Hammerhead: Shark Frenzy (2005)

Na nekakvom karipskom otočiću, “zli” znanstvenik kojega glumi horror ikona Jeffrey Combs, pokušava otkriti lijek protiv raka. Njegove metode su prilično nekonvencionalne, jer pokušava spajati ljudsku DNK sa onom od morskih pasa. Za očekivati je to, da je “genijalac” stvorio nekakvog mutanta između “čekićastog” morskog psa i čovjeka, koji je u ovom slučaju njegov sin koji se godinama borio protiv opasne bolesti.

U nekakvoj američkoj metropoli, upoznajemo glavne protagoniste filma, zgodnu znanstvenicu i njenog momka koji u istoj toj velikoj biotehnološkoj korporaciji ima ulogu “head of IT”, za laike glavnog geeka. Taj “head of IT” kasnije postaje moderni Rambo, pa ga svi kompjuteraši trebaju gledati kao velikog uzora. Osim što ima svjetsku pancu, spašava dan, koristi sve načine oružja, uz to ima i ultra zgodnu djevojku. Ok, idem dalje, sa “head of IT”-a, morao sam ga posebno spomenuti, jer sam film gledao sa ekipom, te smo uživali u razvijanju njegovoga lika.

Spomenuti ljubavno-radni par, u pratnji direktora firma, njegove ljubavnice i još par tipičnih primjeraka topovskog mesa odlaze na otok našega doktora sharkensteina, ni ne sluteći da on za njih ima gadne planove, koji uključuju osvetu i možebitno parenje znanstvenice sa mutantom. Woohoo…

Ako gledaš film sa ekipom, moraš živiti za trenutke kada naletiš na nešto ovakvo. Doslovno želiš da svaka minuta traje tri, te da se provale, zajebi, gluposti i banalnosti ponavljaju i ponavljaju. Nakon pogledanih XX filmova iz “Nu Image” američko-bugarskih koprodukcija, znaš što očekivati: zgodne znanstvenice, loše kadrove napada glavnog negativca, ronioce koji pričaju pod morem, budalaštine (satelitski telefon koji nema signala će imati signal kada se popneš na 20 metara veću poziciju), spektakularne izjave (”This is a dawn of new Atlantis”), snimke borbe sa vojnicima koji su svi do jednoga namijenjeni za R.I.P., katastrofalne rupe u scenariju, te famozno pravilo 45. minute.

Zasigurne se pitate kakvo je to pravilo? E pa to je naš interni zaključak o “Nu Image” filmovima - do neke 45. minute se još trude kako tako razvijati priču, ne raditi budalaštine, ali onda scenaristi puknu, glumic se valjda umore, te sve kreće ubrzano nizbrdo. Po pitanju kvalitete nizbrdo, ali po vrijednosti “za ekipu”, situacija se vinu do neba.

Mutanti morski psi, very hot četrdesetogodišnja “ex model” Hunter Tylo, debeli geek heroj, Jeffrey Combs, plejada bugarskih glumaca i sve to zapakirano u “Nu Image” produkciju - jebeno priceless.

Disclaimer: ako ne cijenite zabavu koju nude ,loše B produkcije i nemate ekipu sa kojom ste na istoj valnoj duljini, preskočite “Hammerheada”…

The Worst Horror Movie Ever Made (2005)

U toni novoizašlih horrora, ovako nešto ti mora zapeti za oko. Prvo razmišljaš kakvi to jadnici moraju biti da snime film sa ovakvim senzacionalističkim imenom. Nakon toga ti padne na pamet jedini mogući pozitivni aspekt filma sa ovakvim imenom - možda se neko jebeno zajebava. Na sreću, u pitanju je bilo pretpostavka broj dva. Stvarno se ne sjećam filma za koji mogu reći da je sa ciljem i namjerom napravljen da bude ekstremno glup, toliko glup da postaje zabavan. Film je sniman po scenariju u usporebi sa kojim bi scenaristi “Toxic Avengera” trebali dobiti Oscara za najveći doprinos filmskoj umjetnosti. Zapravo nemogu vjerovati da je netko uspio snimiti film koji se “trudi” imati priču kroz koju se isprepliću skoro pa svi negativci iz horror filmova.

Probati ću nabrojati neka čudesa iz ovoga filma: monstrum od govana koji se utopi u školjci, sa neta downloadani 3D objekti pauka i kostura, isus kauboj koji leti na križu i ubija vojnike igračke, tip koji ulazi ženi u tijelo da laserom napravi abortus, nunčake od friško odrezane pupkovine etc. Kužite štiming filma, zar ne?

Ova parodija na sve i svašta je snimana sa kućnim kamerama, muzika je konstantno napeta (jer se kao fol cijelo vrijeme nešto dešava), efekti su dodavani doslovno na 386ici i ovdje nema glumaca (to nisu glumci, jednostavno glumci nemogu biti tako loši), . Film je baš toliko loš, da sam se prvih 45 minuta smijao i čudio onome što upravo gledam. Kasnije postane malo too much, nešto poput već spomenutog Trominog “Toxic Avengera”. Mozak ti valjda pređe preko inicijalnog ugodnog šoka i počne usporavati i dosađivati se. “The Worst Horror Movie Ever Made” je definitivno THE film za ekipu!

Flesh Eating Mothers (1989)

Film počinje kao neka starija verzija “Desperate Housewives”. Upoznajemo se sa tipičnim američkim predgrađem, te životima nekoliko srednjovječnih žena. Među glavnim protagonisticama imamo prevarenu ženu, alkoholičarku, ludaru i jednu sadisticu koja voli mučiti svoga sina. Već je takva svakodnevica obiteljske “idile” poremećena, ali jednoga dana uslijed misterioznog virusa, žene postaju kanibali. Svoju ljubav prema ljudskom mesu počinju sa papanjem svojih najbližih. Jedna iščupa sinčiću ruku pa je gloda, druga mužu provjetri unutarnje organe, a treća sina vidi kao malo tele koje se treba prehraniti da bude što deblje i ukusnije.

Tko može spriječiti ljudožderske majke? Samo njihova djeca, uz neznatnu pomoć patuljastog mrtvozornika i njegove urnebesno visoke simpatije koja je usput znanstvenica vrhunske klase. U jebote, koliko bezvezarija na jednome mjestu. Ako vam već nije na pameti, čitajući ovaj osvrt doći će vam da pomislite da iza ovakvog filma može stajati samo Troma. E pa nije, makar je vlasnik Panorama Studiosa koji stoje iza ovog filma, bio šef marketinga u Tromi. Sveukupna kvaliteta je malo bolja od uobičajenih Trominih djela, ali sve zajedno spada u isti schlock-fest.

Virus koji uzrokuje kanibalizam nije baš dobro objašnjen u filmu, ali ima veze sa nekakvom veneričnom bolesti. Nakon što na mikroskopu doslovno vide crtć animaciju kako neki virus jede obične stanice (uz zvuk jedenja petit beurre keksa) dolazi do slijedećeg brilijantnog zaključka:

Mrtvozornik: Virus nemaju muškarci, našli smo ga samo kod žena sa odraslom djecom. Znači to mora da je spolno prenosiva bolest!

A tek ona o socijalnoj tenziji filma (as if)

(tipa majka želi pojesti živog i nakon što ga ugrize za glavu)
Drugi tip: Jebote, stara ti je poludila. Postala je kanibal.
Mamin sin: To nije njena greška - krivo je društvo.

Cijeli film je protkan ovakvim genijalnim razgovorima, te je i najvećem tukcu čisto da su scenaristi sa ciljem i namjerom pokušali napraviti što blesaviji scenarij, sa što idiotnijim diskusijama. Casting ekipa je dodala svoj obol cijeloj priči i zaposlila je najveće svjetske glumačke anti-talente. Cijeli ovaj miks je toliko pretjeran, da ovom filmu dajem službeni pečat - “Horror Filmomanija film preporuka za gledanje sa ekipom”. Nakon finalnih scena napravljenih po scooby-doo metodi (znate ono kada cijela ekipa trčkara oko “demona” u ritmu neke blesave muzike), mrtvozornik zatvara film sa kratkim spontanim monologom o spolno prenosivim bolestima i važnosti penicilina pri liječenju istih. Moj naklon :-)

Blacula (1972)

Nakon dugog vremena skupila se originalna ekipa ljubitelja horror izričaja + pridruženi punopravni član, te se krenulo u avanturu gledanja nečega nadasve zanimljivoga. Recimo… Makar smo razmišljali o gledanju Tentaculos Asasinos (Octopus II na španjolski) i FrankenFisha, odabrali smo “remek” djelo soul cineme. Prije par sto godina, crni afrički princ Mamuwalde sa svojom ženom Luvom stiže u službenu posjetu grofi Draculi. Razlog je potpuno “očit” - Mamuwalde želi da se Dracula potpiše dogovor sa kojim podržava prestanak trgovanjem crnim robljem. Nakon pet minuta razgovora sa spektakularno službenim rječnikom (riječi kao da su izvađene iz nekih zakonodavnih spisa), Dracula ugrize Mamuwaldea i proklinje ga - “Neka tvoje crno meso trune. Ti ćeš postati - Blacula”. Ubrzo nakon toga ga zatvara u podrum svoje kuće, te mu ubija ženu.

Sadašnje vrijeme. Dva homoseksualno orijentirana dizajnera (spominjem njihovu seksualnu orijentaciju jer se kroz cijeli film spontano vrijeđaju “black faggots” etc) otkupljuju stvari iz Draculinog dvorca, te u ameriku dovađaju lijes sa Blaculom. On se budi, te funkadelic kažin počinje.

Faktor smijeha: kad gledaš u ekipi, neke scene generiraju toliko smijeha da se često vrtio DVD unazad da se ponovo vide neki detalji. Tu posebno mislim na neki prateći bend koji pjeva u noćnom klubu, a u prvom planu (namjerno ili ne), jednom od pjevača se kroz uske pripijene hlače vidi njegova muškost ;) U combu sa time, naš good guy, Shaftoidni Dr. Thomas, svojoj trebici baca jebački poljupčić sa svojim napućenim, brčinama prekrivenim usnama. Priceless.

Faktor smijeha 2: već i samo ime Blekjula, u kombinaciji sa spomenutom muškosti počelo je generirati salve sprdancije. Uskoro je Blekjula postao Kokjula (za one koji se ne snalaze - cock-ula), redikjula (redi-cula), sakjula (suck-ula) etc…

Blacula je zapravo naj-lirskija verzija Dracule koju sam imao prilike vidjeti. Cijeli film se vrti oko njegove ljubavi prema reinkarnaciji svoje žene Luve (koja je nakon par spominjanja u društvu postala Vulva), te je čak kraj toliko romantičan, da pomisliš da je ovo kombinacija Dracule i Romea i Julije. Izgled “kompenijon” vampira je bio toliko loš, svi su bili ofarbani nekim plavo zelenim bojama, malo me podjećala nijansa na neke lošije zombije iz Dawn of the Dead. Efekta baš i nema, osim transformacija Blacula -> šišmiš, koja je napravljena puno bolje od recimo “legendarne” transformacije u Vampirelli (Roger Daltrey anyone?:)

Sve u svemu, fora film za ekipu, blacksploatation at its finest. Jedino smo se čudili zašto Blacula na coveru DVDa grize bijelkinju - u filmu su par bijelaca doslovno samo statisti, te Blacula cucla samo crnkinje. Valjda radi marketinga ;) E još jedna stvar, kad Blacula popizdi i postake krvoločan, na licu dobije ekstremne bafe, te mu se obrve spoje sa njegovom afro zurkom. Pricless #2.

Enter… Zombie King! (2003)

E sad, ovo je doista poseban film. Prije desetak i više godina sam često gledao kečere. E pa ako se sjećate osim ovih svih američkih federacija, dosta su jaki bili i meksički turniri. Kod njih je bilo posebno što je svaki kečer preko lica morao imati neku masku. Da skratimo, ako vam to još nije poznato, pogledajte sliku uz ovaj post. E sada zamislite tim američkih kečera sa maskama koji se bore protiv zombija? E pa oko toga se vrti ovaj film :) U prvom planu je Ulysses, pravedni i poznati borac, koji kreće na odmor sa fellow kečerima Mercedes i njenim bratom Blue Thunderom. Moram spomenuti da svi kečeri od 0-24 na licima imaju svoje maske. E sada u priču uleće, Tiki, meksički borac, kojemu je specijalnost hrvanje sa zombijima. On svoje zombije pazi, mazi i hrani, tako da su oni malo pitomiji pa da se može u ringu šibati sa njima. Tijekom jednog meča, pravi , znači ne Tikijevi, nego zombiji koji inače se šeću po šumama, napadaju posjetioce te kreće epska borba između našeg društva kečera i miserioznog Zombie Kinga. Dakako Zombie King je bivši kečer sa kojima Ulysses ima nedovršene račune, dok je “kraljev” pomoćnik čovjek koji je ubio Blue Thunderovog tatu u ringu :))) Kad uz to ubacimo kečericu French Vixen koja “uzgaja” genetski modificirane zombije - spektakl kreće…

Film je totalno opičen, uopće nije sniman u nekom šrot điru, već izgleda čak dosta kvalitetno, u nekim djelovima totalno stripovski. Ulyssesovi česti monolozi tematikom i bojom glasa podsjećaju na Bruce Campbella, što je dakako plus. Posebice je čudno gledati razgovor između dva maskirana kečera u kojemu se referenciraju izreke Platona i Aristotela. Mislim WTF? :)) Svi fajtovi sa zombijima u filmu su napravljeni u dva oblika - početni total kečerski đir sa svim blagodatima, bacanja, dizanja u zrak, vrtenja, te finalni koji završava sa čupanjem glave. Uz sve to, muzička podloga filma je opaki surf rock, koji samo pospješuje cijeli dojam o filmu.

Ako vam je ideja o kečeru koji se bori sa zombijima čudna, moram vas samo informirati da je to recimo nekakav hommage na poznate meksičke filmove o kečeru koji se borio protiv dracule, frankensteina i svih čudesa na koje je mogao naletiti. Mislim da je to bilo prije kojih tridesetak godina, ali nisam siguran, neda mi se tražiti po IMDBu. “Enter… Zombie King!” iliti “Zombie Beach Party” je definitivno posebno campy djelce, koje će zasigurno naći svoje fanove.

Evil Aliens (2005)

Jake West je zasigurno ime koje ću zapamtiti. Zadnjih 5-6 godina režirao je i montirao poveći broj dokumentaraca koji su se našli kao extrasi na special edition DVDima raznih horror filmova. Njegov portfolio uključuje kratke dokumentarce oko Hellraisera, Evil Deada te skoro 100 minuta dugu retrospektivu Phantasm filmova, koja se može naći na novom collectors edition disku. Ipak njegov najveći conribution horror žanru je Evil Aliens, film iz 2005. godine koji zasigurno nijednog horror fana neće ostaviti ravnodušnim. Već u prvim minutama filma se može zaključiti u koje vode nas West vodi - goli čovjek otet od strane vanzemaljaca dobiva rotirajuću oštru sondu u guzicu, koja mu uz hektolitre krvi na prilično grafički prikazan način rastura zadnjicu. To je bio samo uvod jer film kasnije, što parodira, što daje hommage na filmove poput Predator, Total Recall, Evil Dead, Bad Taste, Braindead, Night of the Demons, Phantasm, Cannibal Holocaust, Undead, te uz to koristi i komični efekt iz Shaun of the Dead. Što je najbolje, sve ove scene izgledaju vrlo dobro, te u nijednom trenu ti ne pada na pamet pomisao da su ofrle obrađene.

Najveća od svih referenca je zapravo na Braindead, posebno u jednoj sceni koja prikazuje Jackonsovsku sklonost pretjerivanju - parodija na popularnu scenu sa kosilicom ovdje ima tri faze. Prvo je brutalno gaženje desetaka vanzemaljaca sa kombajnom. Dalje žena uleće u neku kolibu te se nema čime braniti ali baci oko na kosilicu. U tom trenu pomisliš da kreće masakriranje sa tim divnim vrtlarskim oruđem, ali ne, ova scena je stavljeno kao čisti teaser. Ona na trenutak gleda prema kosilici što nama gledateljima u glavi već stvara očekivanje slijedeće scene, ali ništa od toga. Ne uzima kosilicu, ali naleće na onu ručnu pilu za rezanje žita ili čega već, te kreće u posljednju fazu kasapljenja.

Najjači dio filma su pametno obrađene i savršeno odrađene splatter scene, dok svako toliko se ubacuju nešto dodatnog humora. Glede splattera, ponajviše mi se sviđala slijedeća scena: Tipovi spektakularno u western điru (sa pripadajućom muzikom) napadaju grupicu vanzemaljaca koji kasape neku kravu. Vanzemaljac se pojavi tipu iza leđa, probije mu cijelo tijelo sa rukom, odreže ruke, odrubi glavu, lupi glavi čepu tako da oči izlete iz nje te u nogometnom điru (engleski filmovi moraju referencirati bar negdje nogomet) šutne loptu u raspadnutu kravinu unutrašnjost. Gol!

Moram još ovabezno napomenuti da kako se film vrti oko “zlih ejliena”, očito je da ima dosta scena vezanih uz vanzemaljski brod. Moram reći da su CGI efekti superiorni, mnogo bolji od velikog broja A-produkcija. Cjelokupni film izgleda kao da ga je radio totalno perfekcionist izgleda da se pazilo na svaki mali detaljčić i baš radi toga film djeluje iznimno dobro.

Ljubitelji splattera, navalite, ovo je jedan od najboljih splattera od ranog Jacksonovog doba!

R2 DVD Cover:

The Story of Ricky (1991)

Da završimo ovaj tjedan u gore stilu, predstavljam vam jedan od naj badass filmova uopće. Story of Ricky iliti popularnije Riki-Oh je priča o mladiću koji nakon što je prilično gadno osvetio smrt svoje djevojke završava na robiji u nekom surealnom zatvoru. Od njegovog dolaska u tu rupetinu, vaše gledanje borilačkih filmova više nikada neće biti isto. Story of Ricky nije horror film, ali je fascinantna kombinacija kung fua, ultra grafičkog gorea i nevjerojatno opičene priče koja će vam, ovisi o raspoloženju, biti totalno cool ili blatantno idiotna.

Film sam gledao sa frendom koji je je jedan od originalne postave one ekipice sa kojima sam zavolio horrore. On sada živi/radi kojih 300 km dalje, pa eto imamo rijetke trenutke za projekciju nečega spektakularno dobrog ili u većini slučajeva lošeg. Riki-Oh je djelo koje će vam širom razjapiti usta i govorit ćete sami sebi: “Ma nemoj srat!!???”. Ovo je jedini borilački film u kojemu svaki udarac u tijelo ne završava na površini, već duboko unutar tijela, a dosta često su posljedice rupe i otkinuti udovi. Scene su spektakularne, u nekim trenucima čak i vrlo kvalitetno “izdizajnirane”. Moji omiljeni trenuci uključuju:

- aperkat koji tipu iščupa cijelu čeljust
- tip koji se bori sa Rickyem odjednom si nožem raspori trbuh i svojim crijevima počne daviti suparnika
- leđero čupanje ruke i mlaćenje sa istom

Ma ukratko, cjelokupni filing i bizarnost ovoga filma podsjećaju na Jacksonov Braindead. Oni koji su imali čast gledati to rano Jacksonovo djelo znaju o čemu pričam ;) The Story of Ricky je savršeni film sa gledanje u ekipi jer će razgaliti vaša srca i utjecati na veliku količinu smijeha. Pravi pravcati splatter!

« Prijašnja strana — Slijedeća strana »