You’ve Made the Bed… and Now Die in It (1991)

U ovo doba kada je svemoćni Google omogućio svima da ama baš nađu bilo kakvu informaciju, gledam ovaj djelce i u šoku neuspješno tipkam na mobitelu tražeći neku referencu. Ime filma ne daje ništa, grupa čije se glazba koristi ne postoji, nekakva imena “glumaca” odlaze u nepoznato, jednostavno dvadesetak minuta traženja bez ikakvog rezultata. Nakon svakakvih kombinacija riječi, nalazim na jednu jedinu referencu na ovo djelo i to onu u nekakvom opskurnom katalogu boleština gdje je ovaj film lociran ispred nekakvih amaterskih snimki raznoraznih operacija u medicinskim šatorima Afganistana. Čitaj dalje

Nekro (2001)

Nekro je kratki, desetak minuta dugi film u proizvodnji male “home-made” produkcijske kuće koja se bavi malo čudnijim horror ostvarenjima. O filmu se i nema previše pisati jer je radnja, ako je se tako može nazvati, prilično jednostavna – manijak otme ženu, odveze je doma, brutalno ubije i počinje sa svojim nekrofilskim namjerama. Sve što se dešava na ekranu je vrlo eksplicitno, rekli bismo rated X. Osim hektolitara krvi i manijakove ljubavi prema mrtvom tijelu, filmić obilježava samo jedna relativno efektnija stvar. Makar je njegova žrtva mrtva, prilikom “ljubavnog zanosa”, čuje se njen glas, kako kao fol uživa u seksu. Freaky…

Glede screenshota, stvarno sam se morao potruditi izvaditi neke “laganije i mirnije” scene.

Sick-o-pathics (1996)

U vizualnom ritmu ultra low budget ostvarenja, nekakva kvazi faca se šeće po cesti i zajebava sve ljude oko sebe. Naleti na majku sa malim dječačićem kojemu otima lizalicu i naposlijetku djetetu iščupa ruku. Krv šiklja, a on se zajebava dok ga majka lupa sa sinovom rukom po glavi.  

U glavi blokada, nisam znao što dalje očekivati. Zadnje što bi pomislio da je ovo samo bio uvod u omnibus jeftinih talijanskih horror/gore pričica. Macho tipa zatoči neki kvazi poznati horror redatelj, koji ga veže uz TV i tjera da gleda njegove filmove. 

Hello Dolly

Kratka i jasna priča o tipu koji dolazi u seks shop u potrazi za kvalitetnom lutkom za napuhavanje. Prilikom općenja (ako se to tako može zvati), tip se onesvijesti, a lutka oživi. “Godpođica” se potpuno napuše te iz svoje tople rupice (zvuči sick zar ne) izbaci nekakav pipak koji se tipu nabije u žile. Nakon toga lutka se sagne nad njim te počne povraćati hektolitre sperme. WTF?

The poor, the flesh and the bag

Radnja bez početka i kraja – u ritmu brutalne talijanske jeftine metal mjuze, torba oživljava i ubija ljude. Da dobro ste skužili, torba, mala poslovna torba sa velikim zubima i pipcima :) 

Aerophophagus

Djevojka se kupa u moru dok joj se momčina izležava na plaži. Odjednom nešto je napada i koža joj potpuno izgara. Onako sjebana dolazi do svog tipa i njemu se lice počne topiti… 

Odjednom kao fast forward u “present day in Rome” – neki tip kod doktora koji mu priča o koprofagiji (”znanost” iliti fetish jedenja izmeta), baca mu prljave čarape u glavu te mu pokazuje svoje seksi čipkaste gaće. Doktor je muško btw ;) Što reći, dalje priča odlazi u nekakvu bolest koja se prenosi zrakom. Fascinantno je kako se on-the-fly dešavaju tranzicije sa rekli bi potpuno nevezanih tema… 

U pauzi među epizodama, zajebanti koji stoje iza ovog djela bacaju nekakave kratke opskurne (kvazi) smiješne reklame. U reklamama što je najgore glume neke od ikona horror žanra – Linnea Quigley, pa čak i Lucio Fulci kojemu je film i posvećen. Usput nekima će ime zvučati poznato ime zadnje epizode  – insipiracija za “radnju” je došla od strane legendarnog Antropophagusa, filma koji je režirao Joe D’ Amato, koji u Sick-O-Pathics čak i glumi jednu sporednu ulogicu u epizodi “The poor, the flesh and the bag”. 

Flesh Eating Mothers (1989)

Film počinje kao neka starija verzija “Desperate Housewives”. Upoznajemo se sa tipičnim američkim predgrađem, te životima nekoliko srednjovječnih žena. Među glavnim protagonisticama imamo prevarenu ženu, alkoholičarku, ludaru i jednu sadisticu koja voli mučiti svoga sina. Već je takva svakodnevica obiteljske “idile” poremećena, ali jednoga dana uslijed misterioznog virusa, žene postaju kanibali. Svoju ljubav prema ljudskom mesu počinju sa papanjem svojih najbližih. Jedna iščupa sinčiću ruku pa je gloda, druga mužu provjetri unutarnje organe, a treća sina vidi kao malo tele koje se treba prehraniti da bude što deblje i ukusnije.

Tko može spriječiti ljudožderske majke? Samo njihova djeca, uz neznatnu pomoć patuljastog mrtvozornika i njegove urnebesno visoke simpatije koja je usput znanstvenica vrhunske klase. U jebote, koliko bezvezarija na jednome mjestu. Ako vam već nije na pameti, čitajući ovaj osvrt doći će vam da pomislite da iza ovakvog filma može stajati samo Troma. E pa nije, makar je vlasnik Panorama Studiosa koji stoje iza ovog filma, bio šef marketinga u Tromi. Sveukupna kvaliteta je malo bolja od uobičajenih Trominih djela, ali sve zajedno spada u isti schlock-fest.

Virus koji uzrokuje kanibalizam nije baš dobro objašnjen u filmu, ali ima veze sa nekakvom veneričnom bolesti. Nakon što na mikroskopu doslovno vide crtć animaciju kako neki virus jede obične stanice (uz zvuk jedenja petit beurre keksa) dolazi do slijedećeg brilijantnog zaključka:

Mrtvozornik: Virus nemaju muškarci, našli smo ga samo kod žena sa odraslom djecom. Znači to mora da je spolno prenosiva bolest!

A tek ona o socijalnoj tenziji filma (as if)

(tipa majka želi pojesti živog i nakon što ga ugrize za glavu)
Drugi tip: Jebote, stara ti je poludila. Postala je kanibal.
Mamin sin: To nije njena greška – krivo je društvo.

Cijeli film je protkan ovakvim genijalnim razgovorima, te je i najvećem tukcu čisto da su scenaristi sa ciljem i namjerom pokušali napraviti što blesaviji scenarij, sa što idiotnijim diskusijama. Casting ekipa je dodala svoj obol cijeloj priči i zaposlila je najveće svjetske glumačke anti-talente. Cijeli ovaj miks je toliko pretjeran, da ovom filmu dajem službeni pečat – “Horror Filmomanija film preporuka za gledanje sa ekipom”. Nakon finalnih scena napravljenih po scooby-doo metodi (znate ono kada cijela ekipa trčkara oko “demona” u ritmu neke blesave muzike), mrtvozornik zatvara film sa kratkim spontanim monologom o spolno prenosivim bolestima i važnosti penicilina pri liječenju istih. Moj naklon :-)

Feed (2005)

Pjevušeći neku ljubavnu pjesmicu, tip sa autom stane ispred fast fooda. Radnik mu istovaruje desetak ogromnih hamburgera i kilu pomfrita. Plaća hranu, te odlazi doma. Ulazi u kuću veselo pozdravljajući svoju princezu Deirdre – ženu od kojih 300 kila koja razvaljeno leži na metalom pojačanom krevetu. Nakon što promijene par ljubavnih izjava, tip je onako golemu počne hraniti sa hamburgerima i to hranjenje ga toliko napaljuje da počne masturbirati po njoj. Dobrodošli u svijet feedera… Čitaj dalje

Street Trash (1987)

Ma što ljudi govorili o ovome filmu, Street Trash je nešto potpuno posebno. U mom slučaju, ta posebnost mi je većinom bila negativna, dok neke scene ipak zavređuju svoje mjestu u trash povijesti. Kada bi rekao da Street Trash ima priču, doslovno bi do maksimuma istegao smisao te riječi. Lakše je reći da je ovo nakupina nabacanih scena, relativno povezanih u svojoj bolesnošću. Akteri filma su beskućnici, u svom najgorem vidu. Alkoholičari, silovatelji, poludjeli vijetnamski veterani, ukratko dno dna ljudskoga društva.

Scenarist Street Trasha Roy Frumkes je poznatiji kao redatelj odličnoga dokumentarca “Document of the Dead”, gdje je vrlo kvalitetno obradio George Romera te snimanje “Dawn of the Dead”. Dok je radio scenarij za ovaj film je očito bio pod utjecajem nekih teških droga ili alkohola, jer ovako nešto čudno nisam već dugo vidio. Krenuo je od poante nekog staroga pitkog otrova, koji utječe na ljude tako da ih u najvećim mukama otopi ili se žrtve doslovno raspuknu u djelove. Nažalost ovdje je ta ideja stala, jer ispada da je to samo lajt motiv filma, tj. sredstvo kojim se vrlo grafički ubijaju likovi. Ostatak “priče” se vrti u međusobnoj interakciji ovoga osebujnoga društva. Ima tu nekrofilije, mučenja, mlaćenja, pa čak i scena sa vijetnamskih vampirima :P

Par scena koje su me oduševile:

- Tip odreže drugome kurac, te mu ga u sceni od minutu-dve, cijela ekipa u manirama momčadi američkog nogometa baca okolo da je on ne bi ulovio.
- Murjak pretuče tipa, baci ga glavom u pisoare, zabije sebi prst u usta, iziritira se na povraćanje, te povraća ručak tipu po glavi. Priceless zar ne :)

Ima još par scena, ali ove su najpamtljive. Sve u svemu, film je toliko čudan, da mi je na trenutke bio dosadan, dok sam u većini vremena film gledao sa totalnim upitnikom u glavi. Nemojte me krivo shvatiti, nema tu scena koje se kao ne mogu skužiti, nego se čisto pitaš čemu svrha nekom razgovoru, situaciji etc :) Splatter scene su napravljene u pravom štimungu – plastični odljevi likova, topljenje i taljenje kože, žuto-zeleno-plava želatina koja izlazi iz tkiva itd.

Guinea Pig: Devil’s Experiment (1985)

Za više informacija o tome što je zapravo Guinea Pig serijal, bacite oko na prijašnji post o Flowers of Flesh and Blood. Za one koji neće na taj link, Guinea Pig je serijal filmova koji poprilično realno imitiraju snuff filmove. Devil’s Experiment počinje bez ikakvih uvoda kakve imaju novi filmovi, nema imena filma, glumaca… “Gonzo” tip snimanja nam pokazuje neku ženu ulovljenu u veliku mrežu usred neke džungle. Ženu otimaju nekakve šabančine te je slijedećih pol sata – sat brutalno muče. Tu imamo tučnjavu, stiskanje sa kliještima, te razne detaljnije mazohističke atake uključujući sada već legendarnu scenu bušenja oka. I to je to, mučenje od A-Z… Za razliku od nastavaka, ovaj film ima najveći filing pravog snuffa, jer je sniman potpuno iz ruke, u nekoj zabačenoj šumetini, bez neke montaže, već samo dere “akcija”.

Slijedeća strana »