Amityville: Dollhouse (1996)

Dok vam još dugujem osvrt na “Amityville 1992: It’s About Time” i rimejk originalnog Amityvillea, Dollhouse je službeno zadnji nastavak ovog ne baš posebnoga serijala. Priča se vrti oko Bill i Claire koji sa djecom iz svojih prošlih brakova dolaze živjeti u tek sagrađenu obiteljsku kućicu. Bill se pomalo zajebao jer ju je sagradio na mjestu gdje je ranije izgorila originalna zla kuća, a stvar još više eskalira kada u šupi pronalazi kućicu za lutke koja je umanjena kopija iste te kuće. Čitaj dalje…

Amityville: A New Generation (1993)

Kako iskoristiti ime i pokušati totalno otići od ideje uklete kuće - jednostavno samo uzmi pojam Amityville i dodaj mu New generation - to mora djelovati nekako oslobađajuće, novo, chic i donest’ će nam koju kintu. Što više gledam Amityville serijal shvaćam da je ovo možda jedan od najlošijih horror franšiza ikada. Ok neću uspoređivati sa sada već trinaest nastavaka Witchcrafta, ali osim prva dva filma, teško da sam se baš nauživao. Čitaj dalje…

Bloody Mary (2006)

Film otvara društvo plavokosih djevojaka, koje se ne brinu oko momčina ili izlazaka, već jednu od svojih kolegica tjeraju da se gola prošeta po tamnom hodniku bolnice u kojoj rade. Nakon mnogo nećkanja, cura se odlučuje na veliki korak te se spušta skliskim stubama u nepoznato. Dok u strahu korača tunelom, u pozadini se čuju nadnaravni krikovi. Dolazi do kraja tunela na kojemu se nalazi razbijeno ogledalo, ali neka sila je napada, te od nje ostaje samo urlanje koje se prostire hodnicima. Frendice ze zaklinju da neće nikome govoriti o ovom događaju, ali nakon par dan u grad dolazi žrtvina sestra, koja počinje svoju istragu. Čitaj dalje…

Mirror, Mirror (1990)

Ogledalce, ogledalce… Sa guštom sam se prisjetio ovoga filma, kojeg sam zapamtio iz svojih prvih doticaja sa horror žanrom. Dakako da ga tada nisam gledao, jer ipak naše videoteke nisu imale takav asortiman, ali sam pamtio vhs cover iz nekog časopisa. Sami početak filma obilježava jednostrana borba dvije djevojke, od koje jedna završava sa nožem u srcu, dok se primjećuje da nekakva sila ulazi u veliko starinsko ogledalo.

Nakon pedesetak godina, u kuću se useljava bogatašica koju glumi Karen Black (House of 1000 Corpses) sa svojom kćerkom Megan, pankericom koja pomalo liči na Boy Georgea u njegovim boljim danima. Prvoga dana useljenja, obiteljski psić se popiša na stalku ogledala, a par trenutaka kasnije nalaze ga mrtvog. Uz glavnu radnju koja se vrti oko Meganine aklimatizacije u novoj školi i borbe sa popularnim curama koje je mrze, saznajemo pozadinsku priču o ogledalima koji su koristeni u vještičjim ritualima.

Nakon jedne noćne more u kojoj je Megan pritisnuta uz ogledalo od strane svoga zombificiranog oca, njeni neprijatelji postaju mete nekakve misteriozne sile. “Mirror Mirror” evidentno kreće stopama De Palminog horror hita “Carrie”, gdje isto tako imamo neomiljenu i potlačenu djevojku, koja se osvećuje onima koji čine zlo. Dakako dramatska radnja i karakterizacija likova ovdje nije ni blizu toliko dobra, ali čak i scenaristi referencom na “Carrie” (prilikom nekakvog jeftinog pranka cure govore: pa nećemo je valjda politi svinjskom krvlju) potvrđuju jednu od svojih inspiracija. Kada bi banalno usporedivali Carrie i Megan, potonja bi ispala kao zli Carrien odraz u ogledalu (jeftina konstatacija, ali nisam mogao izdržati).

Ovo je jedan tipični osrednji horror za period kraja osamdesetih/pocetak devedesetih: teenageri u prvom planu, varirajuća kompleksnost smrti (od mililitar krvi iz usta do gadnih opeklina uzrokovane parom), nešto golotinje (starring: najprsatija glumica u filmu) i tako-tako horror elementima (manjak kože na licu, demonske ruke, obilna krvarenja).