Blood Freak (1972)

Ovaj film bi se mogao sažeti u slijedećoj frazi: Seks, Droge i ubojiti čovjek sa glavom purice. Da, purice… Glavni lik u ovom filmu Herschell (hm hm po kome je dobio ime) je motorist koji sa svojom djevojkom Angel dolazi na party kod njene sestre. Dok je Angel žena koja vjeruje u Boga i širi ljubav i dobrotu, njena hippie sestra u svom društvu uživa u fizičkom prakticiranju ljubavi sa nasumičnim muškarcima i uživanju svih vrsta narkotika. Herschell je samo pothead, te ne želi uživati u opijumu i kokainu, ali ga Angelina sestra brzo obrlati, te se izubija od droge i baci na seks sa sekom.

Kako je to bilo u sedamdesetima, Herschell nakon toga odjebava svoju sada već bivšu curu i ostaje u komuni sa svojim novim društvom. Mora se raditi, pa mu ekipa pronalazi posao u obližnoj klaonici purana. Nakon što dolazi, zaposlenici mu već u prvoj rečenici daje dobrodošlicu na posao, ali mu i nude posao u njihovom eksperimentu. Naime, rade nekakve (pozitivne kao fol) mutacije na puranima, a treba im netko da vidi dali su nakon toga ukusno jelo. Herschell se baca na hranu, ali nakon par sekundi pada na pod. Uskoro se budi, ali više nema svoju “osobnost” - postao je velika purica sa željom za ljudskom krvlju.

Ova boleština iz sedamdesetih nudi opičen soundtrack pun klavira i gitare, nevjerojatno lošu glumu koja na trenutke izgleda kao da je i improvizirana, nešto krvavih scena sa više manje bezveznim sadržajem i uz sve to scenaristi šalju jaku poruku. Glede poruke, ovo je jedan od rijetkih horror filmova u kojemu se kritizira korištenje narkotika, a uz to se veliča Bog i “dokazuje” da je vjera jedino što ljude može spasiti u njihovim problemima. Skraćeno - drogiraj se i postat ćeš polu čovjek polu purica :)

Većina interakcije sa čovjekom-puricom je totalno čudno: hippiji koji misle da tripaju, njegova djevojka koja kada ga vidi razmišlja o tome što će ljudi reći ako se oženi za takvog “čovjeka”, pa do toga da osim krvi on želi više i više droge.

Kao što možete primjetiti po slikama, glava gospodina purice je preloše odrađena. Djeluje doslovno kao da im je trebalo deset minuta da je naprave. Kad malo gledam, najviše su me šokirale scene urlanja. Naime, kada neka buduća žrtva naleti na “purana”, počinje se derati, ali njen “jauk” je snimljen jednom i onda ga se ponavlja jedno dvadesetak puta za redom. To je bio neki đir u sedamdesetima, jer sam i u nekim trailerima na DVDu vidio slični modus operandi. Kada sam već na DVDu, neki od extrasa su toliko bolesni da ne možeš vjerovati. Kratki filmići koji se tamo nalaze variraju od konzervativnog prikaza slavlja “Thanksigivinga” u građanskoj američkoj obitelji, preko voajerskih snimaka pin-up djevojaka, do dokumentarca o ovisnosti koji započinje usporedbom droge i zmijskog otrova.

U jebote, sad malo kad gledam, jedva sam preživio tih sve zajedno dva sata kopanja po ovom DVDu. Baš ti se u glavi napravi neka blokada uzrokovana šokom i nevjericom. Sumnjam da bi ikada gledao ovaj film, da nije aktivan Mjesec Opskurnog Horrora #1.

The Giant Spider Invasion (1975)

Tipična je večer u malom selu lociranom negdje u Wisconsinu. Pobliže upoznajemo white trash obitelj u kojoj žive dvije sestre i muž od ove starije. Dok se on kurba u susjedstvu, žena loče, a mlađa joj seka izlazi sa lokalnim dobricom. Tmurnu, ali njima potpuno normalnu, monotoniju uništava meteor koji se odlučio pasti baš u blizini njihove kuće. Nakon jeftinjava specijalnih efekata ofarbanih u pršteće crvene boje, jaki vjetar počinje puhati selom, te se svi auti i električni aparati gase.

Udarac meteora privlači i big boyse u američkoj zračnoj obrani i NASA-i, koji shvaćaju da je meteor nešto prenosio. U kratkom roku, područje gdje je pao meteor postaje napućeno misterioznim jajima iz kojih se počinje rađati velika količina paukova.

Već po obrisima radnje možete primjetiti da je ovo hommage svim onim giant nešto filmovima koji su obilježili sredinu prošloga stoljeća. U kombinaciji s vanzemaljskim utjecajem i vjerujete ili ne Einsteinovom teorijom relativnosti, pauci svih vrsta počinju napadati i jesti sve živuće - od krava do ljudi. Uz sve to, posebice na početku, imamo prilike vidjeti dosta stock footage snimki koje daju svoj hladnoratovski obol tada modernoj tehnologiji.

Makar je film iz današnje perspektive totalno campy, nudi solidnu retro zabavu i moram priznati da je čak i gušt gledati velike dlakave pauke koji nisu nastali kompjuterskom obradom, nego sa svim tada dostupnim old school tehnikama. Jest da se u glavnoj sceni napada vidi da su pauci zapravo Volkswagen bube sa zalijepljenim nogama, ali pripisati ću to umjetničkoj slobodi :)

Tombs of the Blind Dead (1971)

Betty i Virginia su dvije prijateljice iz starih dana koje se slucajno susreću na bazenu. Nakon kratkog čavrljanja, Virginijina simpatija zove Betty da im se slijedeceg dana pridruži na kampiranju. Nakon malog nećkanja, Betty se odaziva na poziv te su sutradan svo troje u vlaku na parni pogon koji vozi bespućima Portugala. Dok bi u nekakvoj američkoj ili talijanskoj produkciji Betty samo odjednom iskočila iz vlaka i sama se zaputila prema rusevinama koje je upravo vidila, ovdje imamo desetominutno objašnjenje njenog postupka. Izgleda da su dvije prijateljice ranije imale nekakvu po njoj čudnu lezbijsku vezicu, te kombinacija te činjenice i toga što njena (muška) simpatija počinje kontati Betty jednostavno iziskuje Virginijinu rakciju bijega.

Nakon malo laganoga hoda stiže do napuštene stare utvrde u kojoj se utaboruje. Nakon kratkih ali obaveznih sceni skidanja uz plamenu stihiju logorske vatrice, Virginija kreće na spavanje. Bude je čudni zvukovi…

Trenutak kada se zombiji pocinju dizati iz svojih grobova kao da je napravljen da zadovolji sva moja očekivanja. Prvo atmosfera: kako je snimano u nekoj old skul utvrdi već unaprijed nemože biti loše. Uz zvukove crkvene pjesme (ili kako bi se preveo pojam chanting), poklopci grobova se počinju micati. Iz njih izlaze tanke ruke. Iz tamnih hodnika pocinju se pojavljivati zombiji sa potpuno kosturavim glavama obučeni u prašnjave ofucane uniforme kakve su nosili križari prije petsto godina. Kao završni touch, horda zombija pocinje hodnicima prolaziti jahajući na konjima. Moram reći da sve to zajedno izgleda prejebeno.

Pozdravljam odabir da zombiji ne izgledaju kao ofarbani ili maskirani ljudi, vec kao pravi oživjeli kosturi. Jest da bi se vec u tom periodu od kad su umrli pretvorili u pepeo, ali ovako izgledaju potpuno osvježavajuće, pomalo vintage. Ipak oni nisu obični ustali mrtvaci, vec oživjeli leševi templara koji su slavili sotonu.

Osim izgleda razlika medju “normalnim” ili karikirano rečeno društveno prihvatljivih zombija je da oni ne žderu ljude već jednostavno ispiju i zadnju kap krvi iz svojih žrtvi.

Za fanove tipičnih zombie filmova, moram vas upozoriti da je “Tombs of the Blind Dead” ipak malo drugačiji. Zombiji, ili oživjeli mrtvaci, kako vam paše, se ne pojavljuju baš prečesto, ali kada su u opticaju to izgleda savršeno.

Ako pređete preko toga sto su neke scene stvarno preudge te ih se moglo dosta izrezati, prvi dio Blind Dead serijala (jos tri nastavka) je jedan od boljih predstavnika euro horror vala. Za razliku od većine, ima dobro razrađenu priču i likove, dobru varijaciju na zombije i odiše savršenom skoro endemičnom istinskom horror atmosferom.

Black Christmas (1974)

Tijekom Božićnih blagdana, cure u jednom od sestrinstava imaju party. Unutar kuće zabava i velike količine cuge, dok na hladnoći nepoznata osoba gleda kroz prozor i otežano diše. Kamera preuzima njegove perspektivu, te vidimo kako se osoba penje po ljestvama i ulazi u kuću kroz jedan od otvorenih prozora. U međuvremenu cure ponovno zove neki manijak koji na telefon dahće i vrlo realističnim mijenjanjem glasova odiše totalnom ludošću. Jedna od djevojaka odlazi u svoju sobu i čuje mijaukanje iz ormara. Misleći da je u igri njena mačka, djevojka se približava ormaru i uskoro završava sa plastičnom vrećom preko glave.

“Black Christmas” je tipični primjer proto slashera. Za one koji nisu upoznati sa pojmom, proto slasheri su filmovi koji su izlazili prije zlatnog doba slashera, a sadrže neke važne elemente na kojima se njihovi “naslijednici” kasnije baziraju. Najveća razlika je što proto slasheri, kao preteče slasherima, nemaju glavnu poantu da se vrti oko ubojice i makljanja što više ljudi (uz dodatne varijable poput povijesti ubojice, te kompliciranog raspleta). Recimo, u “Black Christmas”, makar je ubijanje određene količine situacijom povezanih ljudi misao vodilja filma, veliki dijelovi razrade priče se posvećuju na prilično kvalitetnu karakterizaciju likova (i važnijih ali čak i onih manje važnijih), te fokusiranje na iznimno poremećeno stanje uma ubojice.

Ubojičine eskapade poput nasumičnih perverzno/bolesnih telefonskih poziva, povremenog ludila i razbijanja svega oko sebe, a ponajviše manijakalne promjene glasova filmu daju tu posebnu zastrašujuću atmosferu. Da vam malo detaljnije objasnim tipični ubojičin telefonski poziv - Zamislite urlanje dijeteta, mačke, starije osobe i pričanje o ženskim spolnim organima, njegovom velikom kurcu i uz sve to spominjanje skidanja nekakve bradavice sa noge. Jebeno bolesno i iznimno efektno.

Uz to, moram spomenuti da je “telefonska ideja” iz ovoga filma, tek 5 godina kasnije obrađena u mnogo poznatijem “When a Stranger Calls” (2006 remake). Bilo mi je malo čudno kako se tako dobra ideja u “Black Christmas” nije baš previše istakla, ali je kraj “ispravio” ljubav prema dobrom twistu.

U filmu od poznatijih glumaca, glumi Margott Kidder, koja je utjelovila pijanduru koja ne preza ni dječici davati alkohola i pred ocem prijateljice pričati o dugom i dosadnom seksu velikih kornjača i John Saxon kao pravedni inspektor. Kako to inače biva, “Black Christmas” je ovih dana dobio i svoj remake.

Don’t Look Now (1973)

Donald Sutherland i Julie Christie glume bračni kojemu se na početku filma događa tragedija. Prilikom igre u dvorištu njihove ladanjske kuće, curica se utaplja. Otac osjeća da nešto nije u redu, trči prema jezeru, ali nalazi svoju kćerku mrtvu. Radnja se seli u bližu budućnost, gdje su se John i Laura Baxter preselili u Veneciju. John se tamo bavi restauracijom stare crkve i bračni par se napokon uspio smiriti od velikog šoka koji su doživjeli.

Idilu prekida jedan slučajni susret u restoranu, gdje Laura primjećuje da je dvije žene konstantno gledaju. U razgovoru sa njima, jedna od te dvije žene, govori da nisu gledali nju, već njihovu djevojčicu koja je sjedila do svoje majke i smijala se. Laura ostane frapirana te se onesviješćuje. U daljnjem tijeku filma isprepliću se tri teme, pokušaj normalnog života, potraga za mogućnosti kontakta sa duhom svoje kćeri i misterioznim valom ubojstava u staroj jezgri Venecije.

Spomenuti duo velikih glumaca, Donald Sutherland i Julie Christie, su u svojim ulogama savršeni. Način snimanja je predivan, te se potpuno uspijeva iskoristiti šarm stare Venecije u kompletu sa misterioznim događajima poput duhova, predviđanja, pa čak i tipičnih talijanskih giallo elemenata.

Nakon skoro pa 2 sata koliko ovaj film traje, konstantno se zapitkuješ o tome što se zapravo događa, a kada se odvrti zadnja scena moraš krenuti u mod heavy razmišljanja da pohvataš, ili bar pokušaš pohvatati sve konce. U globalu meni je film bio OK, ali ništa posebno, posebice radi spore i konfuzne priče.. Gledam na IMDB stranice i stranice debata i izgleda da film u svakom svom djeliću ima možebitnih tragova koji objašnjavaju poantu filma.

Usput, 2007 godina nam donosi remake ovoga filma. Another one bites the dust.

Night of Dark Shadows (1971)

Mladi bračni par naslijeđuje prekrasni dvorac sa ogromnim imanjem. Već prve noći Quentinu se počinju priviđati stvari - u nekakvim lucidnim snovima on doživljava događaje koji su se u tom dvorcu desili prije pola stoljeća. Tada je mlada Angelique, šurovala sa bratom svoga muža i nakon opetovanih seksualnih izleta, mužu je dojadilo te je ju uz pomoć par ljudi iz sela optužio da je vještica. Kao rezultat optužbi, Anqelique je obješena sa visokog stabla ispred dvorca. Ubrzo saznajemo da je njen duh još vrlo aktivan po dvorcu, te da je Quentin reinkarnacija njezine davno izgubljene ljubavi.

Krajem šezdesetih, ljubitelji horrora i science fictiona u Americi, uživali su u par sezona iznimno kvalitetne sapunice “Dark Shadows”. Serija je iznjedrila i dva filma, mnogo popularnijim “House of Dark Shadows” iz 1970 i “Night of Dark Shadows” snimljenim godinu dana kasnije. Nisam gledao seriju, a niti prvi film (makar ga imam doma), ali to trenutno i nije važno jer je “Night” potpuno zasebno djelo. Od prvih scena kada se par približava dvorcu, ostaješ potpuno impresioniram gothic izgledom ogromnoga veličanstvenog zdanja. Atmosfera filma se savršeno uklapa u štimung staroga dvorca sa kompleksnom prošlošću, dok su duhovi sa svojim bijelim i prozračnim linijama vrlo posebni. U novijim filmovima duhovi više generiraju osjećaj straha i nelagode, dok u ovim starijim filmovima zrače gracioznošću i mistikom. Žalosno je što je film u roku od 24 sata morao biti skraćen sa originalnih 129 na 95 minuta, pa je i više nego očito da fale neki važni dijelovi priče. Baš šteta, jer uz ovakvu atmosferu i kvalitetne glumce, “Night of Dark Shadows” je mogao bito nešto mnogo bolje od prosječne, nekako ne razrađene pričice o besmrtnoj ljubavi…

The Amityville Horror (1979)

Friško oženjeni George i Kathy Lutz se useljavaju u raskošnu kuću koju su upravo kupili za male pare. Kuća izgleda savršena za njih i troje Kathyne djece iz prvoga braka, ali već u roku od par dana se počinju dešavati čudne stvari. Naime, 13 mjeseci ranije, u kući je živjela šestočlana obitelj, čiju je idilu naprasno prekinuo očev manijakalni zanos pri čemu je ubio sve svoje ukućane, te naposlijetku presudio i svojim životom. Izgleda da sva ta negativna energija nije napustila kuću - familija Lutz otkriva da žive u ukletoj kući.

Čim se spomene Amityville, većina ljudi pomisli da je riječ o filmu koji je baziran na istinitoj priči. Za početak ajmo rasčlaniti neke činjenice: Ubojstvo familije je istina. U filmu je malo promijenjeno da su svi mrtvi, dok je zapravo tip ubio svoju familiju i kasnije rekao da je to bilo pod utjecajem LSDa i heroina. Familija Lutz se doselila u istu tu kuću i ubrzo nakon par tjedana uslijed neobjašnjivih fenomena, morala naprasno pobjeći. Cijela fama oko Amityvilla je zapravo bazirana na njihovoj verziji priče, za koju je i George Lutz mnogo kasnije rekao da definitivno nije izmišljena, možda malo preuveličana, ali da cijela stvar sigurno nije hoax. Inače u toj kući je i poslije živilo par obitelji, a nitko od njih nije imao nikakvih problema. Čim se u cijelu igru ubaci to da je George Lutz vis-a-vis svoje priče povlačio mnoge sudske tužbe, zahtjevao milijune dolara, nekako mi sve izgleda sumnjivo - generirano čisto radi materijalne dobiti. Što da kažem, kada je naposlijetku čovjek trejdmarkirao pojam “The Amityville Horror”. Dan danas postoji mnogo kontroverze oko slučaja Amytiville, gdje oba tabora (pro i con) misle da njihova priča drži vodu.

Da se vratimo na film. James Brolin i Margot Kidder su vrlo dobro odradili svoje uloge. Ona je savršena kao prestrašena majka, dok je Brolin vrlo dobro odglumio pater familiasa koji malo po malo usred opsjednutosti šviće. Kako je baziran na ajmo reći istinitoj priči, film ne sadrži neke brutalnije elemente kakve bi se očekivalo kada imamo haunted house tematiku. Makar se priča fokusira na neke neobjašnjive elemente, većina situacija bi se sa jedne strane mogla povezati sa opsjednutošću, a sa druge čistim ludilom. “The Amityville Horror” je sasvim solidno djelo, koje je ipak trebalo trajati malo kraće od 117 minuta. Kako se 99% radnje dešava u kući, rezanjem nekih manje važnih i predugih scena, radnja bi postala dinamičnija i zanimljivija.

“Čarolijom” DVD pauze, napokon sam mogao vidjeti ono što mi stari ofucani VHS nije dopuštao - trenutak kada George u prozoru promatra veliku demonsku svinju.

« Prijašnja strana — Slijedeća strana »