Marina je instinktivno skočila od straha i iznenađenja kada je sjena prekrivena haljom kazala neobičnim dubokim glasom. «Kamo idete, gospođice Marina?»
«Ja….molim vas, pomozite mi.» uplašeno je kazala Marina nadajući se pomoći. «Izgubila sam se.»
«Izgubila si se, djevojko?» tiho je kazala osoba u halji i blago nasmijala, ali Marina je začula taj smijeh. «Kamo si krenula, djevojko?»
«Pa… kući…»
«Kuća? To je nekakva nova vrsta adrese?» tiho je pitao.
«Ne… zapravo… ne znam što mi je… ne mogu se sjetiti adrese…» kazala je Marina uporno pokušavajući naći odgovor.
«Ne znaš? Onda ti ne mogu pomoći, djevojko.» kazao je stvor i spremao se otići.
«Nemojte ići…» tiho je zamolila Marina i dotaknula rukom njegovu halju. Osjetila je neobičnu hladnoću dodira. «Strah me je…»
«Ne očekujete valjda od mene da ću vas ja štititi?» ozbiljno joj je odgovorila osoba u halji. Rukom prekrivenu rukavom je zgrabio njezinu ruku i čvrsto ju stisnuo. Marina je tada osjetila jaku bol, ali se nije mogla osloboditi.
«Molim vas…» zamolila je Marina
«Ja vam ne mogu pomoći, ali možda može vlasnica one kuće tamo.» odgovorio joj je ljubaznim tonom i pokazao rukom prema jedinoj kući koja se vidjela u mraku. «Ja moram ići…»
Marina se htjela zahvaliti, ali tajanstvena osoba je nestala u mraku. Isuse… Što se to uopće događa? Sve je besmisleno. Ta crvena odjeća… ta osoba u halji… kuća koja se iznenada pojavila. Sigurno sanjam i uskoro ću se probuditi. Polako je krenula prema kući kada je cipelicom nagazila na nešto mekano. Nagnula je glavu i ugledala halju koju je imala tajanstvena osoba. Pokupila ju je rukom i primijetila smeđe guste ostatke dlaka na kapuljači. Osjetivši nagli smrad iz halje, odbacila ju je na stranu. Ako je ovo san, stvarno je uvjerljiv… Što ću da radim? Ma idem samo mirno do one kućice, napasti će me čudovište i probuditi ću se… Ipak je sve to samo san, samo kada bi se sjetila kada sam uopće zaspala…