The Mummy (1932)

Periodično pokušavam održavati nekakav balans, pa uz svakih dvadesetak novijih filmova se bacim na jedan iz stare škole. Universalov “Mummy” sniman je početkom 30tih godina prošlog stoljeća, u zlatnom dobu crno bijelih preteča modernim horror filmovima. Britanski istraživači u Egiptu pronalaze mumiju svećenika Imothepa, te uz njegovo mumificirano tijelo primjećuju dobro zaštićene papiruse. Profesor koji vodi iskapanja, zove austrijskog doktora Millera, stručnjaka za okultno, koji ga upozorava da se se zapisi sa papirusa ne smiju čitati, jer se sa time automatski pokreće prokletstvo. Mladi i poletni profesorov pomoćnik u tajnosti uzima papiruse te ih počinje prevoditi što iz višetisućljetnog sna budi Imothepa.

Radnja se šalta neko vrijeme u naprijed, gdje profesorov sin istražuje na istoj lokaciji. U šator mu dolazi misteriozne egipćanin (Imothep) koji mu pokazuje gdje mora kopati da nađe mumiju djevojke Amon Rha. Uistinu, na toj lokaciji nalaze na još jednu mumiju, te se polako počinje otkrivati egipćaninov plan. Imothep je ubijen radi svoje veze sa Amon Rha, te uz zapise sa papirusa pokušava ponovno osvojiti svoju djevojku koja je sada reinkarnirana u doktorovoj kćerki.

Mummy mi totalno razočarao. Očekivao sam da će pratiti duh tih old skul Universalovih filmova poput Dracule, a ono je ispalo da ih prati do razine blatantnog kopiranja. Za Mummy se može reći da je doslovna kopija “Dracule“, samo zamijeni glavnog monstruma iz Lugosija u Karloffa i to je to. Bazična priča je skoro ista, a neke scene, pa čak i kadrovi, su u potpunosti iste kao kod Dracule. Druga negativna stvar mi je to što se Karloff u obliku mumije pojavljuje samo na početku (njegov izgled je besprijekoran), dok se u ostatku priče on se pojavljuje u obliku malo starijeg egipćanina.

Mark of the Vampire (1935)

Netko je ubio Sir Karell Borotyna, a mještani sela sumnjaju da je kriv grof Mora koji živi u obližnjem selu. Priča se da će vampir napasti i njegovu kćerku, pa u selo dolazi profesor Zelen, jedan od vodećih autoriteta kada se govori o vampirima. U tipično kvalitetno odrađenoj Universalovoj produkciji, gledatelji mogu uživati u kvalitetnim glumačkim ostvarenjima legendarnog Bele Lugosija, te Lionel Barrymorea, člana poznate glumačke obitelji, kojoj pripada i njegova pra-nećakinja Drew. Bela Lugosi je radi nekih detalja koje ću poslije otkriti ovdje prilično marginaliziran, ali Barrymorea i ostatak casta sigurno vode sve konce.

Scene na groblju, te pojavljivanje gothic vampirice pred vratima dvorca su primjeri najboljih trenutaka, koje nam tridesete godine prošloga stoljeća donose. Ma nema šanse da danas možeš u modernim horror filmovima imati takav prekrasan, hororičan scenary.

Morati ću spomenuti jedan veći spoiler, jer on daje dodatnu čar i posebnost ovome filmu. Naime, Mark of the Vampire je poznat po jednoj stvari, koja u to doba nije bila previše korištena - misterioznim obratom. Makar film pluta vampirskim vodama, kasnije se razvija u rješavanje misteriji o smrti Sir Borotyna, gdje saznajemo da se radnja uopće ne vrti oko vampira, već o ljudskoj zloći, kojoj je u prikrivanju pomogla uigrana glumačka skupina.

Revenge of the Creature (1955)

Ovaj filmski dragulj je drugi dio trilogije u Gill Manu, čovjekolikoj ribi koja je godinu dana ranije zabljesnula kino dvoranama u filmu Creature from the Black Lagoon. Revenge izgleda da se nastavlja na prethodnika (kojeg nisam gledao pa nisam 100% siguran), te priča počinje u zabačenoj laguni gdje ekipa znanstvenika pokušava uloviti Gill Mana. Moram priznati da mi se film već svidio u tim početnim scenama, jer su se dosta forsirale snimke iz vode koje izgledaju jako dobro. Creature ima realističnu “uniformu” koja uključuje cijelo ljigavo tijelo, škrge, kanđe, plivaće kožice te u podvodnim scenama iznimno realno pliva (roni), što sve zajedno daje vizualno kvalitetan dojam. Nakon što ga izbomardiraju dinamitom, Gill Man pada u komu, te ga se prebacuje u neki turistički vodeni park. Tamo ga oživljuju iz kome, ali ga uz to vežu lancima i od njega rade sideshow zabavu za mase. Nakon par pokušaja, on kida lance, te na užas prisutnih izlazi iz svoga bazena.

U priču se ubacuje standardni set likova, poput znanstvenika 1, znanstvenika 2, zgodne djevojke - studentice ihtiologije (kod nje je standardno to što je prelijepa:) Dodaje se primjesa ljubavne veze, te finalni beauty and the beast odnos Gill Mana i djevojke. Makar se osjete neke rupice u priči, film ide u totalnu pozitivu baš radi toga jer se “čudovište” full često prikazuje u kadru, te u nekim trenucima izgleda mega spooky (radi efekta dišućih škrga u kombinaciji sa izbuljenim očima i ljigavom kožom). Trivia: u filmu sa jednom rečenicom debitira Clint Eastwood… Potpuno mi je bilo neočekivano njega vidjeti kao znanstvenika koji brije na testove sa miševima :))

Dracula’s Daughter (1936)

Među horror fanovima se uvijek pričalo da je Halloween II prvi horror koji se nastavlja direktno svoga predhodnika. Pod direktno mislim da kad bi se spojila oba filma da bi izgledalo kao da se radi o jednom filmu, bez vremenskog odmaka. E neće ići, “Dracula’s Daughter” počinje odmah nakon završnog kadra iz “Dracula”. Fora definitivno, posebice jer sam oba filma gledao u razmaku od kojih tjedan dana. Draculina kćer je grofica Marya Zaleska, koja u London dolazi da spali njegovo tijelo. Njoj je već dosta živjeti pod obiteljskim prokletstvom, te se nada da će ritualno paljenje njegova tijela pomoći da se sa nje skine kletva. Ovo se ne događa, pa pokušava tražiti pomoć od poznatoga psihijatra Jeffrey Gartha, čovjeka kojega je Van Helsing uzeo da ga brani na sudu. Da, Van Helsinga je ćapala murja, nekako mu nisu vjerovali u priče o vampirima ;)

Nastavak filma je napravljen nekako više u luksuznijem tonu - imamo mnogo više različitih veza među ljudima, česte komičke elemente, malo kompleksniju priču, te vizualne efekte uključujući snimke novoga dvorca te leta avionom. Kako film traje samo nešto više od sat vremena, neke stvari se prebrzo dešavaju što utječe na kraj filma koji djeluje malo “ofrle” izveden.

Drácula - spanish version (1931)

Originalni “Dracula” je u Americi postojao u svojoj nijemoj verziji bez govora, samo uz blokove teksta koji su opisivali trenutne događaje na velikom ekranu. To je bila verzija filma za kino dvorane koje još nisu omogućavali reprodukciju zvuka. Ipak naj-posebniji detalj oko Dracule je to što se napravila i “španjolska verzija” filma. Naime, latinsko tržište je u ranim tridesetim godinama prošloga stoljeća bilo dosta zahtijevno i nespremno za sinkroniziranje nekih filmova. Universal je radi toga odlučio duplirati snimanja, te napraviti dvije verzije filma. “Pravi” Dracula se snimao ujutro, dok se španjolska verzija snimala sa potpuno drugim castom navečer na istom mjestu, doslovno sa prekopiranim scenama.

Posebnost u cijeloj ovoj priči je ta da su “španjolci” gledali snimanje američke verzije, te su u svojem filmu popravljali sve nedostatke koje su primjetili. Finalni rezultat je to da su kritičari njihovu verziju proglasili kao kvalitetniju. I istina, nakon što sam pogledao obe verzije, potpuno se slažem. U američkoj verziji su neprikosnoveni Bela Lugosi kao savršeni Dracula, te glumci koji su odradili uloge Van Helsinga i Renfielda, dok je u španjolskoj praktički sve drugo bolje i kvalitetnije odrađeno. Baš se eksplicitno vidi da je španjolska verzija dodatno objasnila neke nedorečene scene, koje su se u originalu morale uzeti as granted. Neki likovi su ovdje posebno “življe” odrađeni, što je imalo velike veze radi različitosti glume u sjevernoj i latinskoj americi. Recimo samo gledajući ženske likove - u originalu su onako dosta konzervativnog izgleda, savršeno pripremljenih frizura, kamenih lica, dok su u španjolskoj verziji to vesele djevojke, raspuštenih kosa, dekoltiranom odjećom te prozirnim spavaćicama.

Dracula, kojeg glumi Carlos Villarías, je dobar, ali na trenutke sa svojim izrazima lica potpuno komičan. U filmu se dosta često koriste razne grimase lica, posebice različiti pokreti očiju (buljenje), što me par puta i nasmijalo. Španjolski Van Helsing mi nije baš išao, dok je glumac koji je odradio Renfielda, isto kao i u originalu, izgledao poptpuno manijakalno. Spomenuo sam u osvrtu na original da je kraj nekako pre naprasan. Ovdje je ta finalna scena, kao i mnogo drugih, dodatno prilagođena gledatelju koji očekuje nekakav logični slijed događaja.

Dracula (1931)

Kao početak pogleda na ovaj legendarni film, morati ću ubaciti nešto trivije koje sam pokupio iz vrlo kvalitetnog dokumentarca na ovom DVDu, te iz audio komentara koji prati film. Znači svi znamo da je književni predložak za Dracule došao od strane Brama Stokera, čovjeka koji je godinama pokušavao svoje djelo prebaciti na daske Lyceum kazačišta kojeg je vodio za poznatog karakternog glumca Henry Irvinga. Sa ciljem i namjerom je planirao da Draculu glumi Irving, ali je to potonji vrlo brzo odbio. Kada se napokon napravila predstava, bila je dosta uspješna te su je producenti pokušali progurati u ameriku. Tamo to preglumljivanje nije baš previše dobro prošlo, pa se većina scenarija obradilo da bolje paše američkom “kazališnom tržištu”. Za ulogu grofa Dracule odabrali su Belu Lugosija, mađarskog glumca, koji je morao pobjeći iz svoje zemlje iz političkih razloga. Bela Lugosi je poznat po tome što u velikom broju filmova/predstava uopće nije znao engleski, te je sve pamtio fonetički napamet. Iz perspektive ekranizacije Stokerova djela na filmskom platnu, prvo djelo je bio jedan mađarski film, koji je potpuno nestao te je iz njega moguće pogledati samo par slika. Drugo, daleko poznatije djelo, je bio Murnauov “Nosferatu”, blatantna povreda copyrighta, jer su autori samo uzeli Stokerovu knjigu i bez ikakvog dopuštenja je ekranizirali.

U Americi, Universal vrlo uspješno snima horrore te se odlučuju za snimanje Dracule. Makar se očekivalo da će Draculu nastaviti glumiti Bela Lugosi, čelni ljudi studija su htjeli Lona Cheneya, čovjeka sa tisuću lica. Taman prije snimanja, Cheney umire od raka, te Bela Lugosi postaje simbol Dracule.

Film počinje u tada zasigurno vrlo spooky štihu vožnje kočijom kroz transilvanijske planine te dolaskom u malo selo gdje svi pričaju na mađarski. Ovo je bila vrlo dobra odluka, jer montiranje mađarskog jezika u tu mističnu atmosferu zabačenog zaselka je davalo dodatnu jačinu cijeloj opening sceni. Usput, tada je transilvanija spadala pod Mađarsku, pa se radi toga ne spominje rumunjski jezik. Mladi trgovac nekretninama Renfield dolazi do Draculinog dvorca na potpisivanje ugovora o seljenju u Englesku. Ubrzo Dracula od njega radi svoga slugu, koji mu pomaže pri migracijama transilvanija-engleska te dan-noć.

U Engleskoj Dracula upoznaje Van Helsinga, njegovog prijatelja Dr. Jack Sewarda, te Minu i Lucy. Ako ste gledali ikoju ekranizaciju Dracule, znate da se radnja vrti ponajviše oko Draculinog odnosa prema Mini, te Van Helsingovog pokušaja “spašavanje” cijele situacije.

Većina stvari u ovom filmu su me naprosto oduševile:

Vizualni izgled - dobro je rečeno u audio komentaru filmskog povjesničara da cijela scenografija Draculinog dvorca zapravo postaje “defaultna” scenografija u većini horror filmova. Napušteni dvorac, ogromne sale, visoke kružne stepenice, paukove mreže, štakori, šišmiši, pa čak i tri armadilla :)) Ovo stvarno nemam pojma kako im je upalo u kadar, armadillo je ona životinja koju se često gazi u filmovima ceste.

Gluma - Bela Lugosi je neprikosnoven, po meni najbolji Dracula kojeg sam gledao. Njegovo lice je savršeno creepy, obrva na jednom oku mu je uvijek malo povišena tako da ga gledajući u oči nemožeš ostati ravnodušan. Spomenuo sam da mu i engleski baš nije išao, e pa baš radi toga neke njegove rečenice djeluju perfektne, potpuno impresivne. Druga osoba koja sa svojom glumom uzima dah je Dwight Frye, koji je glumio manijakalnog Rensfielda. Čovjek je radio takve grimase i toliko promijenio glas, da se stvarno ne sjećam kada sam vidio tako dobro odglumljenog luđaka. Usput, njegov izgled te tonalitet glasa dosta podjsećaju na Golluma iz Jacksonovog LOTR. Frye je kasnije glumio u još par filmova klasičnih Universalovih monstera. Mora spomenuti i Edward Van Sloana, karakternog glumca, specijalista za “austrijske profesore”, koji je utjelovio lik Van Helsinga.

Makar film ima malo čudniji kraj za modernoga gledatelja (pre naprasni završetak), Dracula je definitivno jedno od remek djela horror žanra. Kako je sniman prije skoro osamdeset godina, maestralno je vidjeti kako se režiser Tod Browning, koji je inače bio specijalist za nijeme filmove, pokušava prilagoditi zvučnim filmovima. Radi ovoga u Draculi ima podosta dužih scena, bez razgovora, zvukova, koje djeluju čak vrlo zanimljivo. U dokumentarcu je rečeno da je kamerman Karl Freund zapravo zaslužan za cjelokupni vizualni aspekt filma, jer je sa svojim inovativnim metodama kadriranja i snimanja uspio dočarati, tada vrlo strašnu atmosferu.

Iskreno inače nisam baš fan vampirskih filmova, ali ovaj Dracula je definitivno nešto posebno…