The Mummy (1932)

Periodično pokušavam održavati nekakav balans, pa uz svakih dvadesetak novijih filmova se bacim na jedan iz stare škole. Universalov “Mummy” sniman je početkom 30tih godina prošlog stoljeća, u zlatnom dobu crno bijelih preteča modernim horror filmovima. Britanski istraživači u Egiptu pronalaze mumiju svećenika Imothepa, te uz njegovo mumificirano tijelo primjećuju dobro zaštićene papiruse. Profesor koji vodi iskapanja, zove austrijskog doktora Millera, stručnjaka za okultno, koji ga upozorava da se se zapisi sa papirusa ne smiju čitati, jer se sa time automatski pokreće prokletstvo. Mladi i poletni profesorov pomoćnik u tajnosti uzima papiruse te ih počinje prevoditi što iz višetisućljetnog sna budi Imothepa.

Radnja se šalta neko vrijeme u naprijed, gdje profesorov sin istražuje na istoj lokaciji. U šator mu dolazi misteriozne egipćanin (Imothep) koji mu pokazuje gdje mora kopati da nađe mumiju djevojke Amon Rha. Uistinu, na toj lokaciji nalaze na još jednu mumiju, te se polako počinje otkrivati egipćaninov plan. Imothep je ubijen radi svoje veze sa Amon Rha, te uz zapise sa papirusa pokušava ponovno osvojiti svoju djevojku koja je sada reinkarnirana u doktorovoj kćerki.

Mummy mi totalno razočarao. Očekivao sam da će pratiti duh tih old skul Universalovih filmova poput Dracule, a ono je ispalo da ih prati do razine blatantnog kopiranja. Za Mummy se može reći da je doslovna kopija “Dracule“, samo zamijeni glavnog monstruma iz Lugosija u Karloffa i to je to. Bazična priča je skoro ista, a neke scene, pa čak i kadrovi, su u potpunosti iste kao kod Dracule. Druga negativna stvar mi je to što se Karloff u obliku mumije pojavljuje samo na početku (njegov izgled je besprijekoran), dok se u ostatku priče on se pojavljuje u obliku malo starijeg egipćanina.

Mark of the Vampire (1935)

Netko je ubio Sir Karell Borotyna, a mještani sela sumnjaju da je kriv grof Mora koji živi u obližnjem selu. Priča se da će vampir napasti i njegovu kćerku, pa u selo dolazi profesor Zelen, jedan od vodećih autoriteta kada se govori o vampirima. U tipično kvalitetno odrađenoj Universalovoj produkciji, gledatelji mogu uživati u kvalitetnim glumačkim ostvarenjima legendarnog Bele Lugosija, te Lionel Barrymorea, člana poznate glumačke obitelji, kojoj pripada i njegova pra-nećakinja Drew. Bela Lugosi je radi nekih detalja koje ću poslije otkriti ovdje prilično marginaliziran, ali Barrymorea i ostatak casta sigurno vode sve konce.

Scene na groblju, te pojavljivanje gothic vampirice pred vratima dvorca su primjeri najboljih trenutaka, koje nam tridesete godine prošloga stoljeća donose. Ma nema šanse da danas možeš u modernim horror filmovima imati takav prekrasan, hororičan scenary.

Morati ću spomenuti jedan veći spoiler, jer on daje dodatnu čar i posebnost ovome filmu. Naime, Mark of the Vampire je poznat po jednoj stvari, koja u to doba nije bila previše korištena – misterioznim obratom. Makar film pluta vampirskim vodama, kasnije se razvija u rješavanje misteriji o smrti Sir Borotyna, gdje saznajemo da se radnja uopće ne vrti oko vampira, već o ljudskoj zloći, kojoj je u prikrivanju pomogla uigrana glumačka skupina.

Dracula’s Daughter (1936)

Među horror fanovima se uvijek pričalo da je Halloween II prvi horror koji se nastavlja direktno svoga predhodnika. Pod direktno mislim da kad bi se spojila oba filma da bi izgledalo kao da se radi o jednom filmu, bez vremenskog odmaka. E neće ići, “Dracula’s Daughter” počinje odmah nakon završnog kadra iz “Dracula”. Fora definitivno, posebice jer sam oba filma gledao u razmaku od kojih tjedan dana. Draculina kćer je grofica Marya Zaleska, koja u London dolazi da spali njegovo tijelo. Njoj je već dosta živjeti pod obiteljskim prokletstvom, te se nada da će ritualno paljenje njegova tijela pomoći da se sa nje skine kletva. Ovo se ne događa, pa pokušava tražiti pomoć od poznatoga psihijatra Jeffrey Gartha, čovjeka kojega je Van Helsing uzeo da ga brani na sudu. Da, Van Helsinga je ćapala murja, nekako mu nisu vjerovali u priče o vampirima ;)

Nastavak filma je napravljen nekako više u luksuznijem tonu – imamo mnogo više različitih veza među ljudima, česte komičke elemente, malo kompleksniju priču, te vizualne efekte uključujući snimke novoga dvorca te leta avionom. Kako film traje samo nešto više od sat vremena, neke stvari se prebrzo dešavaju što utječe na kraj filma koji djeluje malo “ofrle” izveden.

Drácula – spanish version (1931)

Originalni “Dracula” je u Americi postojao u svojoj nijemoj verziji bez govora, samo uz blokove teksta koji su opisivali trenutne događaje na velikom ekranu. To je bila verzija filma za kino dvorane koje još nisu omogućavali reprodukciju zvuka. Ipak naj-posebniji detalj oko Dracule je to što se napravila i “španjolska verzija” filma. Naime, latinsko tržište je u ranim tridesetim godinama prošloga stoljeća bilo dosta zahtijevno i nespremno za sinkroniziranje nekih filmova. Universal je radi toga odlučio duplirati snimanja, te napraviti dvije verzije filma. “Pravi” Dracula se snimao ujutro, dok se španjolska verzija snimala sa potpuno drugim castom navečer na istom mjestu, doslovno sa prekopiranim scenama.

Posebnost u cijeloj ovoj priči je ta da su “španjolci” gledali snimanje američke verzije, te su u svojem filmu popravljali sve nedostatke koje su primjetili. Finalni rezultat je to da su kritičari njihovu verziju proglasili kao kvalitetniju. I istina, nakon što sam pogledao obe verzije, potpuno se slažem. U američkoj verziji su neprikosnoveni Bela Lugosi kao savršeni Dracula, te glumci koji su odradili uloge Van Helsinga i Renfielda, dok je u španjolskoj praktički sve drugo bolje i kvalitetnije odrađeno. Baš se eksplicitno vidi da je španjolska verzija dodatno objasnila neke nedorečene scene, koje su se u originalu morale uzeti as granted. Neki likovi su ovdje posebno “življe” odrađeni, što je imalo velike veze radi različitosti glume u sjevernoj i latinskoj americi. Recimo samo gledajući ženske likove – u originalu su onako dosta konzervativnog izgleda, savršeno pripremljenih frizura, kamenih lica, dok su u španjolskoj verziji to vesele djevojke, raspuštenih kosa, dekoltiranom odjećom te prozirnim spavaćicama.

Dracula, kojeg glumi Carlos Villarías, je dobar, ali na trenutke sa svojim izrazima lica potpuno komičan. U filmu se dosta često koriste razne grimase lica, posebice različiti pokreti očiju (buljenje), što me par puta i nasmijalo. Španjolski Van Helsing mi nije baš išao, dok je glumac koji je odradio Renfielda, isto kao i u originalu, izgledao poptpuno manijakalno. Spomenuo sam u osvrtu na original da je kraj nekako pre naprasan. Ovdje je ta finalna scena, kao i mnogo drugih, dodatno prilagođena gledatelju koji očekuje nekakav logični slijed događaja.

Dracula (1931)

Kao početak pogleda na ovaj legendarni film, morati ću ubaciti nešto trivije koje sam pokupio iz vrlo kvalitetnog dokumentarca na ovom DVDu, te iz audio komentara koji prati film. Znači svi znamo da je književni predložak za Dracule došao od strane Brama Stokera, čovjeka koji je godinama pokušavao svoje djelo prebaciti na daske Lyceum kazačišta kojeg je vodio za poznatog karakternog glumca Henry Irvinga. Sa ciljem i namjerom je planirao da Draculu glumi Irving, ali je to potonji vrlo brzo odbio. Čitaj dalje

Frankenstein (1910)

Wow, ovaj film stvarno daje drugo shvaćanje fraze “old school”. Frankenstein iliti Thomas Edison’s Frankenstein je prvi horror ikada snimljen. Nakon što sam pogledao ovaj 16 minutni film, pohitao sam na net naći nekakav background o njemu. Trivia kaže, Thomas Alva Edison, da ONAJ Edison, je imao svoju filmsku kuću koja snimila stotinjak kratkih filmova. Makar se ovaj Frankenstein iz 1910 često referencirao po knjigama, mislilo se da je potpuno izgubljen dok u 1970-tima u nekoj zabiti nije nađena originalna kopija.

Film je, moram priznati totalno cool, jebiga ne može biti ne cool kad je star skoro 100 godina a ima jednu dosta fora napravljenu scenu. Naime doktor Frankenstein u kreiranju monstruma ne koristi samo neke napitike i veliki lonac u kojemu se pojavljuje kreatura. Fora scena je to što su snimili kao nekakvog papirnatog monstruma koji gori, te su uzeli reverzibilnu snimku i dodatno je usporilo. Totalno jeben efekt koji djeluje da se monstrum stvara iz ničega. O priči neću baš pričati jer je baš nema, ali eto da znate da je prvi Frankenstein monstruma izgledao više kao neki vukodlak/gubavac sa petar-panovskim čizmicama :)

The Walking Dead (1936)

Priznajem, crno bijeli filmovi mi nikad nisu bili nešto posebno. Nekako se nisam mogao uživiti u cijeli taj đir, ali kroz godine sam pogledao toliko šrot i idiotnih horror filmova, da sam odlučio malo se baciti u starije filmove. Gdje bolje početi nego sa jednim od Boris Karloffovih post Frankenstein filmova. Walking Dead je polu krimi polu horror priča o bivšem kažnjeniku kojemu je namješteno ubojstvo uglednoga suca. Nakon što se u zadnji tren otkriva da on nije kriv, pokušava se opozvati njegovo prženje na električnoj stolici. Nažalost za Karloffovog lika, opoziv je učinjen malo prekasno te on umire. Briljantni doktor odmah naređuje da se njegovo tijelo doveze do njega te ga u Dr. Frankensteinovskom laboratoriju ponovno oživljava. John Ellman se vraća iz mrtvih sa paranornalnim mogućnostima sa kojima se osvećuje ljudima koji su mu namjestili.

Ukratko, fora filmić, dosta kratak – negdje oko 65 minuta, ništa posebno ali ima svoje trenutke. Najveći mi je gušt u ovakvim starijim filmovima što se dosta vremena potroši na građenje likova, pa se više uživiš u cijelu priču. Moram priznati da neke spookier scene izgledaju dosta efektno, posebice radi štimunga koji daje crno-bijeli ugođaj popraćen sa dobrim odabirom glazbe. Finalni dojam je da Karloffova legendarna njuška, koja je i generalno postala sinonim za Frankensteina (monstera, ne doktora ofkors), nositelj cijelog štimunga.