Clive Owen glumi oca čiju kćerku po noći počne napadati jezivo biće bez lica. Na početku joj pokušava objasniti da monstrumi ne postoje i da se mora riješiti strahova, ali prisustvuje jednom od napada i uvidi da biće uistinu postoji. Uz ovu priču, pratimo vrlo sličnu situaciju u kojemu taj monstrum – hollowface, svake noći smeta i maloga dječaka u Španjolskoj.
Film “Intruders” najnoviji je film redatelja Juan Carlos Fresnadilla, čovjeka koji se u žanru pokazao sa solidnim nastavkom filma “28 Days Later”. U svojih skoro stotinjak minuta trajanja, film prolazi kroz različite etape te ga se ne može precizno definirati. Malo je psihološki triler, pa drama, nešto sa monstrumima, pa dolazi do upliva horrora sa duhovima, a čak u jednom trenu kreće i prema egzorcističkoj tematici. Moglo bi se komotno reći da je ovo paštašuta svega i svačega, a završni proizvod je dosadno i bezvezno filmsko djelce.
Nakon odlične uvodne scene, radnja se počne okretati prema nekakvih natprirodnim elementima, ali sve gore spomenute situacije bazirane su na klišejima koji filmu ne daju nikakvu pozitivnu notu. Iskorištavanje dječjih noćnih mora i potencijala monstruma koji izlazi iz ormara odlični su elementi koji postavljeni u centru dobrog scenarija mogu rezultirati kvalitetnim horror filmom. Nažalost kvaliteta u filmu “Intruders” ima veze samo sa odličnom Fresnadillovom režijom i njemu specifičnom vizualnom štihu. Sve ostalo je pljuc…
Hollowface je solidno koncipiran kao biće koje želi djeci oteti lica tako da “i njega netko može voljeti”, makar ne vidim poante da su ga u djelovima filma pošteno CGI-zirali. Nekada fizionomijom liči na čovjeka sa kapuljačom, dok u određenim trenucima vuče na Nazgule iz “The Lord of the Rings”…
Ajd još se prve dvije trećine i može donekle prežvakati budući da te zanima što se zapravo dešava i kako će se riješiti problem sa Hollowfaceom, ali rasplet i svi twistovi koji idu uz njega se najlakše mogu opisati sa frazom potpuna kapitulacija scenarista. Kraj su razvodnili i totalno izdebilizirali, pa sam fakat pissed na utrošeno vrijeme. Iskreno, ovo je baš bezvezan film…
6 comments
28 dana kasnije je od danny boylea, a 28 tjedana kasnije je od juan carlosa Fresnadilla…..
zeznuo je dojam koji je ostavio sa “28 Weeks Later” ovim (dosadnjikavim) filmom!
thx, nisam ni primjetio lapsus ;)
slazem se sa svim napisanim. dodao bi jos samo iritantno ponavljanje jednih te istih recenica iz dnevnika (ili sto je vec to bilo), kao da ce svaki put otkriti nesto novo i nastaviti pricu, a oni se vrte ukrug bez ikakvog smisla. btw bas su mi se i svidjele neke od tih recenica, napisanih tako djecji jednostavno, ali jednom ih cuti, ipak je bilo savsvim dovoljno.
Ma film je definitivno imao potencijala, ali na kraju
je ispalo kao u meksickim sapunicama da je rodrigo na kraju otkrio da je sam sebi otac..
hahahahah ivanos imaš pravo,fakat je tak bilo :D