Tema: Manijaci i ekipa

Rezultati pretrage: Ovo su članci na HorrorHR koji su vezani uz pojam "Manijaci i ekipa".

They Don’t Cut the Grass Anymore (1985)

Nathan Schiff je počeo sa horrorima u svojoj šesnaestoj godini kada je za samo $400 snimio film spektakularnog imena “Weasels Rip My Flesh”. Šest godina i nekoliko filmova kasnije na repertoar njegove Super-8 kamere došla je i ova priča o dva poludjela vrtlara, koji u sedamdeset minuta filma konstantno nekoga “demontiraju”. Film je od početka do kraja čisti gore, ali makar se i neke grafičke scene ponavljaju uopće nije dosadan. Schiffu je to uspjelo jer uopće nije forsirao priču, već kroz nekakve banalne razgovore ljudima daje ono što očito žele – mega gore umotan u psihodeličnu muziku.

Nakon prvih par kadrova rezanja zaljubljenog para na tratini, pomislio sam ovo je toliko loše, pa sigurno neće biti gledljivo. Ubrzo nakon, kada jedan od vrtlara uzima ženu i doslovno je rukama raskomada na dijelove, počneš se zanimati za film. Mislim sve djeluje umjetno, jer kada čovjek detaljno komada ženinu glavu, vidiš da je pozadina cijele “lutke” neka lubanja bez zubiju. Jednostavno gore mi nikada nije izgledao toliko zabavno, baš vidiš koliko je čovjek uživao snimajući ovakve pizdarije.

Spomenuti ću par opskurnih scena:

– crnac koji počne kasapiti ženu govoreći joj da je on njen disco daddy
– snimka ogromne petarde kako gruva ženi u ustima, a baš se sa ciljem i namjerom vidi da je žena zapravo seks lutka za napuhavanje
– dok tip ženi sa prstima komada glavu, u pozadini se čuje psihodelično zavijanje “do you really love my mind, do you baby, do you”

Sve djeluje jebeno bolesno, ali i zabavno. Baš me tip zaintrigirao da pogledam njegov spomenuti prvijenac “Weasels Rip My Flesh”.

Saw III (2006)

Jigsaw i njegova pomoćnica u trećem dijelu su smislili nove zajebancije za ljude koji su im se našli na tapetu. Nakon riješavanja nekakvih “zaostataka”, okomljuju se na Lynn, doktoricu kojoj u privatnom životu baš ne cvatu ruže. Kljoka se antidepresivima da joj koliko toliko prođe dan, a pacijenti su joj doslovno predzadnja rupa na sviralu. Jigsaw kao Jigsaw, u ljudskim nedostacima nalazi motive za još jednu seriju testova. Situacije djeluje jednostavno, Lynn mora održavati Jigsawa na životu dok neka druga osoba prolazi kroz svoj personalni pakao. Neka igre počnu…

Moram reći da mi je “Saw III” jedan od najboljih filmova koji sam gledao u zadnjih godinu dana. Na Onda bi debeli tip iz popularnog Cartoon Networkovog crtića “Two Stupid Dogs” rekao – eeeeeee, IT’S WRONG!!! – “Saw III” mi je skoro pa mogu reći totalno smeće od filma. Jest, sad će neki od vas reći da kakve filmove gledamo ovo nikako ne može biti smeće – e pa varate se, velike su razlike u tome kad neki filmovi a) nemaju pretenzija biti dobri, b) nemaju mogućnosti biti dobri (budžet etc) i c) imaju pun kurac para, mogućnost zapošljavanja najtalentiranijih scenarista etc. E pa scenarij u ovom filmu je toliko degeneričan i dosadan da je čak i mene zaskočilo nespremnog. U najgorem slučaju sam očekivao ili glup film ili onakav u điru “Final Destination” – samo vrti razna ubojstva i biti će dobro. Situacije je malo drugačija, te sam jedva izdržao pogledati film do kraja. Na trenutke mi se i počelo zijevati.

Iz moje perspektive postoji par problema koji su totalno sjebali film. Pokušati ću ih raščlaniti da bude jednostavnije za shvatiti moju antipatiju prema filmu:

1) Okruženje. U prvom dijelu cjelokupna misao vodilja filma bila originalna, te je slijed radnje bilo dinamičan i zanimljiv. U drugom su zamislili situaciju malo drugačije, ali je opet bilo zanimljivo gledati interakciju grupice ljudi u borbi za preživljavanje. U trećem su iši redefinirati stvari, te imamo situaciju gdje žena treba čovjeka održavati na životu dva sata (kao fol baš bi se statistički desilo da on umre u to vrijeme – ako nije do sada, izdržati će i te dve ure), dok drugi tip kao treba proći neki svoj trip do opraštanja drugima. Film traje skoro dva sata, pa sada zamislite trebu koja priča i održava živim starudiju od Jigsawa i tipa koji prolazi kao velike moralne dileme, koje su zapravo toliko banalne i jednostavne za riješiti. Vjerujete ili ne, tipu ne prijet nikakva opasnost i radi toga je logično da nema nikakve napetosti.

2) Korak u djelovima filma je pre spor. Kada misliš da će se nešto početi onako brutalnije događati, dobiješ deset minuta doslovno heavy drame. Sporo, dosadno i nepotrebno u filmu kojega ljudi dođu pogledati najviše radi krvi.

3) Američki pristup objašnjavanju. Zašto se sve treba objašnjavati? Ne mislim na riješenja kvazi zagonetki, nego na flash backove Jigsawa kao zaljubljenog čovjeka, pa konstantno vraćanje da vidimo kakav je bio odnos Jigsawa i njegove pomoćnice. I tako dalje i tako dalje. Znam da je teško napisati scenarij, ali nije potrebno petinu filma opterećivati sa nevažnim detaljima iz prošlosti.

4) Timeline. Gledao sam prva dva filma, a na početku ovoga sam se pitao koji je ovo jebote ovo tip. Usred filma opet neke dosta česte reference na događanja iz prijašnjih dijelova. Pogubio sam se totalno, pa zašto bi se trebao sjećati koji je tip u prvom ili drugom dijelu radio to i to – kada to uopće nije važno za radnju u trojci? Ako netko nije gledao jedinicu ili dvojku, ostati će paf i razmišljati zašto u vrlo važnom dijelu filma imamo pogled unatrag na neke postupke. Ok shvatili smo bazičnu poantu scenarista, ali zašto pobogu toliko razvlačiti.

5) Gluma. Bahar Soomekh koja glumi Lynn je u dosta situacija iznimno neuvjerljiva. Ni “pomoćnica” Shawnee Smith se nije iskazala u jednoj sceni kada se JIgsawu počinje pogoršavti zdrastveno stanje. Skoro da sam htio vrtiti to preglumljivanje ludila u loopu.

6) Rupe u scenariju. Vrlo prisutne, te kada odgledaš film imaš filing da se sve dogodilo po savršeno napravljenom planu. Logično je da bi sto stvari moglo ići krivo, ali ne, sve je kao da je planirao netko iz budućnosti. Uz sve to, kompletna ideja oko trojke je totalno banalna.

7) Veliko finale filma. Totalno razočaranje. Dok je rasplet prilično bazičan, imao sam dojam da su scenaristi bili toliko fascinirani sa svojim finaleom, da su ubacili oko pet minute objašnjavanja kao da su izmislili neki potpuno inovativan twist. Nisu ni blizu.

Evo dao sam svoje razloge zašto mi ovaj film nikako nije sjeo. Makar je skoro dva ujutro, sada sam dovršio sa gledanjem i morao sam odmah prebaciti svoj dojam u pisani oblik. Za kraj – dobre strane filma, kojih i nema toliko. Većina smrti u filmu su stvarno raskošno i ugodno napravljene za fanove žanra. Neću davati spoilere, ali iskreno stvarno ima dobrih scena u kojima će svatko uživati. Jest da su neke očito inspirane sa trikovima iz filmova poput Hellraisera i Wedlocka, ali ajde, krvi, vizualnih perverzija i organa ima dovoljno.

Iskreno sam očekivao da ću se bar zabaviti gledajući treći nastavak ovog media darlingserijala, ali neugodno sam se iznenadio. Čak sam ostao i tupo gledati u prvih desetak sekundi odjavne špice. Razočaranje na treću.

Psycho Santa (2003)

U ovom low-budget omnibusu nalaze se četiri priče duge po kojih 15-20 minuta. U okvirnoj priči mladi bračni par autom odlazi na božićni party. Muž je potpuno bezvoljan, te vozeći kroz šumu ženi priča par strašnih situacija koje su se dogodile u tom kraju. Kao što i predpostavljate, svaka ima nekakve veze sa ubojitim Djed Božićnjacima. Ta veza je u globalu dosta labava, ali ajde… Priče nemaju imena, ali ću ih ja nazvati po svom nahođenju.

Priča #1 – golotinja

Dvije zgodnjikave (ajd, imaju dobra tijela) djevojke odlaze u osamljenu kolibu, gdje čekaju svoju frendicu. Kako ona ne dolazi, cure se odluče zabaviti. Bar kada znaš da će radnja biti idiotna, cijeniš svaki centimetar kvadratni golotinje. Jedna od cura, sa prilično fora pirsinzima na grudima se odlučuje na tuširanje, pa nam kamerman podaruje par minuta full frontala. Nakon toga se curke oblače u sexy donje rublje i počnu zajedno plesati. U zadnjih 5 sekundi filma pojavljuje se ubojica obučen u Djeda Mraza u riješava ih. I to je to, lol.

Priča #2 – covert ops

Dva provalnika u manirima Delta Force 3 provaljuju u kuću slijepe žene. Kako su nesposobni ona naleti na njih i ubiju je. Nakon desetminutnog šuljanja po kući, dolazi tip sa brutalno izgorenim licem i pobije ih. Tip nakon toga ubije i nekog tipa koji glumi Djeda Mraza. I to je to, lol #2.

Priča #3 – ne-priča

Ovo i nije posebna priča jer samo saznajemo više informacija o ubojici iz prethodne priče i gledamo kako ubija neku trebu i tipa. Usput sva ubojstva su napravljeno dosta cheesy.

Priča #4 – ajd bar nešto

Brat i sestra se voze između pozicije X i Y i negdje u sredini im stane auto. Kreću pješke kroz šumu, ali nalete na ubojitog Djeda Mraza. Ovaj put se on bar pojavljuje na više od deset sekundi, što ovaj segment diže na nebesa u usporedbi prema prijašnjima. Sve ostalo je whatever.

“Psycho Santa” je omnibus kojega obilježava jako loša priča, jadna gluma i ne preporučam ga baš nikome. Dosada deluxe.

Trailer: “Grindhouse”

Quentin Tarantino i Rober Rodriguez su se udružili da naprave dva dugometražna horrora svaki u svom điru (zombie infestacija i malo luđi serijski ubojica). Na jednom festivalu u americi (mislim ScreamFestu) je objavljen trailer za taj njihov combo projekt i netko je net objavio Telecam snimku trailera ;) Mogu samo reći – WOW! Pogledajte trailer i uvjerite se sami… Jedva čekam ovo pogledati – izgleda genijalno.

Severance (2006)

Ekipa zaposlena u konglomeratu za proizvodnju oružja odlazi na naočigled mirni team building izlet u istočnu Europu. Usred šumetine, njihov šef se posvađa sa vozačem autobusa, te ih ovaj izbacuje i nastavlja put bez njih. Nakon inicijalnih prepirki, naša ekipica kreće pješice u potrazi za luksuznom seoskom vilom. Nakon kratkog hoda nailaze na svoj cilj, veliku kućerinu koja je izgledom daleko od očekivanog. Slijedećeg jutra kreću na paintball, pravi team building sport, koji na njihovu žalost završava u vrlo negativnom štimungu.

U glavnim ulogama se nalaze neki poznatiji tipovi sa malih (i velikih ekrana), a posebice se ističe Danny Dyer, glavni huligan iz hita “Football Factory”. On ovdje glumi potheada i žderača halucinogenih gljiva, te je izvor kvalitetne zajebancije. Likovi i njihovi međusobni odnosi su vrlo dobro odrađeni, te radi toga scene paničnog preživljavanja djeluju potpuno realno. Uz neke manje klišeje, većina likova se u kritičnim situacijama ponašaju kao pravi ljudi, a ne fiktivni i blesavi “tutleci” kakve smo naučeni gledati u sličnim horror filmovima.

“Severance” je film o kojemu inicijalne recenzije govore kao jednoj od najboljih horror komedija ikada. IMDB rating je iznad 7.2, a neki od mojih naj horror sajtova pišu hvalopjeve o kvaliteti i zabavi koju ovaj film donosi. Logično je da sam nakon svega ovoga od filma očekivao nešto genijalno, ali nakon što sam ga pogledao ostao sam relativno razočaran. Film definitivno nije loš, čak je dosta dobar, ali toliko fantastičan da ga jebeš nije.

Uz zavidnu količinu napetosti, kvalitetnog humora i krvavo dobrog povremenog gorea, film ipak ne nudi nešto toliko posebno specijalno, da bi ostao impresioniran. Dijelovi “Severancea” mi djeluju kao da su direktno influencirani sa nekim novijim/starijim hitovima, posebice Rothovim “Hostelom”, a film u cjelosti nije neka uber komedija/parodija, pa da mu je već unaprijed oprošteno korištenje tuđih, već realiziranih, ideja. Možda je i djelomično zajeb sa moje strane što sam pogledao toliku količinu sličnih filmova, pa me malo teže impresionirati…

The Worst Horror Movie Ever Made (2005)

U toni novoizašlih horrora, ovako nešto ti mora zapeti za oko. Prvo razmišljaš kakvi to jadnici moraju biti da snime film sa ovakvim senzacionalističkim imenom. Nakon toga ti padne na pamet jedini mogući pozitivni aspekt filma sa ovakvim imenom – možda se neko jebeno zajebava. Na sreću, u pitanju je bilo pretpostavka broj dva. Stvarno se ne sjećam filma za koji mogu reći da je sa ciljem i namjerom napravljen da bude ekstremno glup, toliko glup da postaje zabavan. Film je sniman po scenariju u usporebi sa kojim bi scenaristi “Toxic Avengera” trebali dobiti Oscara za najveći doprinos filmskoj umjetnosti. Zapravo nemogu vjerovati da je netko uspio snimiti film koji se “trudi” imati priču kroz koju se isprepliću skoro pa svi negativci iz horror filmova.

Probati ću nabrojati neka čudesa iz ovoga filma: monstrum od govana koji se utopi u školjci, sa neta downloadani 3D objekti pauka i kostura, isus kauboj koji leti na križu i ubija vojnike igračke, tip koji ulazi ženi u tijelo da laserom napravi abortus, nunčake od friško odrezane pupkovine etc. Kužite štiming filma, zar ne?

Ova parodija na sve i svašta je snimana sa kućnim kamerama, muzika je konstantno napeta (jer se kao fol cijelo vrijeme nešto dešava), efekti su dodavani doslovno na 386ici i ovdje nema glumaca (to nisu glumci, jednostavno glumci nemogu biti tako loši), . Film je baš toliko loš, da sam se prvih 45 minuta smijao i čudio onome što upravo gledam. Kasnije postane malo too much, nešto poput već spomenutog Trominog “Toxic Avengera”. Mozak ti valjda pređe preko inicijalnog ugodnog šoka i počne usporavati i dosađivati se. “The Worst Horror Movie Ever Made” je definitivno THE film za ekipu!

Street Trash (1987)

Ma što ljudi govorili o ovome filmu, Street Trash je nešto potpuno posebno. U mom slučaju, ta posebnost mi je većinom bila negativna, dok neke scene ipak zavređuju svoje mjestu u trash povijesti. Kada bi rekao da Street Trash ima priču, doslovno bi do maksimuma istegao smisao te riječi. Lakše je reći da je ovo nakupina nabacanih scena, relativno povezanih u svojoj bolesnošću. Akteri filma su beskućnici, u svom najgorem vidu. Alkoholičari, silovatelji, poludjeli vijetnamski veterani, ukratko dno dna ljudskoga društva.

Scenarist Street Trasha Roy Frumkes je poznatiji kao redatelj odličnoga dokumentarca “Document of the Dead”, gdje je vrlo kvalitetno obradio George Romera te snimanje “Dawn of the Dead”. Dok je radio scenarij za ovaj film je očito bio pod utjecajem nekih teških droga ili alkohola, jer ovako nešto čudno nisam već dugo vidio. Krenuo je od poante nekog staroga pitkog otrova, koji utječe na ljude tako da ih u najvećim mukama otopi ili se žrtve doslovno raspuknu u djelove. Nažalost ovdje je ta ideja stala, jer ispada da je to samo lajt motiv filma, tj. sredstvo kojim se vrlo grafički ubijaju likovi. Ostatak “priče” se vrti u međusobnoj interakciji ovoga osebujnoga društva. Ima tu nekrofilije, mučenja, mlaćenja, pa čak i scena sa vijetnamskih vampirima :P

Par scena koje su me oduševile:

- Tip odreže drugome kurac, te mu ga u sceni od minutu-dve, cijela ekipa u manirama momčadi američkog nogometa baca okolo da je on ne bi ulovio.
- Murjak pretuče tipa, baci ga glavom u pisoare, zabije sebi prst u usta, iziritira se na povraćanje, te povraća ručak tipu po glavi. Priceless zar ne :)

Ima još par scena, ali ove su najpamtljive. Sve u svemu, film je toliko čudan, da mi je na trenutke bio dosadan, dok sam u većini vremena film gledao sa totalnim upitnikom u glavi. Nemojte me krivo shvatiti, nema tu scena koje se kao ne mogu skužiti, nego se čisto pitaš čemu svrha nekom razgovoru, situaciji etc :) Splatter scene su napravljene u pravom štimungu – plastični odljevi likova, topljenje i taljenje kože, žuto-zeleno-plava želatina koja izlazi iz tkiva itd.

Masters of Horror S01E13 – Imprint

Takashi Miikeov Imprint je vrlo brzo postao (in)famous jer su ga čelnici TV kuće Showtime izbacili iz svog programa. Osim što će u sklopu Masters of Horror serijala izaći na DVDu, epizoda se prikazala na TV stanici Bravo. Upravo sam je pogledao i moram reći da sam ostao ugodno zatečen. Priča se vrti oko ostarjelog, primjetno ludoga čovjeka, koji dolazi u najveću azijsku zabit tražiti prostitutku kojoj je obećao da će je odvesti natrag u Ameriku. U svojoj potrazi, prošao je svakakve kurvinjake, te dolazi na mjesto koje zaudara po smrti. Tamo upoznaje mladu prostitutku deformiranog lica, koja mu priča o svom životu te o strašnoj sudbini koja je zadesila ženu njegovog života.

Imprint je savršeno snimljen, boje su predivne, scenografija potpuno realno daje atmosferu u kojoj se ova priča dešava. Radnja je vrlo zanimljiva i od svih Masters of Horror epizoda me je možda i najviše prikovala uz TV (u ovome slučaju notebook). Imprint je prepun malo bolesnijih scena, poput iznimno detaljnog i monstruznog mučenja uz zabijanje igala pod nokte te u zubno meso, do dosta čestih “rješavanja” abortirane djece. Makar je i u prijašnjim epizodama Mastersa bilo gore scena, ovdje se vizualno vrlo dojmljivo ističu, te se djelomično može i shvatiti skidanje sa TV rasporeda. Nemojte me krivo shvatiti, apsolutno nisam za cenzuru, ali i sami znamo da većina TV mreža, posebice preko bare imaju dosta striktna pravila. Bolja je stvar za epizodu da je nisu prikazali, nego da su je išli rezati po “moralnom” nahođenju.

Nakon 12 od 13 pogledanih epizoda ova mi je možda čak i najupečatljivija. Druge dvije koje su mi na vrhu su Jennifer i Incident On and Off a Mountain Road.

Masters of Horror S01E11 – Pick me up

Epizodu otvara bus koji se vozeći kroz šumske dijelove jedne od američkih država kvari. Jedna od putnica je i Stacia (Fairuza Balk) koja odmah nakon havarije odlazi pješaka. U pomoć ostalim putnicima iz busa uskoro dolazi kamiondžija koji kupi njih dvoje, dok uz bus ostaje mladi bračni par te vozač. Mladenci su se bojali otići sa vozačem kamiona, ali sudbinu im zagorčuje mladi cowboy redneck koji dolazi do busa te počinje krovoproliće. Ni onima koji su otišli u kamionu nije završilo ništa bolje jer i njihov “spasitelj” u glavi ima bolesnije planove.

Ideja epizode je čak dosta zanimljiva, imamo dva serijska killera. Nešto kao jing i jang tog zanata – jedan je autostoper te većinom ubija ljude koji ga pokupe, dok je drugi vozač kamiona i ubija autostopere. Stvarno dobra ideja, baš me zanimalo koja je njihova međusobna veza te kako će na kraju stvar završiti. Kako je Stacia jedina preživjela od ekipe iz busa, postaje meta za obojicu. Neću previše u detalje, ali finalna scena skoro da parodira njihov međusobni odnos, te ova thriller epizoda završava na obroncima zone sumraka. OK epizoda, ali baš samo OK..

The Hills Have Eyes (2006)

Ovaj film dugujem još od prošlog tjedna jer sam ga pogledao u kinu netom prije već recenziranog Slithera. Veliki sam fan Cravenovog originala iz 1977, pa nisam bio presretan kada se najavio remake. Iskreno, nisam bio baš ni toliko previše u šoku, jer mi je recimo nova verzija legendarnoga Dawn of The Deada ispala sasvim dobra kao modernizirani remake, nešto što bi i novi Hills trebao biti. Bio sam zadovoljan sa činjenicom da su za redatelja producenti uzeli mladoga Alexandra Aju, iza kojega stoji hvaljen Haute Tension. Ok dosta sa referencama i linkovima na druge filmove, ajmo se baciti na Hills Have Eyes.

Baš zato jer sam fan originala, u gledanje remakea sam krenuo potpuno ravnodušno, bez očekivanja i što je najvažnije apriori bez uspoređivanja. Familija prolazi bespućima američke zabiti te je igrom slučaja navedena na krivi put. U tom kraju Amerike su se prije pedesetak godina testirale nuklearne bombe, te su lokalci većinom pomrili ili rađali deformiranu djecu. Jedna takva grupica živi od ubijanja i jedenja turista koji zaglibe u njihove krajeve. Ubrzo nakon što vide automobil i kamp kućicu obitelji na putu prema Kaliforniji, bacaju se u akciju te na cestu bacaju bodljikavi remen koji uzrokuje zabijanje auta u stijenu. Neznajući što je uzrokovalo pucanje gume, glava obitelji kreće po pomoć pješaka prema 9 milja udaljenoj pumpi, dok mu zet kreće u drugu stranu. U kamp prikolici ostaju majka obitelji, dvije kćeri, sin te dva psa. Uskoro kažin počinje…

Remake Hillsa ima dosta pomaka od originala, pozitivnih i negativnih. Ovdje se daje cijeli background mutacija uzrokovanih nuklearnim testovima, dok je u originalu to nekako efektivnije napravljeno. Tamo je sve bilo bez previše objašnjenja, oni su jednostavno bili sjebani i opetovano je naglašeno da su živili u incestuoznoj zajednici što se ovdje recimo ne spominje. Nemojte misliti da pokušavam usporediti ili popljuvati novi film na račun staroga, samo uspoređujem neke glavne odlike koje ih na razradi priče razlikuju. Prvi dio mi je više ostao u pamćenju po svom bolesnom ozračju, sve je davalo nekakav degutantni filing, dok sam u moderniziraju Ajinoj verziji našao imao sličan filing, ali se Aja više fokusirao na vizualno agresivne scene nasilja. Ovo je vrlo dobra odlika filma, jer iskreno nisam baš u previše kino filmova vidio toliko eksplicitnih scena rezanja udova, eksplodiranja glava etc u krupnom planu.

Cravenova brda su pratila njegov tadašnji đir tematike – brutalni napad na nekoga, te kasnije još butalnija osveta (recimo Last House on the Left), dok Aja više ide sa motivom preživljavanja i borbe pojedinca protiv deformiranih napadača. Vizualno, ako ste gledali Haute Tension, prepoznat ćete isti “rukopis” u brdima – osobe prelivene hektolitrima krvi i let’s get it on borba to the max. Montaža vrlo dobra, glazba vrlo efektna u pojedinim intenzivnijim djelovima.

Doduše, iz perspektive priče ima par nelogičnosti, posebno vezane uz ultra pametnog psa i majku koja slučajno ne vidi da se pol metra oko nje u prikolici dešavaju “čudne” stvari, ali Hills Have Eyes je poprilično dobra zabava.

Slijedeća stranica »