The Beast Must Die (1974)

Kako glas u uvodnoj špici kaže - u ovom filmu nije pitanje tko je ubojica, već tko je vukodlak. Vrlo zanimljiv koncept u kojemu se gledatelja animira da bude aktivan, te da pokuša otkriti tko se u noći punoga mjeseca pretvara u vukodlaka. Tom Newcliffe je ekscentrični bogataš koji u svoju vilu na osami poziva nekoliko ljudi. Svaka osoba ima nekakvu vezu u nizu brutalnih ubojstava koje su se događale po cijelom svijetu. Pošto je Tom pasionirani lovac, sumnja da je jedna od pozvanih osoba zapravo vukodlak, te mu je cilj uloviti svoj najveći trofej. Noći punog mjeseca traje tri dana, te lov počinje…

Oduvijek sam volio filmove bazirane na knjigama Agathe Christie, te mi se odmah dopala ovakva forma murder mystery horrora. Negdje cirka desetak minuta prije kraja, film zastaje, te se gledatelju daje “werewolf break”, iliti zadnjih 30 sekundi da se opredijeli o tome tko je ubojica. Iskreno, ja sam uspio faliti, nekako me privlačilo to da su autori filma ulogu vukodlaku dali legendarnom Peteru Cushingu. Malo mi je bilo žao što je vukodlak u 99.9% vremena u formi običnoga vuka, ali sve u svemu totalno zabavan film.

The Curse of Frankenstein (1957)

Dr. Frankenstein čeka smrtnu kaznu giljotinom te svećeniku priča o svome životu. Dok je bio dečko ostao je bez roditelja, koji su mu oporukom ostavili ogromno bogatstvo. Prva odluka koju je učinio, obilježila mu je život - unajmio je osobnog učitelja sa kojim je zavolio znanost. Kako su godine prolazile, njihovi eksperimenti su došli do tog stadija da su uspjeli oživjeti mrtvo štene. Dok je njegovom mentoru Paulu to bilo dovoljno, Frankenstein je htio oživjeti ljudsko biće. Kako mu nije bilo zanimljivo samo oživjeti leš, krenuo je u nabavku dijelova ljudskih tijela sa ciljem slaganja savršenog bića. Malo po malo, Frankenstein ludi te počinje i ubijati ljude da usavrši svoju kreaturu.

Ovo je jedan od ranijih filmova studija Hammer sa kojima su počeli “obrađivati” popularne New Line-ove monstrume. Kada se glede retrospektivno, Dracule i Frankensteini su bili definitivno najpoznatija Hammerova dijela. Nakon što se pogleda par tih radova iz pedestih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, vrlo brzo se može zaključiti radi o kakvom zavidnom nivou kvalitete se radi. U ulozi Barona Frankensteina te njegove kreacije imamo dve najveće Hammerove uzdanice - Petera Cushinga te Christopher Leea. Cushing je apsolutno genijalno odradio svoju dramatizaciju fanatičnog Frankensteina, dok je Christopher Lee isto tako perefektan kao monstrum. Iskreno prije ovoga filma nisam ni znao da je Lee imao veze sa Frankensteinom, ali svoju ulogu je odradio do savršenstva. Kada ga gledaš doslovno imaš filing da je ta kreatura sastavljena od raznih dijelova tijela koji zajedno ne funkcioniraju savršeno. Makeup monstera je vrlo upečatljiv, dok ga malo kvari to što se na donjem dijelu vrata vidi da je u priči višeslojna maska. Bottom line, sve više i više sa guštom gledam ove starije filmove jer imaju “ono nešto” što se nemože osjetiti u prevelikom broju novijih horrora.

Paul: You are mutilating his body!!!
Frankenstein: I just removed his brain, that doesn’t have anything to do with mutilation.

Tales from the Crypt (1972)

Davno prije što su Tales from the Crypt završile u obliku TV serijala, snimljena je njihova predhodnica. Totalno gušt je bilo napokon gledati film koji je inspirtrao, po meni jedan od najboljih horror serijala. U filmu Crypt Keeper nije mali brbljavi monstrum, već mudri i postariji muškarac. Njemu u kriptu dolazi društvo od pet ljudi, koji neznaju uopće što ih je zapravo dovuklo na to mjesto. Uskoro im Crypt Keeper objašnjava razlog, te im prikazuje što im se zapravo desilo. Prva priča je ona o ženi koja ubija svoga muža, dok u isto to vrijeme nju napada manijak obučen u djeda mraza. Vrlo zanimljiva priča, koja je kasnije obrađena u moderniziranoj verziji ovoga filma. Ovo je jedan od prvih filmskih trenutaka gdje se “demonizirao” Djeda Mraz.

Druga priča je tako tako, vrti se o čovjeku koji bježi od svoga doma sa ljubavnicom. Da skratim stvari, on nešto sanja, poslije misli da je zombi, pa opet vidi da je to bio san. Bla bla, never mind. U trećoj priči je protagonist Peter Cushing, koji glumi pomalo čudnoga ali omiljenog starčića u bogatom kvartu. Njegov susjed želi njegovo zemljište te počne sistematski raditi probleme Cushingovom liku, koji finalno rezultiraju sa njegovim samoubojstvom. Cushing se diže iz groba i moram reći da ga je bilo totalno zabavno vidjeti kao zombija. Uvijek je ili Van Helsing, ili Dr. Frankenstein, a ovo je baš back to the roots horrora ;)

U četvrtoj priči ženi umire muž, te ona otkriva nekakavu vazu koja joj može ostvariti tri želje. Dakako svaka želja ide u krivom obliku, nešto poput onoga filma sa Brendan Fraserom i Liz Hurley. Zadnja priča je dosta cool, govori o novom upravitelju doma sa slijepim osobama. Tip je totalni gnjus, te sa mjerama štednje uzrokuju pobunu među stanovnicima doma. Moram reći da mi je njihov plan osvete dosta ličio kao da u sebi ima nekakve preteče ideja iz filma The Saw. Čovjek je zatvoren u nekakve improvizirane tunele, te pokušava pobjeći. Na bridovima zidova su stavljeni žileti, te mora vrlo oprezno proći između njih. Kada ih napokon prođe, ispred njega se otvaraju vrata sobe u kojima se nalazi njegov danima izglađivani pas. Pas ga napada a on panično trči kroz žilete ;) Tales from the Crypt je total old school dijelo koje će se definitivno sviđati svima koji su volili pogledati serije ili pročitati stripove.