ravnodušnost mi je još ok, al dosta me brine što je s tim da nemam mogućnost neke normalne reakcije ko većina kad se nešto meni dobro ili loše dogodi. postalo je intenzivnije unatrag godinu dana, ali uvijek je bilo prisutno.
na momente se uhvatim da znam da je nešto ispravno, da valja tako postupiti i čvrsto vjerujem u to, al uopće ne osjećam to.
prije sam imala jače reakcije na negativne podražaje (dok na pozitivne jako slabe), a sad se pak i to svelo na minimum. to je kao neki plus
al evo, odlazak na put, dobitak nečega, radnja tetovaže ko najbanalniji primjer - nema emocija.
uvjeravam se da mi treba neki izuzetno veliki pozitivni događaj od velike koristi da me prodrma i pokrene, jer mi nije bila uživancija kad sam se prepoznla u dexteru na moment.
a sram je jedino pred njom, tj. nije toliko sram koliko to što sam naučila ništa ne dijeliti i prezirati pokazivanje slabosti pred njom. nije me se mazilo nikada i veću sam sigurnost pronalazila u šutnji i suočavanju s mnogočega u samoći pa je tako bilo i s ovim.
i nažalost, jedan dio reakcija je bio i s njom povezan pa jbga.
no kako bilo da bilo, puno se toga promijenilo, ne nužno na bolje, no učim se drugačije doživljavati stvari i sebe kontrolirati te vjerujem da si mogu puno pomoći u što prije nisam kompletno vjerovala.
and ocd was never fun, pogotovo ne kad se izgubi sat-dva u nekim radnjama...
