Blood and Black Lace (1964)

Kao stari fan slashera, bezrazložno sam ignorirao filmski pravac iz kojih su slasheri ponikli – giallo. U Italiji su od ranih 1930tih godina pod tvrtkom Mondadori Publishing izlazili krimi romani sa temama vezanim za ubojstava, misterije i seksa. Prodavali su se u paperback izdanjima sa žutim koricama, a na talijanskom je giallo žuta boja. 1962 godine, legendarni Mario Bava snima prvi giallo film The Evil Eye, koji se u originalu zvao “The Girl Who Knew Too Much”, što je dakako bila igra riječi vezana na Hitchcockov “The Man Who Knew Too Much”. Film je nudio neke odlike kasnije poznatog giallo žanra, ali prvi pravi poznatiji predstavnik ovog pravca bio je “Blood and Black Lace”. Čitaj dalje

Pit and the Pendulum (1961)

Sredinom petnaestoga stoljeća Francis Barnard dolazi u Španjolsku nakon što je pismom izvješten o smrti svoje sestre Elizabeth. Ona je bila u braku sa Nicholasom Medinom, sinom krovoločnog inkvizitora, čija je prošlost veliki teret na Nicholasovoj psihi. Nezadovoljan sa informacijama da mu je sestra umrla od nekakvog problemu u krvi, pokušava od Nicholasa i njegove sestre otkriti što se zapravo desilo. Tek kada na večeru dolazi lokalni liječnik i Nicholasov prijatelj, stvari se počinju odmotavati i saznajemo kakve zle vibracije nosi dvorac obitelji Medina. Čitaj dalje

Frankenstein vs. Baragon (1965)

U ratnoj Njemačkoj, SS vojnici provaljuju u laboratorij doktora Frankensteina i uzimaju njegovo životno djelo. U štimungu ratnih filmova, sa podmornicom prevažaju taj paket do japanskih teritorijalnih voda, gdje Japancima proslijeđuju kovčeg. Oni to prenose na institut za stanična istraživanja u Hiroshimi. Usred fascinacije sadržajem paketa, potpuno živim srcem, dolazi do detonacije atomske bombe. Fast forward petnaestak godina, po ulicama Hiroshimi ljudi počinju viđati čudnog dječaka.

Ubrzo se otkriva da je dječak zapravo kreatura doktora Frankensteina, koja je uslijed radijacije nastala u procesu regeneracije stanica srca. Yeah right, ali ajmo dalje. Ljudi uspijevaju uloviti kreaturu i počinju je istraživati. Ubrzo vidimo da se momku sviđa gledanje televizije, posebice, ma koliko to bizarno djelovalo, japanskog spota za” Let’s Twist Again”.

U manirama japanskih Gojira (Godzilla) filmova, kreatura počinje rasti, te dakako napadati sve i svašta uključujući veliki putnički brod. Znanstvenici shvaćaju da se kreatura kreće prema planinama, gdje mu je, kako kažu, klima slična onoj u Frankfurtu (do jaja). Zadnjih dvadesetak minuta prolaze u potpuno očekivanom tonu – iz zemlje se budi još jedna ogromna kreatura sa kojom se Frankesteinov monstrum mora boriti. Njegov nemesis postaje velika živina sa svijetlećim nosom.

Što reći? Jebeno čudan film, Frankensteinovska verzija fame o Godzilli stvarno nije za svakoga ;)

Revenge of the Creature (1955)

Ovaj filmski dragulj je drugi dio trilogije u Gill Manu, čovjekolikoj ribi koja je godinu dana ranije zabljesnula kino dvoranama u filmu Creature from the Black Lagoon. Revenge izgleda da se nastavlja na prethodnika (kojeg nisam gledao pa nisam 100% siguran), te priča počinje u zabačenoj laguni gdje ekipa znanstvenika pokušava uloviti Gill Mana. Moram priznati da mi se film već svidio u tim početnim scenama, jer su se dosta forsirale snimke iz vode koje izgledaju jako dobro. Creature ima realističnu “uniformu” koja uključuje cijelo ljigavo tijelo, škrge, kanđe, plivaće kožice te u podvodnim scenama iznimno realno pliva (roni), što sve zajedno daje vizualno kvalitetan dojam. Nakon što ga izbomardiraju dinamitom, Gill Man pada u komu, te ga se prebacuje u neki turistički vodeni park. Tamo ga oživljuju iz kome, ali ga uz to vežu lancima i od njega rade sideshow zabavu za mase. Nakon par pokušaja, on kida lance, te na užas prisutnih izlazi iz svoga bazena.

U priču se ubacuje standardni set likova, poput znanstvenika 1, znanstvenika 2, zgodne djevojke – studentice ihtiologije (kod nje je standardno to što je prelijepa:) Dodaje se primjesa ljubavne veze, te finalni beauty and the beast odnos Gill Mana i djevojke. Makar se osjete neke rupice u priči, film ide u totalnu pozitivu baš radi toga jer se “čudovište” full često prikazuje u kadru, te u nekim trenucima izgleda mega spooky (radi efekta dišućih škrga u kombinaciji sa izbuljenim očima i ljigavom kožom). Trivia: u filmu sa jednom rečenicom debitira Clint Eastwood… Potpuno mi je bilo neočekivano njega vidjeti kao znanstvenika koji brije na testove sa miševima :))

The Curse of Frankenstein (1957)

Dr. Frankenstein čeka smrtnu kaznu giljotinom te svećeniku priča o svome životu. Dok je bio dečko ostao je bez roditelja, koji su mu oporukom ostavili ogromno bogatstvo. Prva odluka koju je učinio, obilježila mu je život – unajmio je osobnog učitelja sa kojim je zavolio znanost. Kako su godine prolazile, njihovi eksperimenti su došli do tog stadija da su uspjeli oživjeti mrtvo štene. Dok je njegovom mentoru Paulu to bilo dovoljno, Frankenstein je htio oživjeti ljudsko biće. Kako mu nije bilo zanimljivo samo oživjeti leš, krenuo je u nabavku dijelova ljudskih tijela sa ciljem slaganja savršenog bića. Malo po malo, Frankenstein ludi te počinje i ubijati ljude da usavrši svoju kreaturu.

Ovo je jedan od ranijih filmova studija Hammer sa kojima su počeli “obrađivati” popularne New Line-ove monstrume. Kada se glede retrospektivno, Dracule i Frankensteini su bili definitivno najpoznatija Hammerova dijela. Nakon što se pogleda par tih radova iz pedestih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, vrlo brzo se može zaključiti radi o kakvom zavidnom nivou kvalitete se radi. U ulozi Barona Frankensteina te njegove kreacije imamo dve najveće Hammerove uzdanice – Petera Cushinga te Christopher Leea. Cushing je apsolutno genijalno odradio svoju dramatizaciju fanatičnog Frankensteina, dok je Christopher Lee isto tako perefektan kao monstrum. Iskreno prije ovoga filma nisam ni znao da je Lee imao veze sa Frankensteinom, ali svoju ulogu je odradio do savršenstva. Kada ga gledaš doslovno imaš filing da je ta kreatura sastavljena od raznih dijelova tijela koji zajedno ne funkcioniraju savršeno. Makeup monstera je vrlo upečatljiv, dok ga malo kvari to što se na donjem dijelu vrata vidi da je u priči višeslojna maska. Bottom line, sve više i više sa guštom gledam ove starije filmove jer imaju “ono nešto” što se nemože osjetiti u prevelikom broju novijih horrora.

Paul: You are mutilating his body!!!
Frankenstein: I just removed his brain, that doesn’t have anything to do with mutilation.

Man with the X-Ray Eyes (1963)

Dr Xavier je na tragu brejk-tru otkrića, nekakve vrste “otrova” koji bi ljudima omogućio da vide mnogo više nego što im to urođeni organi vida (iliti oči za neke tupavije:) dopuštaju. Nakon par neuspješnih testiranja na majmunima, te odjeba od strane financijera, odlučuje sam sebi uštrcati te kemikalije u oči. Nakon prvog auto-testa, Xavier dobiva moć gledanja stvari kroz fascikle, robu itd. Ukratko eksperiment je uspio, ali “mala” negativna posljedica je što vidi razne svijetle boje koje mu uzrokuju ogromnu bol. Malo po malo, uštrcavanje kemikalija postaje poput ovisnosti, i Xavier totalno gubi vezu sa realnosti. Zamislite samo da vam oči vide, kroz sve predmete što inače vidite. Ljudi postanu kosturi, auti, zgrade i sve ostalo postaju samo mrlje različitih boja. Sve u svemu gadna stvar. Slijedom okolnosti Xavier ubija svoga prijatelja i kolegu, te malo po malo degradira – postaje atrakcija u cirkusu, lažni iscijeljitelj, čak ode i u Las Vegas varati po kazinima :)

Zaželio sam se pogledati nešto malo drugačije, nešto što koketira sa horrorom, ali ne spada u potpunosti pod tu definiciju. Film je producirao i režirao Roger Corman, ultra poznata ličnost u svijetu B filmova. Gluma je stvarno na zavidnom nivou, kad pogledaš malo filmove iz ovog doba, vidiš koliko je velika razlika među tadašnjim i sadašnjim glumcima. Makar je tema old school sci-fi-oidna, u filmu se stvarno pazilo na priču, te u nijednom trenu mi nije bila dosadna ili monotona. Efekti su snimani u Spectromaniji (hehe uvijek kad gledaš end credits od filma saznaš nekakvu blesavoću), nekakvom tip-top tehnikom iz toga doba. Makar po današnjim standardima, to njegovo gledanje kroz stvari izgleda dosta nejasno i čudno, tada je to zacijelo generiralo wow efekt.

2000 Maniacs (1964)

Herschell Gordon Lewis je poznatiji pod titulom “grandfather of gore” iliti djed gorea. Nakon što je početkom šezdesetih snimio par soft core exploatation filmova, sa svojim kompadreom David Friedmanaom kreće u nešto potpuno novo, nešto što u danas dalekoj 1963. nije postojalo – gore. Nakon što sam pogledao njihovo drugo dijelo, 2000 Maniacs, ostao sam zapanjen sa količinom “muda” koje su ova dvojica imala. Čitaj dalje