Originalni “Dracula” je u Americi postojao u svojoj nijemoj verziji bez govora, samo uz blokove teksta koji su opisivali trenutne događaje na velikom ekranu. To je bila verzija filma za kino dvorane koje još nisu omogućavali reprodukciju zvuka. Ipak naj-posebniji detalj oko Dracule je to što se napravila i “španjolska verzija” filma. Naime, latinsko tržište je u ranim tridesetim godinama prošloga stoljeća bilo dosta zahtijevno i nespremno za sinkroniziranje nekih filmova. Universal je radi toga odlučio duplirati snimanja, te napraviti dvije verzije filma. “Pravi” Dracula se snimao ujutro, dok se španjolska verzija snimala sa potpuno drugim castom navečer na istom mjestu, doslovno sa prekopiranim scenama.
Posebnost u cijeloj ovoj priči je ta da su “španjolci” gledali snimanje američke verzije, te su u svojem filmu popravljali sve nedostatke koje su primjetili. Finalni rezultat je to da su kritičari njihovu verziju proglasili kao kvalitetniju. I istina, nakon što sam pogledao obe verzije, potpuno se slažem. U američkoj verziji su neprikosnoveni Bela Lugosi kao savršeni Dracula, te glumci koji su odradili uloge Van Helsinga i Renfielda, dok je u španjolskoj praktički sve drugo bolje i kvalitetnije odrađeno. Baš se eksplicitno vidi da je španjolska verzija dodatno objasnila neke nedorečene scene, koje su se u originalu morale uzeti as granted. Neki likovi su ovdje posebno “življe” odrađeni, što je imalo velike veze radi različitosti glume u sjevernoj i latinskoj americi. Recimo samo gledajući ženske likove – u originalu su onako dosta konzervativnog izgleda, savršeno pripremljenih frizura, kamenih lica, dok su u španjolskoj verziji to vesele djevojke, raspuštenih kosa, dekoltiranom odjećom te prozirnim spavaćicama.
Dracula, kojeg glumi Carlos Villarías, je dobar, ali na trenutke sa svojim izrazima lica potpuno komičan. U filmu se dosta često koriste razne grimase lica, posebice različiti pokreti očiju (buljenje), što me par puta i nasmijalo. Španjolski Van Helsing mi nije baš išao, dok je glumac koji je odradio Renfielda, isto kao i u originalu, izgledao poptpuno manijakalno. Spomenuo sam u osvrtu na original da je kraj nekako pre naprasan. Ovdje je ta finalna scena, kao i mnogo drugih, dodatno prilagođena gledatelju koji očekuje nekakav logični slijed događaja.
1 comment
Super majica, jednu rezerviram. :)
Moja najveca nocna mora je padanje, a vjerojatno je povezana sa strahom od visine. San obicno bude normalan, nesto se dogadja negdje na visini i onda u jednom trenutku zavrsim u padu. Budim se s padom na tlo i osjecaj je adrenalinski. Kao ljubitelju horora, to i nije tako lose. :)