Ju-on: The Grudge 2 (2003)

Kyoko je mlada glumica, u filmskim krugovima poznatija kao “horror queen”. Njena karijera u horror filmovima je na vrhu, ljubavni život joj isto tako cvijeta - očekuje dijete. Jedne noći vraćajući se sa svojim zaručnikom sa posla, autom zgaze mačku. Nakon što vide jadnu mrtvu životinju, vraćaju se u auto i odlaze. Zajeb je to što je mačka od maloga Toshia, zajebanog osvetničkog duha koji je u prvom dijelu Ju-on: The Grudge terorizirao i riješio “budućnosti” mnogo ljudi…

Par minuta nakon nesreće, mali Toshio se pojavljuje u autu i uzrokuje sudar. Kyoko ostaje ozlijeđena, te u šoku primjećuje da joj iz gaćica curi potok krvi. Njen zaručnik završava u komi. Svijet joj se polako počinje rušiti. Nakon mjesec, dva, Kyoko sa TV ekipom odlazi na snimanje televizijske emisije o duhovima, a mjesto snimanja je famozna kuća iz jedinice. Prokletstvo se počinje širiti…

Drugi dio Ju-Ona sam počeo gledati bez ikakvih očekivanja, a sada mogu reći da mi je film čak bolji od jedinice! Jest, nisam mislio da ću to prečesto govoriti, ali eto nastavak djeluje bolji od izvornog filma (zanemarivši Ju-On the Curse 1 i 2 iz cijele križaljke). Gluma je savršena, postoji samo možda jedan ili dva sporedna lika koji su prosječni, dok je ostatak ekipe izniman. Priča je podijeljena u par “nevidiljivih epizoda”, tj. štorija o smrti svake individue koja je na njihovu postala žrtva Ju-On prokletstva.

Timeline tih ubojstava je očekivano malo izmiješan. ali se vrlo lako prati. Baš taj timeline daje neke od nezaboravnih momenata koji se vide u scenama poput djevojke koja čuje misteriozno lupanje po zidu, a zapravo sa time se upoznava sa svojom smrti. Uz to mi se posebno sviđao jedan poseban štih miješanja različitih “paralelnih” stvarnosti, koji me na trenutke podsjetio na najbolje horror uradke osamdesetih godina (nešto ala “House” i neke “Nightmare on Elm Street”).

Creepiness je na zavidnom nivou - osim “poslovično uspješnog” Toshia, njegova majka Kayako se pojavljuje u par iznimno “zajebanih” scena. U dvojci se ona nekako više ističe, lice joj je još strašnije, a dodatni “splatter” krvi po njenom tijelu dodaje ekstra dimenziju strave.

Iznimno jak film, savršen od početka do kraja. Toplo preporučujem.

The Stepfather (1987)

Jerry je savršen otac. Jedini zajeb je to što je on iznimno poremećena osoba, te pojam savršenstva shvaća vrlo doslovno. Čim se desi nekakakav problem u obitelji, Jerry pakira svoje kofere, brutalno pobije sve članove obitelji i kreće u neki drugi grad “nabaviti” si novu, još savršeniju, familiju. Radnja filma počinje godinu dana nakon riješavanja jedne od obitelji. Sada je Jerry već mjesecima oženjen sa Susan i živi sa njom i njenom jedinicom Stephanie. Stephanie je cura koju je smrt njenog oca dotukla, te se nikako nemože naučiti na Jerrya. Problemi u obitelji? Jerry ne voli probleme…

Uđeš u video i okreneš se lijevo. Na predzadnjoj polici od vrha, cirka 4-5 video kazeta od lijevog ruba sobe. Sjećam se kao prije petnaestak godina - na ovoj poziciji je bila videokazeta “Očuha”. U to vrijeme, videoteka je imale cirka 40-50 horrora. Većinu sam ih gledao po nekoliko puta, a “Očuha” sam posebno zapamtio. Prije jučerašnjeg ponovnog gledanja, taj film nisam primirisao još od tih VHS dana, ali mi je u pamćenju ostala očuhova faca i njegovo progresivno ludilo. Film nije nešto posebno dinamičan i prepun krvoprolića, ali tijek radnje je zanimljiv, a Terry O’Quinn briljira kao manijakalni poremećeni očuh. Mlađim generacijama, O’Quinn će biti poznatiji kao John Locke iz serije koje nikako da pogledam - “The Lost”.

Jačina filma se ponajviše prikazuje u slojevitom liku očuha, koji je potpuno bipolaran - sa jedne strane je apsolutni manijak, ali sa druge se stvarno trudi da bude savršen pater familias. Kako je očiti psihički bolesnik, bilo kakav prekid savršenstva u obitelji mu zapali fitilj, te mu u sekundi uzrokuju dr. jekyll/mr. hyde transformaciju. Terry O’Quinn je ponovio svoju ulogu u nastavku iz 1989, dok se u 1992 snimio i treći dio napravljen direkt za TV.

Infection (2004)

Upoznajemo djelatnike Japanske bolnice kojima dan kreće iz lošeg u lošije. Situacija je poprilično loša, financijski stoje katastrofalno i jedan od doktora govori drugima da im je ovo zadnji dan na poslu. Makar skoro da nemaju sa čime liječiti svojih 5-6 preostalih pacijenata, zdušno se trude da u duhu hipokratove zakletve završe dan u što najboljem redu. Nakon što jedan od pacijenata, potpuno izgoreni čovjek kojega par mjeseci održavaju na životu, pada na pod i počne krvariti, doktorska ekipa se skuplja te mu pokušava pomoći. Usred panike i svih problema koje ih tište pacijentu stavljaju krivu otopinu u krv te on umire. Znajući da im ovakva greška može označiti kraj karijera, prolaze kroz petominutnu debatu o tome što da učine. Zaključak je da lažiraju smrt pacijenta, te da ga stave pod grijalice što bi mu trebalo pojačati dekompoziranje tijela i ubiti otrov koji su u njega stavili.

U isto to vrijeme, hitna pomoć je dovela pacijenta koji ima simptome neke gadne infekcije, koja urokuje da mu se unutrnji organi otapaju. Kada glavni doktor odlučuje da se infekcija ne prijavi državnoj medicinskoj službi, nego da interno pokušaju (radi moguće slave) otkriti što se zbiva za pacijentom, stvari počinju odlaziti ozbiljno u kurac.

Kao i većina azijskih horrora koje sam gledao u zadnje vrijeme, Infection je čisto savršenstvo. Atmosfera kroz film je bolnički realna, prostorije su hladne, odišu smrću, pozadinska scenografija je prepuna različitih opskurnih medicinskih strojeva. Ispred bolnice su ljuljačke, koje se same od sebe miču i daju ti na razmišljanje što se tamo dešava. U velikom broju scena se nalaze i zrcala, koja daju neke čudne kuteve snimanja, a i svašta se može u njima vidjeti. Likovi su dosta razvijeni, što se može zahvaliti tome što se bolesnije stavri tek počinju dešavati 40 minuta nakon početka filma. Do tada imamo vremena upoznati doktore i sestre, vidjeti njihove mane i zaključiti da sve što im se dešava izgleda kao da je sa razlogom - nesvjesno su ubili čovjeka, osveta stiže.

Što se zbiva? Izgleda da je infekcija počela harati među zaposlenicima bolnice. Simptomi su par minuta potpune mentalne blokade, te topljenje unutarnjih organa, a kasnije i tijela u zelenu sluz. Da cijeli dojam bude strašniji, infekcija se prenosi direktnim kontaktom netom umrlog, pa oživjelog “čovjeka” i buduće žrtve.

Kraj je dvoslojan i dvoznačan. Zvuči čudno, ali recimo da imamo dva kraja, američki i tipični japanski. Uz savršne kadrove zasigurno ćete na par minuta promisliti o svom shvaćanju priče. Film definitivno preporučam. Usput, originalno ime filma je Kansen, Infection je ime dano na Lions Gate R1 DVD izdanju, koji nažalost nema ništa extrasa oko filma.

Shutter (2004)

Po povratku sa večere, Tun i Jane autom naleću na mladu djevojku, koja nakon udarca ostaje nepomično ležati na kolniku. Usred panike, oni bježe sa mjesta nesreće. Nakon par dana, Tun slika školsku proslavu, te na razvijenim slikama uviđa čudne bljeskove, te naposlijetku i lice pregažene djevojke. Malo po malo, oko njega i djevojke se počinju dešavati čudne stvari koje kulminiraju sa samoubojstvima njegovim najbližih prijatelja.

Shutter je tajlandski horror, koji u vrlo kvalitetnom tonu nastavlja novokomponirani J-Horror pokret, te većinu sličnih filmova doslovno ostavlja 2 kilometra iza sebe. Film je iznimno zanimljiv, ima savršenu priču koja te drži napetim do zadnjih trenutaka. Uz sve to, predivno je snimljen, te su scene sa duhovima urađene vrlo vrlo creepy. Priča se konstantno proširuje, dolazi se do novih činjenica i uživaš u postepenom otkrivanju uzroka svih problema. Moram i spomenuti jedan trenutak pred kraj, scenu koja nije ni vizualno ni audio uopće napadna, ali kad sam je vidio prošli su me trnci od glave do pete. To ja zovem horrorom, po miljarditi put - azijski horrori su way to go. Preporučam pod obavezno!

Dracula (1931)

Kao početak pogleda na ovaj legendarni film, morati ću ubaciti nešto trivije koje sam pokupio iz vrlo kvalitetnog dokumentarca na ovom DVDu, te iz audio komentara koji prati film. Znači svi znamo da je književni predložak za Dracule došao od strane Brama Stokera, čovjeka koji je godinama pokušavao svoje djelo prebaciti na daske Lyceum kazačišta kojeg je vodio za poznatog karakternog glumca Henry Irvinga. Sa ciljem i namjerom je planirao da Draculu glumi Irving, ali je to potonji vrlo brzo odbio. Kada se napokon napravila predstava, bila je dosta uspješna te su je producenti pokušali progurati u ameriku. Tamo to preglumljivanje nije baš previše dobro prošlo, pa se većina scenarija obradilo da bolje paše američkom “kazališnom tržištu”. Za ulogu grofa Dracule odabrali su Belu Lugosija, mađarskog glumca, koji je morao pobjeći iz svoje zemlje iz političkih razloga. Bela Lugosi je poznat po tome što u velikom broju filmova/predstava uopće nije znao engleski, te je sve pamtio fonetički napamet. Iz perspektive ekranizacije Stokerova djela na filmskom platnu, prvo djelo je bio jedan mađarski film, koji je potpuno nestao te je iz njega moguće pogledati samo par slika. Drugo, daleko poznatije djelo, je bio Murnauov “Nosferatu”, blatantna povreda copyrighta, jer su autori samo uzeli Stokerovu knjigu i bez ikakvog dopuštenja je ekranizirali.

U Americi, Universal vrlo uspješno snima horrore te se odlučuju za snimanje Dracule. Makar se očekivalo da će Draculu nastaviti glumiti Bela Lugosi, čelni ljudi studija su htjeli Lona Cheneya, čovjeka sa tisuću lica. Taman prije snimanja, Cheney umire od raka, te Bela Lugosi postaje simbol Dracule.

Film počinje u tada zasigurno vrlo spooky štihu vožnje kočijom kroz transilvanijske planine te dolaskom u malo selo gdje svi pričaju na mađarski. Ovo je bila vrlo dobra odluka, jer montiranje mađarskog jezika u tu mističnu atmosferu zabačenog zaselka je davalo dodatnu jačinu cijeloj opening sceni. Usput, tada je transilvanija spadala pod Mađarsku, pa se radi toga ne spominje rumunjski jezik. Mladi trgovac nekretninama Renfield dolazi do Draculinog dvorca na potpisivanje ugovora o seljenju u Englesku. Ubrzo Dracula od njega radi svoga slugu, koji mu pomaže pri migracijama transilvanija-engleska te dan-noć.

U Engleskoj Dracula upoznaje Van Helsinga, njegovog prijatelja Dr. Jack Sewarda, te Minu i Lucy. Ako ste gledali ikoju ekranizaciju Dracule, znate da se radnja vrti ponajviše oko Draculinog odnosa prema Mini, te Van Helsingovog pokušaja “spašavanje” cijele situacije.

Većina stvari u ovom filmu su me naprosto oduševile:

Vizualni izgled - dobro je rečeno u audio komentaru filmskog povjesničara da cijela scenografija Draculinog dvorca zapravo postaje “defaultna” scenografija u većini horror filmova. Napušteni dvorac, ogromne sale, visoke kružne stepenice, paukove mreže, štakori, šišmiši, pa čak i tri armadilla :)) Ovo stvarno nemam pojma kako im je upalo u kadar, armadillo je ona životinja koju se često gazi u filmovima ceste.

Gluma - Bela Lugosi je neprikosnoven, po meni najbolji Dracula kojeg sam gledao. Njegovo lice je savršeno creepy, obrva na jednom oku mu je uvijek malo povišena tako da ga gledajući u oči nemožeš ostati ravnodušan. Spomenuo sam da mu i engleski baš nije išao, e pa baš radi toga neke njegove rečenice djeluju perfektne, potpuno impresivne. Druga osoba koja sa svojom glumom uzima dah je Dwight Frye, koji je glumio manijakalnog Rensfielda. Čovjek je radio takve grimase i toliko promijenio glas, da se stvarno ne sjećam kada sam vidio tako dobro odglumljenog luđaka. Usput, njegov izgled te tonalitet glasa dosta podjsećaju na Golluma iz Jacksonovog LOTR. Frye je kasnije glumio u još par filmova klasičnih Universalovih monstera. Mora spomenuti i Edward Van Sloana, karakternog glumca, specijalista za “austrijske profesore”, koji je utjelovio lik Van Helsinga.

Makar film ima malo čudniji kraj za modernoga gledatelja (pre naprasni završetak), Dracula je definitivno jedno od remek djela horror žanra. Kako je sniman prije skoro osamdeset godina, maestralno je vidjeti kako se režiser Tod Browning, koji je inače bio specijalist za nijeme filmove, pokušava prilagoditi zvučnim filmovima. Radi ovoga u Draculi ima podosta dužih scena, bez razgovora, zvukova, koje djeluju čak vrlo zanimljivo. U dokumentarcu je rečeno da je kamerman Karl Freund zapravo zaslužan za cjelokupni vizualni aspekt filma, jer je sa svojim inovativnim metodama kadriranja i snimanja uspio dočarati, tada vrlo strašnu atmosferu.

Iskreno inače nisam baš fan vampirskih filmova, ali ovaj Dracula je definitivno nešto posebno…

Braindead (1992)

Peter Jackson je mega faca. Ultra uspješan redatelj, producent, xy, yx, sve u jednoj osobi. Nakon što je režirao Lord of the Rings, Jackon je postao bog i batina širokoj populaciji ljudi. Ja čovjeka cijenim, možda i najviše među svim redateljima, ali dakako ne radi LOTR trilogije, ne radi genijalnih Heavenly Creatures već radi par filmova koji, svaki u svojoj količini, flertuju sa horror žanrom. Dakako mislim na Frighteners, Braindead, Bad Taste i Meet the Feebles. Neću u detalje o filmovima koji nisu tema ovoga osvrta, biti će vremena za to. Dead Alive je prvi od ovoga pokera genijalnosti koji sam imao priliku gledati. Tj, lažem, gledao sam Frightenerse prve ali dok sam još bio ultra mulac pa ne računam. Ovo je potpuno luda priča o dogodovštinama mladoga Lionela, njegove majke, te cure Paquite. Zla i posesivna majka prati sina na njegovom dejtu sa Paquitom u obližnji zološki vrt. Na njenu žalost, a na našu opću radost, majku ugrize Sumatranski štakoromajmun (inače Sumatran rat monkey, ali morao sam ovako spektakulatno prevesti - offtopic: na to me podsjetio službeni hrvatski prijevod MTVevog Murderballa u Smrtolopt:) Ubrzo nakon ugriza, majka se počinje raspadati i postaje neka vrsta zombija. Od trena kada majci otpadne uho u juhu, zabava počinje i završava tek sa odjavnom špicom.

Što reći o ovome filmu: Braindead iliti Dead Alive (alternativni titl) je genijalni splatter masterpiece. Prvo: ako niste ovo gledali nabavite. Drugo: ako još niste nabavili, što čekate??? Buy, rent, download - malo akcije, sa ovim filmom nemožete faliti. Mislim Jacksonov genijalni bolesni humor u kombinaciji sa apsurdno fantastičnim scenarijem i još boljom realizacijom. Braindead je otac modernog splattera, film koji svaki bolesni trenutak elevira na još 50 potencija. Kad usred luđačkog smijeha shvatiš da je neka ultra smiješna scena samo početak neke fore, što možeš nego manijakalno otvoriti oči i uz suze smijeha istinski uživati u onome što je ti je Jackson spremio.

Hmmmmm, jebemu stvarno neznam kako vam dokazati genijalnost ovog filma, pogledajte - ostati ćete bez riječi. Neke od memorable scena:

- varijanta Bruce Campbellove borbe sa svojom rukom iz Evil Dead 2 - u Jacksonovog verziji to je borba Lionela i zombie bebe koju je izveo na šetnju
- legendarni svećenik koji “kicks ass for the lord” iliti ekstremnim kung-fu potezima tamani zombije
- smrt istog tog svećenika u ultra teatralnom obliku
- masovno petominutno klanje stotina zombija sa kosilicom za travu
- napad zombificiranih unutarnjih organa (zombi bez tijela, već samo organi)

Ehhh, Jackon legendo - ovo mi je definitivno od svih njegov najupečatljiviji film! Baš sam nedavno u Algoritmu kupio knjigu o Jacksonu: “Peter Jackson: From Gore to Mordor”. Nekih 100 kuna je, pa ako vas zanima bacite shopping. Ima cirka 50 stranica o njegovim bolesnijim dijelima (četiri spomenuta filma). Nisam još stigao pročitati, ali izgleda Ok knjizica…

Dawn of the Dead (1978)

“When there’s no more room in hell, the dead will walk the Earth”. Ovu sada već kultnu rečenicu u zadnjoj trećini filma izgovara murjak kojega je genijalno odglumio Ken Foree. Ta rečenica mi je ostala u glavi od prvog puta kada sam na nekakvom prašnjavom VHSu naletio na ovaj film. Od tada sam potrošio dosta love da bi nabavio sve žive verzije ovoga filma jer je Dawn of the Dead valjda jedini film kojega sam sa ekipom mogao sa guštom gledati 4 noći za redom. Drugi u Living Dead trilogiji (hm, sada bi trebao reći drugi u tetralogiji, ali Land of the Dead mi nekako, čisto subjektivno, ne paše sa ovim ranijim Romerovim dijelima, pa ajmo pričati o trilogiji) je po mom mišljenju najsavršenije Romerovo dijelo. Film me očarao iz svih perspektiva, imao je zombija, gorea, akcije i što je najbolje savršenu atmosferu koja je odisala ubrzanim propadanjem svijeta, a tako i modernog društva.

Već sami početak filma stvara nekakvu nelagodu - gledatelji su svjedoci snimanja TV emisije, koja priča o živim mrtvacima, koji su se počeli kotiti u po ulicama svih gradova. Neki su još skeptični, dok drugi poput brojnih novinara naprasno upadaju u kadar i zajebavaju se sa gostom u studiju. Kaos. Muzika odiše prazninom, zbunjenošću i panikom. Ubrzo nas Romero prebacuje u nekakvu tipičnu mnogoljudnu zgradu, gdje se specijalci brutalno bore protiv nekakvih “pobunjenika”, a cijela ta racija uskoro postaje riješavanje u zgradi lokalizirane zombi infestacije. Iz cijele priče, ističu se dva murjaka koji kasnije postaju dio četveročlane ekipe koja bježi iz grada helikopterom i naseljava se u velikom shopping centru. Kada se nađu na krovu centra okruženog sa stotinama, a kasnije i tisućama zombija, i sam pokušavaš sebe smjestiti u tu situaciju, pa uživljeno pratiš načine izolacije i preživljavanja koje ekipica počinje provoditi. Dakako kada pohvataju sve konce i naprave skoro pa militaristički policy za obranu svoje “utvrde”, na njih naleće motorizirana banda koju predvodi legenda Tom Savini (special effects artist, glumac, redatelj, kultna ikona).

Spomenuo sam da film ima dosta verzija (imdb), e pa u svom posjedu imam američki Director’s Cut, američku “običnu” verziju, englesku verziju sa odrezanim najeksplicitnijim scenama te Zombi, Dario Argentov europski cut. Jučer sam gledao ovaj zadnji, koji je od director’s cuta kraći za kojih petnajstak minuta. Ukratko Argento je dodao novi muzički score (koristeći svoj favorite band Goblin) te je odrezao neke sporije i humorističke scene. Njegovu verziju često zovu akcionom verzijom Dawn of the Deada. Moja preferenca je ipak ova originalna duža verzija, jer ipak te scene koje fale daju dodatnu dubinu filmu.

Ako niste gledali definitivno se potruditi ovo nabaviti. Ovo je jedan od recimo must-have horror filmova svih vremena. Prije dvije godine se napravio i remake, koji me je pozitivno iznenadio jer sam očekivao blasfemiju, ali o tome ćemo drugi put. Usput, ako vas zanima više informacija o Romeru i njegovim zombijima, odite na gornji link (Land of the Dead) jer tamo osim osvrta na film imate kronologiju Dead trilogije iliti tetralogije :))

« Prijašnja strana — Slijedeća strana »