Stupid Teenagers Must Die! (2006)

Što bi glupi teenageri radili u napuštenoj kući usred neke šumetine? Začudo niti jedan od odgovora koji bi vam pali na pamet (sex, drugs & rock’n'roll) nisu u igri, već se štorija vrti oko prizivanja duhova. Kuća u kojoj se nalaze, obilježena je na lokalnim turističkim rutama kao mjesto gdje je pomahnitali ubojica pobio cijelu svoju obitelj, a goth chick koja vodi ceremoniju uz Ouija ploču (znate ono sa čim se prizivaju duhovi) sama sebe šokira sa uspješnosti. Teenageri postaju laka meta, a ono što je u igri je posljedica crossovera raznoraznih horror podžanrova. Čitaj dalje

Rise of the Undead (2005)

Ovaj film sam počeo gledati tijekom tjedna novog vala zombie filmova, nekakvoj ajmo reći preteči ove akcije gledanja zombie filmova, koju sam odradio još na horror.blog.hr. Nakon par minuta izbacio sam film iz DVD playera i bacio se na nešto drugo. Skoro dvije godine kasnije, filmu dajem drugu šansu. Ono što me u prvom gledanju potpuno udaljilo od filma su inicijalni CGI efekti, koji su bili stvarno toliko loši da im čak i ja nisam htio dati šanse. Čitaj dalje

Deadlands: The Rising (2006)

Život u tipičnom američkom predgrađu pomalo mijenja to što je upravo nestalo televizijskog i telefonskog signala. Makar bi svi pomislili da radi toga dolazi do kaosa, naša dva heroja bez beda odlaze u šumu raditi ono što najbolje znaju - piti pivu i pucati pištoljem u prazne boce. Žena jednog od njih se doma zajebava sa djecom, a usred igre na trampolinu dolazi do velike eksplozije u gradu. Kaos na cestama, neznanje, paranoja - izgleda da je u pitanju terorizam. Da stvari budu bolje, ljudi se počinju pretvarati u zombije i krenu u poveći objed nad onim živućima. Čitaj dalje

They Don’t Cut the Grass Anymore (1985)

Nathan Schiff je počeo sa horrorima u svojoj šesnaestoj godini kada je za samo $400 snimio film spektakularnog imena “Weasels Rip My Flesh”. Šest godina i nekoliko filmova kasnije na repertoar njegove Super-8 kamere došla je i ova priča o dva poludjela vrtlara, koji u sedamdeset minuta filma konstantno nekoga “demontiraju”. Film je od početka do kraja čisti gore, ali makar se i neke grafičke scene ponavljaju uopće nije dosadan. Schiffu je to uspjelo jer uopće nije forsirao priču, već kroz nekakve banalne razgovore ljudima daje ono što očito žele - mega gore umotan u psihodeličnu muziku.

Nakon prvih par kadrova rezanja zaljubljenog para na tratini, pomislio sam ovo je toliko loše, pa sigurno neće biti gledljivo. Ubrzo nakon, kada jedan od vrtlara uzima ženu i doslovno je rukama raskomada na dijelove, počneš se zanimati za film. Mislim sve djeluje umjetno, jer kada čovjek detaljno komada ženinu glavu, vidiš da je pozadina cijele “lutke” neka lubanja bez zubiju. Jednostavno gore mi nikada nije izgledao toliko zabavno, baš vidiš koliko je čovjek uživao snimajući ovakve pizdarije.

Spomenuti ću par opskurnih scena:

- crnac koji počne kasapiti ženu govoreći joj da je on njen disco daddy
- snimka ogromne petarde kako gruva ženi u ustima, a baš se sa ciljem i namjerom vidi da je žena zapravo seks lutka za napuhavanje
- dok tip ženi sa prstima komada glavu, u pozadini se čuje psihodelično zavijanje “do you really love my mind, do you baby, do you”

Sve djeluje jebeno bolesno, ali i zabavno. Baš me tip zaintrigirao da pogledam njegov spomenuti prvijenac “Weasels Rip My Flesh”.

Rotten Shaolin Zombies (2004)

Nakon velebnog “Muffin Mana” imao sam priliku pogledati prvijenac redatelja Blaine Wasylkiwa. Ova dvadesetominutna “epopeja” govori o odnosu dva brata, koji cijeli svoj život troše na treniranju borilačkih vještina. Nakon jednoga workouta momci se odlučuju odlazak u restoran. Prilikom kuhanja neke otrovne ribe, ona skoči na jednog od braće, počinje mu odgrizati oko, te mu tako prenese svoje toksine. On uskoro umire, dok drugi troši vrijeme na tužaljke i unutarnje monologe o svome pokojnom bratu.

Da stvar bude “zanimljivija”, braco se uskoro budi iz groba kao zombie, te počinje svoj harač. Kao jedna od prvih žrtava pada njihov zajednički trener borilačkih vještina i malo po malo sve se sprema za finalni obračun mano a mano.

Uz neki lagani komični ton, koji baš i nije zadovoljavajući, film sadrži par OK gore i fajt scena. I to je to, dvadeset potpuno nezanimljivo utrošenih minuta.

Žur Živih Mrtvaca (2005)

Samotni zombie luta mračnim ulicama Beograda. Na prozoru jedne zgrade primjećuje ženu kako pleše, te se odlučuje samo pozvati na party. Praktični zombie ne pokušava srušiti vrata, već u manirima gentlemana pozvoni. Vrata mu otvara nekakva oštrokondža, koja ga u nedostatku pravih frajera na partyu, pušta unutra. Za razliku od uobičajenih filmova ovoga horror podžanra, zombie je ovdje prilično opušten, te nakon što mu se sve trebe počinju upucavati, on ih leđero odjebava.

Nakon što curke zaključe da “on mora da je peder”, na opće čuđenje iz sobe izlazi sestra spomenute oštokondže, čudni curetak koji se nikada ne miče iz okova svoja četiri zida. Između cure i zombija se dešava romanca, te zaljubljeni odrade prvi zajednički ples. Inače first-time plesači svojim partnericama stanu na nogu, a ovdje imamo jedan cool detaljčić, gdje zombiju usred plesnog zanosa puca koljeno pa se brzo snalazi vraćajući kost na mjesto.

Usred nošenja koktela svojoj novoj simpatiji iz žila mu štrcne krv u posudu punča. Ubrzo nakon toga jedna od treba sa partya uzme gut toga alkohola i transformacija počinje. U roku od dvije minute, svi se međusobno pokolju, čupaju se ruke, vade organi - the usual. Uz to novo stvoreni zombiji, pobiju par geekova u sobi do, gdje sa povicima “Nerds, nerds, nerds” autor filma zasigurno daje posvetu “Revenge of the nerds” serijalu.

U svom tom pokolju, naš mirni zombie i njegova djevojka odlaze u sobu, te se rezultat vidi devet mjeseci nakon, kada cura u visokoj trudnoći sjedi uz grob svoga momčine.

“Žur živih mrtvaca” iliti “Party of the Living Dead” je kratki filmić Siniše Dugonjića, koji je zaslužan za scenarij, režiju i montažu. Makar je ovo djelo stvorenu u kućnoj radinosti, ispalo je totalno zabavno, pa čak može služiti kao primjer kako bi dobri fan filmovi trebali izgledati. Od vrlo jednostavnog zapleta, uspjelo se napraviti zanimljivi tijek radnje, komplementiran vrlo dobrom muzikom, te što je najvažnije kvalitetno odrađenim specijalnim efektima. Ovdje imamo pucanje kostiju, čupanje ruku i grkljana, vađenje srca, te obvezatno vađenje crijeva.

Spomenuti ću još i jednu stvar koja daje totalno cool štimung. Groblje u početnoj špici i u završnim kadrovima djeluje potpuno posebno, djeluje kao crossover crtića i filma.

Izgled glavnog zombija je malo drugačiji od ostalih. Taj originalni djeluje kao karikirana verzija Billa Heinzmana, početnog zombija u Romerovom “Night of the Living Dead”, dok ovi stvoreni od njegove krvi, više djeluju kao da su inspirirani demonima poput Bavinih (”Demons” 1/2) ili bi još bolja usporedba bila sa onima iz Angeline vojske mrtvih u trilogiji “Night of the Demons”. Čak me ova zombijeva djevojka, sa svojim fizičkim izgledom i ponašanjem, posebno podjsećala na lik Linnea Quigley iz prvog “Night of the Demons”.

Psycho Santa (2003)

U ovom low-budget omnibusu nalaze se četiri priče duge po kojih 15-20 minuta. U okvirnoj priči mladi bračni par autom odlazi na božićni party. Muž je potpuno bezvoljan, te vozeći kroz šumu ženi priča par strašnih situacija koje su se dogodile u tom kraju. Kao što i predpostavljate, svaka ima nekakve veze sa ubojitim Djed Božićnjacima. Ta veza je u globalu dosta labava, ali ajde… Priče nemaju imena, ali ću ih ja nazvati po svom nahođenju.

Priča #1 - golotinja

Dvije zgodnjikave (ajd, imaju dobra tijela) djevojke odlaze u osamljenu kolibu, gdje čekaju svoju frendicu. Kako ona ne dolazi, cure se odluče zabaviti. Bar kada znaš da će radnja biti idiotna, cijeniš svaki centimetar kvadratni golotinje. Jedna od cura, sa prilično fora pirsinzima na grudima se odlučuje na tuširanje, pa nam kamerman podaruje par minuta full frontala. Nakon toga se curke oblače u sexy donje rublje i počnu zajedno plesati. U zadnjih 5 sekundi filma pojavljuje se ubojica obučen u Djeda Mraza u riješava ih. I to je to, lol.

Priča #2 - covert ops

Dva provalnika u manirima Delta Force 3 provaljuju u kuću slijepe žene. Kako su nesposobni ona naleti na njih i ubiju je. Nakon desetminutnog šuljanja po kući, dolazi tip sa brutalno izgorenim licem i pobije ih. Tip nakon toga ubije i nekog tipa koji glumi Djeda Mraza. I to je to, lol #2.

Priča #3 - ne-priča

Ovo i nije posebna priča jer samo saznajemo više informacija o ubojici iz prethodne priče i gledamo kako ubija neku trebu i tipa. Usput sva ubojstva su napravljeno dosta cheesy.

Priča #4 - ajd bar nešto

Brat i sestra se voze između pozicije X i Y i negdje u sredini im stane auto. Kreću pješke kroz šumu, ali nalete na ubojitog Djeda Mraza. Ovaj put se on bar pojavljuje na više od deset sekundi, što ovaj segment diže na nebesa u usporedbi prema prijašnjima. Sve ostalo je whatever.

“Psycho Santa” je omnibus kojega obilježava jako loša priča, jadna gluma i ne preporučam ga baš nikome. Dosada deluxe.

Slijedeća strana »