April Fool’s Day (1986)

Cura divnoga imena Muffy zove svoje kolege iz škole na opuštajući vikend u kući njena oca lociranoj na skoro pa napuštenom otoku. Jedini način dolaska na otok je korištenje lokalnog trajekta (čitaj: oveće splavi), pa tijekom vodenoga puta imamo prilike upoznati osebujnu družinu koja stiže na party. Tu imamo sve klasične tipove slasher teenagera, od kurvice, sportaša, zajebanta, do geeka, koji je ovaj put u ženskome obliku. Čitaj dalje…

Attack of the Beast Creatures (1985)

Putnički brod se topi usred uvale i desetak preživjelih na barci uspjevaju nekako doći do kopna. U panici, ne znaju što da rade, nemaju hrane, vode, a stvar im postaje zajebanija u trenu kada skuže da ih netko konstantno promatra u mraku. Nakon što sam se već umorio slušajući glupe diskusije, stvari se počinju “komplicirati” (tako teška riječ u o ovom slučaju), prvo jedan od tipova pronađe vodu, koja je zapravo neka kiselina pa mu se otopi lice, a naposlijetku našu “hrabru” ekipicu napadne krdo malih domorodaca. Čitaj dalje…

Doomed (2007)

Reality show je očito postala savršena forma za snimanje ultra low budget horrora. Sjećam se da sam još u zadnjim skosima VHS kazeta gledao neki filmić koji se bazirao na Big Brother konceptu, a u međuvremenu preletio sam preko bar 4-5 slična filmića. U negativnom kontekstu cheesy djelo “Doomed” je kao nekakava mješavina između ponekad i zanimljivog realitya “The Survivor” (dakako ovo zanimljivo nema veze sa ‘rvackom smeće adaptacijom istoga koncepta) i klanja iz jednog od boljih azijskih filmova što sam gledao “Battle Royale”. Čitaj dalje…

Zombie 4: After Death (1988)

Ovaj film stvarno dugo nisam gledao, zadnji put tamo negdje kada ga je poznata tvrtka Media Blasters izbacila na DVDu. Kako sam u ranim DVD godinama bio manijak za zombijima, sav višak para bi trošio na nabavljanje svakojakih talijanskih eskapada sa živim mrtvacima. I ptičice na granama pjevaju da je veliki broj filmova zapravo dobivao ovakva falšna imena, samo da bi ih se vezivalo sa do tada iznimnim uspjesima poput Romerovog “Dawn of the Dead” (u Europi “Zombi”) i Fulcijevim nastavkom samo po imenu “Zombi 2″ ili “Zombie”. Makar možda djeluje konfuzno, u to doba su se imena filmovima davala šakom i kapom, tako se može naići i na Evil Dead 4, pačak i par verzija Zombie 5 itd. Usput, za pravi sramotni lažni nastavak “Zombie” serijala bacite oko na “Zombie 5: Killing Birds“. Ok vratimo se na današnju poslasticu. Čitaj dalje…

Raptor Island (2004)

Nevrijeme. Fabulozno CGI-ziran zrakopolov pokušava se izvući i dovesti svoju posadu i teret na sigurno. Jedan od gromova pogađa motor, te avion pada usred nepoznatog otoka. U trenu padanja, pokazuje nam se veliki kovčeg koji je avion prenosio. Skoro pola stoljeća kasnije, u neposrednoj blizini, tim elitnih američkih postrojbi kreće u tajnu misiju spašavanja otete agentice CIA-e i riješavanja života terorista koji su je oteli. U lovu miša i mačke, lov se seli na otok sa početka priče. Uskoro na svojem mesu saznaju, da na otoku živi krdo dinosaura.

Lorenzo Lamas će pravilim štovateljima šrota biti poznat po nizu uloga u svakojakim B akcijskim pizdarijama. Sada cirka četerdesetogodišnjak, Lorenzo vodi elitnu postrojbu i sa njima pokušava preživiti napade dinosaura, lov na terorista i kao šlag na kraju erupciju vulkana. Kako sam i očekivao, film obiluje lošijim CGI efektima i iznimno jadnim glumačkim performansama. Neke od diskusija doslovno djeluju kao da ljudi nisu u kadru, već da samo u svojoj sobi čitaju svoje rečenice iz scenarija.

Spomenuo sam da su efekti lošiji, jer ih nisam htio okarakterizirati kao potpuno lošima. Makar su raptori brutalno kompjuterski stvoreni, iskreno sam očekivao nešto još lošije. Nemojte sada imati neka velika očekivanja, ali u nekim scenama dok napadaju izgledaju solidni. Istina dok se puca po njima i dok masovno krvare djeluju jadnije, ali eto zasigurno su bolji nego u filmu poput Insecticidal koji u Fangoriji dobije svoje četiri stranice.

“Raptor Island” je tipično B djelo koje odiše beznadnom pa skoro nepostojećom pričom, lošijim glumačkim performansama, CGI okosnicom i može ga se eventualno smatrati zabavnim ako ste die hard šrot fan.

Hammerhead: Shark Frenzy (2005)

Na nekakvom karipskom otočiću, “zli” znanstvenik kojega glumi horror ikona Jeffrey Combs, pokušava otkriti lijek protiv raka. Njegove metode su prilično nekonvencionalne, jer pokušava spajati ljudsku DNK sa onom od morskih pasa. Za očekivati je to, da je “genijalac” stvorio nekakvog mutanta između “čekićastog” morskog psa i čovjeka, koji je u ovom slučaju njegov sin koji se godinama borio protiv opasne bolesti.

U nekakvoj američkoj metropoli, upoznajemo glavne protagoniste filma, zgodnu znanstvenicu i njenog momka koji u istoj toj velikoj biotehnološkoj korporaciji ima ulogu “head of IT”, za laike glavnog geeka. Taj “head of IT” kasnije postaje moderni Rambo, pa ga svi kompjuteraši trebaju gledati kao velikog uzora. Osim što ima svjetsku pancu, spašava dan, koristi sve načine oružja, uz to ima i ultra zgodnu djevojku. Ok, idem dalje, sa “head of IT”-a, morao sam ga posebno spomenuti, jer sam film gledao sa ekipom, te smo uživali u razvijanju njegovoga lika.

Spomenuti ljubavno-radni par, u pratnji direktora firma, njegove ljubavnice i još par tipičnih primjeraka topovskog mesa odlaze na otok našega doktora sharkensteina, ni ne sluteći da on za njih ima gadne planove, koji uključuju osvetu i možebitno parenje znanstvenice sa mutantom. Woohoo…

Ako gledaš film sa ekipom, moraš živiti za trenutke kada naletiš na nešto ovakvo. Doslovno želiš da svaka minuta traje tri, te da se provale, zajebi, gluposti i banalnosti ponavljaju i ponavljaju. Nakon pogledanih XX filmova iz “Nu Image” američko-bugarskih koprodukcija, znaš što očekivati: zgodne znanstvenice, loše kadrove napada glavnog negativca, ronioce koji pričaju pod morem, budalaštine (satelitski telefon koji nema signala će imati signal kada se popneš na 20 metara veću poziciju), spektakularne izjave (”This is a dawn of new Atlantis”), snimke borbe sa vojnicima koji su svi do jednoga namijenjeni za R.I.P., katastrofalne rupe u scenariju, te famozno pravilo 45. minute.

Zasigurne se pitate kakvo je to pravilo? E pa to je naš interni zaključak o “Nu Image” filmovima - do neke 45. minute se još trude kako tako razvijati priču, ne raditi budalaštine, ali onda scenaristi puknu, glumic se valjda umore, te sve kreće ubrzano nizbrdo. Po pitanju kvalitete nizbrdo, ali po vrijednosti “za ekipu”, situacija se vinu do neba.

Mutanti morski psi, very hot četrdesetogodišnja “ex model” Hunter Tylo, debeli geek heroj, Jeffrey Combs, plejada bugarskih glumaca i sve to zapakirano u “Nu Image” produkciju - jebeno priceless.

Disclaimer: ako ne cijenite zabavu koju nude ,loše B produkcije i nemate ekipu sa kojom ste na istoj valnoj duljini, preskočite “Hammerheada”…

Dead Island: Schools Out 2 (2001)

RTL Televizija nas je prije kojih pola godine “podarila” sa ovim njemačkim slasherom proizašlim iz produkcije njihove matične kuće. Originalnog imena “Die Insel der Angst”, film govori o skupini djevojaka smještenih u osamljenom sanatoriju lociranom na nepristupačnom otoku. Sanatorij se nalazi u bivšem samostanu u kojemu su ranije bile smještene redovnice zavjetovane na šutnju. Nakon što jedna od djevojaka pomisli da je vidila duha, druga nam iz rukava vadi priču o ukletom samostanu. Prije par desetaka godina, jedna od redovnica je zatrudnila sa nekakvim ribarom. Nakon što se dijete rodilo, ostale časne sestre su ga otele, iskopale oči i zakopale ga usred šume. U roku od par dana sve časne sestre su nestale, a priča kaže da se prvoga svibnja svakih deset godina, redovničin duh vraća u osvetu.

Ideja filma je čak zanimljiva, jer uvijek ima potencijala sa creepy ubojicom odijevenog u časnu sestru sa velom koje prikriva lice. Nažalost, scenarij je prepun loše odrađenih kopiranja raznih slasher stereotipa, pa je finalni proizvod samo blijedi dodatak tom popularnom horror pod-žanru. Baš šteta jer uz bolju priču film je mogao biti mnogo više, posebice radi genijalnog okruženja u kojemu se radnja događa. Prelijepi napušteni otok prepun zelenila, stara napuštena tvrđava, katakombe, demoni isklesani u stijene koje okružuju otok - uz ovakve prirodne “kulise” se stvarno može napraviti dobra atmosfera za horror.

Usput, gledao sam veliki broj slashera, ali se stvarno ne sjećam kada sam uspio već nakon cirka 10 minuta znati tko je ubojica. Ovo je samo jedan detaljčić koji potvrđuje da su scenaristi vrlo loše odradili svoj posao.

Slijedeća stranica »