništa promijeniti, ne pobjegne, već ostane na mjestu.
„ Znaš što, počinje me živcirati ovako mirna, toliko sam bijesan da ne mogu odoljeti a da se malo ne poigram njome. Što kažete?“- strogim i jezivim glasom crnokosi mladić upita svoje prijatelje koji su rado usvojili prijedlog.
Tek sad, mala mačka postala je svjesna stvarne opasnosti i baš kada je htjela pobjeći, bilo je prekasno. Bila je uhvaćena, i mada je htjela živjeti, ne zbog sebe, već zbog svojih nasljednika, u tom trenutku shvatila je uzaludnost. Nije imala snage za obranu, ni volje. No, strah je zato bio još jači, onaj elementarni strah za opstanak i strah od boli bio je nadopunjen strahom zbog nemogućnosti obrane i smrti volje.
Zar je sad kraj! Ne, ne sada, ne sada!!! Ne znam više što da radim, moja instinktivna obrana nije dovoljno jaka, sve mi je izmiješano, ne znam što sam i što ću biti!
Sve ostalo što je prolazilo kroz njenu glavu bili su jecaji panike kako u mislima, tako i u strašnim mijaucima boli. Huligani su je čvrsto držali, a crnokosi demon, je uvidjevši da je skotna, počeo parati njeno abdominalno područje prema dnu. Bol je bila strašna, a nakon tog paranja, slijedilo je vađenje cijele utrobe, i komadanje udova. Netom tiha i samotna uličica sada je bila ispunjena glasnim uzvicima bolesnog sadizma i strašne boli. No, ono što je doista dominiralo zrakom bio je miris smrti. Još jedna duša, samo jedna od mnogih koje su u tom trenutku napuštale tjelesni oblik diljem svijeta i svemira, uzdizala se u visine, da li prema nebu, raju ili nečemu novome, ne možemo znati. Što se tiče trojice poremećenih divljaka, nakon dugog iživljavanja na odavno umrtvljenom tijelu, i dalje ne osjećajući ni trunku kajanja niti svijesti težine njihova zločina, upustili su se u beskraj traženja izlaza iz tame.
Što je uistinu bilo to biće, kakav užas je ono proživjelo ne samo u trenucima mučenja i gubitka dijela sebe u svojoj djeci, već cijeloga života, možemo nagađati, možemo se zamisliti kao što razmišljamo o mnogočemu, no do odgovora nećemo doći. Ipak, iznijet ću vam posljednje ovozemaljske misli tog naizgled nebitnog stvorenja.
Da, odlazim, i sada znam, znam koja je moja sudbina, spoznajem sudbinu svih bića. Ovaj osjećaj nemoguće je riječima opisati. Tražite, na kraju ćete naći.
Da li je budućnost svijetla, tamna, ili ispunjena ništavilom? Jedno je sigurno, te noći, svi su sanjali žarko svijetlo koje nikad nije bilo niti će biti ugašeno. Ono je noćas primilo još jednu zraku nade.
Kad san ovo pisa više san se obazira na samu simboliku i metaforu (koja je ruku na srce prilično nerazumljiva i mutna, priznajen), a kako san ovo mislija slat na natječaj (i bolje da nisan, jer nije horror), bija san ograničen brojen stranica i nisan moga bolje opisat mučenje i tu kataklizmičnost, inače sad pišen jedan roman i on je puno razrađeniji.
, mada bi ti i taj dio trebao postati jasniji cisto na osnovu citanja djela.
