Hellblock 13 (2000)

Ovaj Tromin omnibus započinje sa interakcijom između psihotične ubojice (vamp cheapo ikona Debbie Rochon) u iščekivanju smrtne kazne i zatvorskog čuvara (legendarni Leatherface Gunnar Hansen). “Djeva” mu govori da joj zidovi pričaju svakakve bolesne stvari, te mu čita par priča koje je od njih načula…

Prva pričica je vjerojatno najsolidnija stvar koju sam ikada pogledao, a da je izašla iz Tromine produkcije. Mlada žena radi svoga novoga ljubavnika u jezeru utapa svoje dvoje male djece. Već prve večeri počinje čuti dječje hihotanje i počinje shvaćati da se njeni “najmiliji” vraćaju iz mrtvih. U istinski eerie pričici, stvari malo kvari loš (tipični Tromin) makeup zombificirane djece, te pojam da su njihova tijela već nakon drugog dana hiddeously deformirana kao da su se toćala mjesecima. Nevezano za to, ovo je sasvim solidno djelce.

Druga priča se vrti oko trailer trash familije, mladog bračnog para sa malim “problemčićem” - redneck hillybilly muž ima zajeban karakter i vrlo često tuče svoju ženu. Ona nakon xx-tog udaranja popizdi i odlazi do lokalne vještice da joj pomogne. Rezultat je vrlo glup, čak i po Trominim standardima.

Zadnja priča nije baš nešto, ali je mnogo bolja od prethodne. Banda motorista kreće u Meksiko na kupoprodaju droge, ali prije toga se zaustavljaju na svome svetom mjestu - grobu Big Rhonde, motorističke ikone. Nakon cijelonoćne pijanke, drogeraja i obveznog lezbijskog seksa među dvije žene u fetišistički crvenoj kožnoj obleci, Rhonda oživljava i rješava neke situacije. Dosadno i predvidljivo.

Osim prve priče, sasvim je u redu odrađena okvirna priča, koja završava sa očekivanim mini masakrom…

Flesh Eating Mothers (1989)

Film počinje kao neka starija verzija “Desperate Housewives”. Upoznajemo se sa tipičnim američkim predgrađem, te životima nekoliko srednjovječnih žena. Među glavnim protagonisticama imamo prevarenu ženu, alkoholičarku, ludaru i jednu sadisticu koja voli mučiti svoga sina. Već je takva svakodnevica obiteljske “idile” poremećena, ali jednoga dana uslijed misterioznog virusa, žene postaju kanibali. Svoju ljubav prema ljudskom mesu počinju sa papanjem svojih najbližih. Jedna iščupa sinčiću ruku pa je gloda, druga mužu provjetri unutarnje organe, a treća sina vidi kao malo tele koje se treba prehraniti da bude što deblje i ukusnije.

Tko može spriječiti ljudožderske majke? Samo njihova djeca, uz neznatnu pomoć patuljastog mrtvozornika i njegove urnebesno visoke simpatije koja je usput znanstvenica vrhunske klase. U jebote, koliko bezvezarija na jednome mjestu. Ako vam već nije na pameti, čitajući ovaj osvrt doći će vam da pomislite da iza ovakvog filma može stajati samo Troma. E pa nije, makar je vlasnik Panorama Studiosa koji stoje iza ovog filma, bio šef marketinga u Tromi. Sveukupna kvaliteta je malo bolja od uobičajenih Trominih djela, ali sve zajedno spada u isti schlock-fest.

Virus koji uzrokuje kanibalizam nije baš dobro objašnjen u filmu, ali ima veze sa nekakvom veneričnom bolesti. Nakon što na mikroskopu doslovno vide crtć animaciju kako neki virus jede obične stanice (uz zvuk jedenja petit beurre keksa) dolazi do slijedećeg brilijantnog zaključka:

Mrtvozornik: Virus nemaju muškarci, našli smo ga samo kod žena sa odraslom djecom. Znači to mora da je spolno prenosiva bolest!

A tek ona o socijalnoj tenziji filma (as if)

(tipa majka želi pojesti živog i nakon što ga ugrize za glavu)
Drugi tip: Jebote, stara ti je poludila. Postala je kanibal.
Mamin sin: To nije njena greška - krivo je društvo.

Cijeli film je protkan ovakvim genijalnim razgovorima, te je i najvećem tukcu čisto da su scenaristi sa ciljem i namjerom pokušali napraviti što blesaviji scenarij, sa što idiotnijim diskusijama. Casting ekipa je dodala svoj obol cijeloj priči i zaposlila je najveće svjetske glumačke anti-talente. Cijeli ovaj miks je toliko pretjeran, da ovom filmu dajem službeni pečat - “Horror Filmomanija film preporuka za gledanje sa ekipom”. Nakon finalnih scena napravljenih po scooby-doo metodi (znate ono kada cijela ekipa trčkara oko “demona” u ritmu neke blesave muzike), mrtvozornik zatvara film sa kratkim spontanim monologom o spolno prenosivim bolestima i važnosti penicilina pri liječenju istih. Moj naklon :-)

Mother’s Day (1980)

Što se desi kada tri prijateljice odu na vikend u šumu, lociranu negdje u središtu američke zabiti? Nalete na familiju ludih idiota koji ih zvjerski siluju, maltretiraju, tuku, muče i jednu od njih i ubiju - the usual. Čim znaš da je film režirao Charles Kaufman, brat popularnijega Lloyda, predsjednika i osnivača legendarnih Troma Studios, onda ti se u glavi stvara slika da ovo može biti samo jedan od jeftinijih exploatation filmova. Kad u priču ubaciš činjenicu da je Charles ranije režirao film koji se zove “Ferocious Female Freedom Fighters”, onda u cijelu čar exploatacije ubaciš kraj koji se bavi osvetom iliti brutalnim mrcvarenjem i ubijanjem “bad guyeva”. Film definitivno ima par dobrih scena poput zabijanja čekića u dubinu ljudskog međunožja i nekih perverznih simulacija filmskih scena sa seksualnim twistom, ali sve u svemu preporučio bi ga samo ljudima koji cijene (? :) djela slična Trominima. Makar se za Tromu misli da imaju samo blesave filmove, sa nekom polu humorističkom over the top radnjom, imaju i par filmova poput ovoga koji su ciljali na malo širu publiku. Kroz cijelu radnju ovoga filma izniču elementi raznih poznatijih filmova, od Texas Chainsawa, pa do onoga filma kada Burt Reynolds siluje frenda ili frend siluje njega, više se ne sjećam - pamtim samo “Squeal like a pig” ;)

Beware: Children at Play (1989)

Spomenuo sam u jednom prijašnjem osvrtu da postoje stvarno rijetki horrori gdje djeca završavaju kao žrtve. Ta priča stoji vodu - u mainstream filmovima, u b filmografiji - ali ne i u svijetu Trome. Za one koji nisu upoznati, Troma Studios je jedna potpuno nezavisna kuća koja snima najčudnije, bizarnije i bolesne filmove. Neki od njihovih favorita su avanture Toxic Avengera (mutiranog geeka, koji postaje super heroj, često je na zahodu i ima curu koja je slijepa ultra white trash djevojka sa omiljenim hobijem sviranjem harmonike), Killer Condom (dali trebam što reći o ovome), Redneck Zombies (budem lupio jednom osvrt na ovo, jedan od najglupljih i šrot zombi filmova) etc. Inače Troma se svake godine pojavljuje na filmskom festivalu u Cannesu, gdje promoviraju svoje filmove.

E pa, negdje sredinom devedestih, u Cannesu je bio predstavljen jedan od njihovih poznatijih filmova (sada se ne sjećam dali je Tromeo and Juliet ili Terror Firmer, ali nema veze). Dvorana je bila relativno puna, ljudi su znali da očekuje neki šrot, ali prije filma je pušten trailer filma koji je tema ovog osvrta. Nakon gledanja trailera, pola publike je napustilo dvoranu sa naglašenim gađenjem na spomenuti trailer. Trailer je moram reći zasigurno bio dosta šokantan, jer je većinom prikazivao scene ubijanja djece na razne načine, od puški do oruđa za kopanje vrta.

Priča ide ovako, neki college profesor sa svojim sinčićem ide u šumu kampirati i usred igre zapne mu noga u zamku za medvjede. Kako se nemože osloboditi, on sa svojim sinom prolazi kroz par noći gubljenja krvi i nakon nekog glupog mamo jambo pričanja od duhovima, ljudsoj duši i mesu, umire. Tada njegov sinčić počinje brijati da su riječi njegovog oca nešto što treba obilježiti njegov život, te zabija starom drvo u trbuh i isčupa mu srce.

Fast forward 10 godina, u selu near-by sva djeca nestaju, a kasnije se otkriva da je mulac od prije deset godina, najjednostavnije rečeno, napravio neki kult među djecom koja postaju ne-čovječni kanibali koji počnu ubijati sve ljude na koje nalete. Prvih 90% filma djeca ubijaju odrasle, ali se zato u zadnjih 10% odrasli “gadno” osvećuju ;)

Do sada sam gledao 4-5 Trominih filmova i ovaj, makar nije pretjerano zanimljiv, je definitivno najkompletniji od ovih drugih - čisto iz perspektive jer pokušava biti normalan film, a ne over-the-top parodija.

R1 DVD cover: