The Walking Dead #001-#012 (Image Comics, 2003-2004)

Napokon je došao i taj dan, počeo sam sa čitanjem The Walking Dead stripova. Nakon odlične prve sezone serije, druga me razočarala, pa sam “utjehu” potražio u originalnom stripovskom materijalu koji je od autora Roberta Kirkmana napravio zvijezdu i zavidno mu popravio financijsko stanje.

Prvu recenziju stripova stavljam za dvanaest brojeva, posebice radi toga jer su ovo zapravo dva neformalna poglavlja (story arcs), tj. kolekcije koje su se objavile u TPB formatu. Pod TBP, ako niste upućeni, spada kolekcija određenog broja stripova koji recimo ima svoju glavu i rep – uz to što je dio veće priče.

Poklopilo se i to da je sadržaj prvih dvanaest epizoda onaj koji serija obrađuje u svoje prve dvije sezone, tako da će ovaj tekst imati i informacije o usporedbama stripa i TV adaptacije snimljene kojih 6 godina nakon početka izlaženja.

Za scenarij je zaslužan Robert Kirkman, koji je u svojoj 35. godini krenuo sa The Walking Deadom. Kada je Image Comicsu predložio ovaj strip, napomenuo je da ga želi raditi u crno-bijeloj tehnici, što je kasnije u odgovorima čitateljima potvrđivao sa tim da je crno bijela “nova crna”. Izričio je rekao, negdje u sedmom ili osmom stripu da nikada neće raditi The Walking Dead u boji. Sa njim je strip počeo crtati Tony Moore, ali je nažalost radi obaveza (rođenje djeteta) morao odustati nakon sedmog broja. Suradnju sa Kirkmanom, od kojeg se znaju “od kada im još nisu počele rasti dlačice”, Moore je nastavio do stripa #24 do kada je radio genijalne naslovnice za The Walking Dead.

Ako ste gledali seriju i sami znate o čemu se radi u stripu, došlo je do zombie infestacije, policajac Rick se budi iz kreveta u bolnici i u šoku shvaća što se desilo sa okolinom. Uspjeva pronaći svoju obitelj i sa društvom preživjelih kreće u avanture.

Ova recenzija sadrži spoilere vezane za prvu i drugu sezonu serije The Walking Dead. Ako niste gledali preskočite cijeli članak.

Prvo, nisam nekakav stripovski fanatik, imam u kolekciji dvjestotinjak izdanja većinom vezanih za stripovske heroje mladosti (Dylan Dog i Martin Mystere), tako da ne očekujte da ću dati ikakav “profesionalniji” pogled na The Walking Dead. Nekada kada čitam recenzente na Stripovi.com, izgubim se u njihovim shvaćanjima i filozofijama, ja to sve gledam sa nekih mnogo prizemnijih pozicija – strip mi treba biti zanimljiv, zabavan, napet itd.

Krenimo od crteža. Sviđao mi se uvodni crtež Tony Moorea, ali sam se isto tako vrlo jednostavno naviknuo na Charlie Adlera koji je nastavio njegov posao i po Kirkmanu, već nakon tih 12 stripova, definitivno postao THE crtač serijala. Crno-bijelo mi i nije neki problem kao što je Amerima koji konstantno pišu Kirkmanu tražeći promjenu – jeb’ga mi smo odrasli na Bonellijima bez boje.

Očekivao sam da se radnja stripa malo razlikuje od serije, ali iskreno me iznenadilo da ima tu veliki broj vrlo važnih promjena. U igri uopće nema nekih likova iz serije i u globalu mogu za sada reći da me strip totalno ZAKAČIO. Odličan je, jednostavno fantastičan. Sada mogu službeno reći da je bar za sada, strip mnogo bolji od serije.

Ostao sam paf kada sam vidio da je Shane vrlo brzo ispao iz igre, a odnosi nekih likova su otvoreno bliskiji nego u seriji te mi ovdje to i izgleda mnogo realnije. Zanimljivo je da je Herschellova farma trebala biti samo usputna stranica za serijal, doslovno obrađena u jedan ili dva stripa, ali kako je strip postao popularniji, Kirkman se odlučio dati joj cijelo jedno poglavlje. Dok su išli do tog mjesta, imali su jedno vrlo zanimljivo stajanje u napuštenom privatnom naselju, koje uglavnom nije previše dobro završilo.

Omjer serije i stripa, pogotovo u “dosadnjikavoj” drugoj sezoni je i ovdje bolje riješen u stripu. Ok strip uvijek ima prednost ispred serije koja je kompleksniji format, ali one filozofije koje nam nudi serija u stripu su svedene na možda par postotnih bodova.

Kraj drugog poglavlja tjera naše protagoniste sa farme, a veliki zatvor na koji nabasaju, trebao bi im biti duže boravišno mjesto.