Tema: Manijaci i ekipa

Rezultati pretrage: Ovo su članci na HorrorHR koji su vezani uz pojam "Manijaci i ekipa".

I Spit on Your Grave (2010)

Mlada spisateljica Jennifer odlazi u kolibu usred ničega da se par mjeseci posveti pisanju svojeg novog romana. Po putu zastaje na pumpi na kojoj dođe do malog nesporazuma sa lokalcima koji tamo rade, te im ona ostaje na piku. Jedne večeri upadaju joj u kolibu, kreće psihičko maltretiranje koje završava sa opetovanim silovanjem. Potpuno rastrojena Jennifer baca se u rijeku i tu joj nestaje trag, ali sve se vraća, sve se plaća… Čitaj dalje…

Babysitter Wanted (2008)

Mlada Angie nakon zajedničke molitve sa majkom odlazi u novu sredinu, mali gradić u kojemu je odličan fakultet za studiranje povijesti umjetnosti. Radi besparice odmah sa oglasne ploče uzima broj na kojemu traže dadilju na jednu noć. Kuća u kojoj taj petak treba čuvati mulca nalazi se na osami van grada, a misteriozni čovjek je promatra sa sjedala svoga auta… Čitaj dalje…

Book of Shadows: Blair Witch 2 (2000)

U desnom kutu dnevne sobe, uvijek se može naći zadnjih stotinjak DVD izdanja koje sam pripojio kolekciji. Radi manjka mjesta u trenutnom domu, većina kolekcije mi je spremljena pod krevetom i čekaju bolje dane. Lijen kakav jesam, neda mi se kopati, pa kada gledam biram samo iz ove nove škorte. I tako, uz sve moguće i nemoguće nove filmove, meni oko zapne na DVD-u filma Blair Witch 2 koje, pazite, dolazi i sa audio CD-om (druga strana diska). Zašto pogledati nešto dobro, kada mi se oči zalijepe na “nešto” ovakvo… Čitaj dalje…

Eden Lake (2008)

Već se dugo vrijeme priča o ovom filmu, a kako sam tek neki dan dobio DVD došlo je i vrijeme da vidim jeli pozitivna fama sa pravom ili nije. Odlično mi je kada počnem gledati neki film, a da uopće nemam pojma o čemu se radi. Tko, što, kamo gdje – nisam imao nikakvu ideju, osim što sam na nekim coverima vidio krvavu ženu, te sam znao da je očito u priči neko jezero. Pozitivna stvar unaprijed je što je riječ o europskom filmu, ti me u zadnje vrijeme baš ne razočaravaju. Čitaj dalje…

Stepfather II (1989)

Serija filmova o ubojitom očuhu pamtim od zlatnih dana VHS kazeta. U doba kada si u lokalnoj videoteci imao na raspolaganju samo četrdesetak horrora, filmovi su se komotno gledali po par puta na godinu. Originalni The Stepfather mi je oduvijek bio u vrlo pozitivnom sjećanju, a na dvojku i trojku sam skoro zaboravio. Vrijeme je da se podsjetim… Čitaj dalje…

They Don’t Cut the Grass Anymore (1985)

Nathan Schiff je počeo sa horrorima u svojoj šesnaestoj godini kada je za samo $400 snimio film spektakularnog imena “Weasels Rip My Flesh”. Šest godina i nekoliko filmova kasnije na repertoar njegove Super-8 kamere došla je i ova priča o dva poludjela vrtlara, koji u sedamdeset minuta filma konstantno nekoga “demontiraju”. Film je od početka do kraja čisti gore, ali makar se i neke grafičke scene ponavljaju uopće nije dosadan. Schiffu je to uspjelo jer uopće nije forsirao priču, već kroz nekakve banalne razgovore ljudima daje ono što očito žele – mega gore umotan u psihodeličnu muziku.

Nakon prvih par kadrova rezanja zaljubljenog para na tratini, pomislio sam ovo je toliko loše, pa sigurno neće biti gledljivo. Ubrzo nakon, kada jedan od vrtlara uzima ženu i doslovno je rukama raskomada na dijelove, počneš se zanimati za film. Mislim sve djeluje umjetno, jer kada čovjek detaljno komada ženinu glavu, vidiš da je pozadina cijele “lutke” neka lubanja bez zubiju. Jednostavno gore mi nikada nije izgledao toliko zabavno, baš vidiš koliko je čovjek uživao snimajući ovakve pizdarije.

Spomenuti ću par opskurnih scena:

– crnac koji počne kasapiti ženu govoreći joj da je on njen disco daddy
– snimka ogromne petarde kako gruva ženi u ustima, a baš se sa ciljem i namjerom vidi da je žena zapravo seks lutka za napuhavanje
– dok tip ženi sa prstima komada glavu, u pozadini se čuje psihodelično zavijanje “do you really love my mind, do you baby, do you”

Sve djeluje jebeno bolesno, ali i zabavno. Baš me tip zaintrigirao da pogledam njegov spomenuti prvijenac “Weasels Rip My Flesh”.

Saw III (2006)

Jigsaw i njegova pomoćnica u trećem dijelu su smislili nove zajebancije za ljude koji su im se našli na tapetu. Nakon riješavanja nekakvih “zaostataka”, okomljuju se na Lynn, doktoricu kojoj u privatnom životu baš ne cvatu ruže. Kljoka se antidepresivima da joj koliko toliko prođe dan, a pacijenti su joj doslovno predzadnja rupa na sviralu. Jigsaw kao Jigsaw, u ljudskim nedostacima nalazi motive za još jednu seriju testova. Situacije djeluje jednostavno, Lynn mora održavati Jigsawa na životu dok neka druga osoba prolazi kroz svoj personalni pakao. Neka igre počnu…

Moram reći da mi je “Saw III” jedan od najboljih filmova koji sam gledao u zadnjih godinu dana. Na Onda bi debeli tip iz popularnog Cartoon Networkovog crtića “Two Stupid Dogs” rekao – eeeeeee, IT’S WRONG!!! – “Saw III” mi je skoro pa mogu reći totalno smeće od filma. Jest, sad će neki od vas reći da kakve filmove gledamo ovo nikako ne može biti smeće – e pa varate se, velike su razlike u tome kad neki filmovi a) nemaju pretenzija biti dobri, b) nemaju mogućnosti biti dobri (budžet etc) i c) imaju pun kurac para, mogućnost zapošljavanja najtalentiranijih scenarista etc. E pa scenarij u ovom filmu je toliko degeneričan i dosadan da je čak i mene zaskočilo nespremnog. U najgorem slučaju sam očekivao ili glup film ili onakav u điru “Final Destination” – samo vrti razna ubojstva i biti će dobro. Situacije je malo drugačija, te sam jedva izdržao pogledati film do kraja. Na trenutke mi se i počelo zijevati.

Iz moje perspektive postoji par problema koji su totalno sjebali film. Pokušati ću ih raščlaniti da bude jednostavnije za shvatiti moju antipatiju prema filmu:

1) Okruženje. U prvom dijelu cjelokupna misao vodilja filma bila originalna, te je slijed radnje bilo dinamičan i zanimljiv. U drugom su zamislili situaciju malo drugačije, ali je opet bilo zanimljivo gledati interakciju grupice ljudi u borbi za preživljavanje. U trećem su iši redefinirati stvari, te imamo situaciju gdje žena treba čovjeka održavati na životu dva sata (kao fol baš bi se statistički desilo da on umre u to vrijeme – ako nije do sada, izdržati će i te dve ure), dok drugi tip kao treba proći neki svoj trip do opraštanja drugima. Film traje skoro dva sata, pa sada zamislite trebu koja priča i održava živim starudiju od Jigsawa i tipa koji prolazi kao velike moralne dileme, koje su zapravo toliko banalne i jednostavne za riješiti. Vjerujete ili ne, tipu ne prijet nikakva opasnost i radi toga je logično da nema nikakve napetosti.

2) Korak u djelovima filma je pre spor. Kada misliš da će se nešto početi onako brutalnije događati, dobiješ deset minuta doslovno heavy drame. Sporo, dosadno i nepotrebno u filmu kojega ljudi dođu pogledati najviše radi krvi.

3) Američki pristup objašnjavanju. Zašto se sve treba objašnjavati? Ne mislim na riješenja kvazi zagonetki, nego na flash backove Jigsawa kao zaljubljenog čovjeka, pa konstantno vraćanje da vidimo kakav je bio odnos Jigsawa i njegove pomoćnice. I tako dalje i tako dalje. Znam da je teško napisati scenarij, ali nije potrebno petinu filma opterećivati sa nevažnim detaljima iz prošlosti.

4) Timeline. Gledao sam prva dva filma, a na početku ovoga sam se pitao koji je ovo jebote ovo tip. Usred filma opet neke dosta česte reference na događanja iz prijašnjih dijelova. Pogubio sam se totalno, pa zašto bi se trebao sjećati koji je tip u prvom ili drugom dijelu radio to i to – kada to uopće nije važno za radnju u trojci? Ako netko nije gledao jedinicu ili dvojku, ostati će paf i razmišljati zašto u vrlo važnom dijelu filma imamo pogled unatrag na neke postupke. Ok shvatili smo bazičnu poantu scenarista, ali zašto pobogu toliko razvlačiti.

5) Gluma. Bahar Soomekh koja glumi Lynn je u dosta situacija iznimno neuvjerljiva. Ni “pomoćnica” Shawnee Smith se nije iskazala u jednoj sceni kada se JIgsawu počinje pogoršavti zdrastveno stanje. Skoro da sam htio vrtiti to preglumljivanje ludila u loopu.

6) Rupe u scenariju. Vrlo prisutne, te kada odgledaš film imaš filing da se sve dogodilo po savršeno napravljenom planu. Logično je da bi sto stvari moglo ići krivo, ali ne, sve je kao da je planirao netko iz budućnosti. Uz sve to, kompletna ideja oko trojke je totalno banalna.

7) Veliko finale filma. Totalno razočaranje. Dok je rasplet prilično bazičan, imao sam dojam da su scenaristi bili toliko fascinirani sa svojim finaleom, da su ubacili oko pet minute objašnjavanja kao da su izmislili neki potpuno inovativan twist. Nisu ni blizu.

Evo dao sam svoje razloge zašto mi ovaj film nikako nije sjeo. Makar je skoro dva ujutro, sada sam dovršio sa gledanjem i morao sam odmah prebaciti svoj dojam u pisani oblik. Za kraj – dobre strane filma, kojih i nema toliko. Većina smrti u filmu su stvarno raskošno i ugodno napravljene za fanove žanra. Neću davati spoilere, ali iskreno stvarno ima dobrih scena u kojima će svatko uživati. Jest da su neke očito inspirane sa trikovima iz filmova poput Hellraisera i Wedlocka, ali ajde, krvi, vizualnih perverzija i organa ima dovoljno.

Iskreno sam očekivao da ću se bar zabaviti gledajući treći nastavak ovog media darlingserijala, ali neugodno sam se iznenadio. Čak sam ostao i tupo gledati u prvih desetak sekundi odjavne špice. Razočaranje na treću.

Psycho Santa (2003)

U ovom low-budget omnibusu nalaze se četiri priče duge po kojih 15-20 minuta. U okvirnoj priči mladi bračni par autom odlazi na božićni party. Muž je potpuno bezvoljan, te vozeći kroz šumu ženi priča par strašnih situacija koje su se dogodile u tom kraju. Kao što i predpostavljate, svaka ima nekakve veze sa ubojitim Djed Božićnjacima. Ta veza je u globalu dosta labava, ali ajde… Priče nemaju imena, ali ću ih ja nazvati po svom nahođenju.

Priča #1 – golotinja

Dvije zgodnjikave (ajd, imaju dobra tijela) djevojke odlaze u osamljenu kolibu, gdje čekaju svoju frendicu. Kako ona ne dolazi, cure se odluče zabaviti. Bar kada znaš da će radnja biti idiotna, cijeniš svaki centimetar kvadratni golotinje. Jedna od cura, sa prilično fora pirsinzima na grudima se odlučuje na tuširanje, pa nam kamerman podaruje par minuta full frontala. Nakon toga se curke oblače u sexy donje rublje i počnu zajedno plesati. U zadnjih 5 sekundi filma pojavljuje se ubojica obučen u Djeda Mraza u riješava ih. I to je to, lol.

Priča #2 – covert ops

Dva provalnika u manirima Delta Force 3 provaljuju u kuću slijepe žene. Kako su nesposobni ona naleti na njih i ubiju je. Nakon desetminutnog šuljanja po kući, dolazi tip sa brutalno izgorenim licem i pobije ih. Tip nakon toga ubije i nekog tipa koji glumi Djeda Mraza. I to je to, lol #2.

Priča #3 – ne-priča

Ovo i nije posebna priča jer samo saznajemo više informacija o ubojici iz prethodne priče i gledamo kako ubija neku trebu i tipa. Usput sva ubojstva su napravljeno dosta cheesy.

Priča #4 – ajd bar nešto

Brat i sestra se voze između pozicije X i Y i negdje u sredini im stane auto. Kreću pješke kroz šumu, ali nalete na ubojitog Djeda Mraza. Ovaj put se on bar pojavljuje na više od deset sekundi, što ovaj segment diže na nebesa u usporedbi prema prijašnjima. Sve ostalo je whatever.

“Psycho Santa” je omnibus kojega obilježava jako loša priča, jadna gluma i ne preporučam ga baš nikome. Dosada deluxe.

Trailer: “Grindhouse”

Quentin Tarantino i Rober Rodriguez su se udružili da naprave dva dugometražna horrora svaki u svom điru (zombie infestacija i malo luđi serijski ubojica). Na jednom festivalu u americi (mislim ScreamFestu) je objavljen trailer za taj njihov combo projekt i netko je net objavio Telecam snimku trailera ;) Mogu samo reći – WOW! Pogledajte trailer i uvjerite se sami… Jedva čekam ovo pogledati – izgleda genijalno.

Severance (2006)

Ekipa zaposlena u konglomeratu za proizvodnju oružja odlazi na naočigled mirni team building izlet u istočnu Europu. Usred šumetine, njihov šef se posvađa sa vozačem autobusa, te ih ovaj izbacuje i nastavlja put bez njih. Nakon inicijalnih prepirki, naša ekipica kreće pješice u potrazi za luksuznom seoskom vilom. Nakon kratkog hoda nailaze na svoj cilj, veliku kućerinu koja je izgledom daleko od očekivanog. Slijedećeg jutra kreću na paintball, pravi team building sport, koji na njihovu žalost završava u vrlo negativnom štimungu.

U glavnim ulogama se nalaze neki poznatiji tipovi sa malih (i velikih ekrana), a posebice se ističe Danny Dyer, glavni huligan iz hita “Football Factory”. On ovdje glumi potheada i žderača halucinogenih gljiva, te je izvor kvalitetne zajebancije. Likovi i njihovi međusobni odnosi su vrlo dobro odrađeni, te radi toga scene paničnog preživljavanja djeluju potpuno realno. Uz neke manje klišeje, većina likova se u kritičnim situacijama ponašaju kao pravi ljudi, a ne fiktivni i blesavi “tutleci” kakve smo naučeni gledati u sličnim horror filmovima.

“Severance” je film o kojemu inicijalne recenzije govore kao jednoj od najboljih horror komedija ikada. IMDB rating je iznad 7.2, a neki od mojih naj horror sajtova pišu hvalopjeve o kvaliteti i zabavi koju ovaj film donosi. Logično je da sam nakon svega ovoga od filma očekivao nešto genijalno, ali nakon što sam ga pogledao ostao sam relativno razočaran. Film definitivno nije loš, čak je dosta dobar, ali toliko fantastičan da ga jebeš nije.

Uz zavidnu količinu napetosti, kvalitetnog humora i krvavo dobrog povremenog gorea, film ipak ne nudi nešto toliko posebno specijalno, da bi ostao impresioniran. Dijelovi “Severancea” mi djeluju kao da su direktno influencirani sa nekim novijim/starijim hitovima, posebice Rothovim “Hostelom”, a film u cjelosti nije neka uber komedija/parodija, pa da mu je već unaprijed oprošteno korištenje tuđih, već realiziranih, ideja. Možda je i djelomično zajeb sa moje strane što sam pogledao toliku količinu sličnih filmova, pa me malo teže impresionirati…

Slijedeća stranica »