Tema: kanibali

Rezultati pretrage: Ovo su članci na HorrorHR koji su vezani uz pojam "kanibali".

Isle of the Damned (2008)

Neki dan mi je trebao film koji mi se može usput vrtiti dok radim neki glupi repetitivni poslovni zadatak za kojeg mi mozak apsolutno ne treba. Gledam malo što bi se poglo pogledati i naletim na Isle of the Damned. Nikad čuo, nemam pojma o čemu se radi – očito nekakav otok, a film je star samo koju godinu, vjerojatno nekakvo nevažno sranje kojemu ne trebam posvetiti 90 minuta koncentracije. Ono što sam vidio, ugodno me iznenadilo. Čitaj dalje…

Microwave Massacre (1983)

Mislim kako ne pogledati film sa ovakvim naslovom? Ova divota započinje sa nekom lokalnom kurabom, koja mami radnike na gradilištu tako da svoje poveće sise stavlja kroz rupu na zidu, što uzrokuje masovni nalet šljakera koji već vide svoje jezike na njene dvije “gospođe”. Dakako ovo nema nikakve veze daljnje sa filmom, ali kada su već imali ženu koja je htjela participirati u ovako glupoj sceni, zašto ne? U centru priče je Donald, malo stariji radnik na istom tom gradilištu, kojega žena mega živcira. Čitaj dalje…

Cannibal Taboo (2006)

Uh kakvog li maštovitoga imena. Kanibali i tabu – makar ne djeluje zabavno, ipak sam ga izabrao za gledanje među “klasicima” poput “Stuff Stephanie in the Incinerator” ili “Invasion of Blood Farmers”. Kako većinom gledam glupave filmove, već sam se naučio da čim počne film pogledam koliko traje. Najveseliji sam sa filmovima iz zlatnih 80tih, kada su duljine bile oko savršenih 82 minute. Čitaj dalje…

Flesh Eating Mothers (1989)

Film počinje kao neka starija verzija “Desperate Housewives”. Upoznajemo se sa tipičnim američkim predgrađem, te životima nekoliko srednjovječnih žena. Među glavnim protagonisticama imamo prevarenu ženu, alkoholičarku, ludaru i jednu sadisticu koja voli mučiti svoga sina. Već je takva svakodnevica obiteljske “idile” poremećena, ali jednoga dana uslijed misterioznog virusa, žene postaju kanibali. Svoju ljubav prema ljudskom mesu počinju sa papanjem svojih najbližih. Jedna iščupa sinčiću ruku pa je gloda, druga mužu provjetri unutarnje organe, a treća sina vidi kao malo tele koje se treba prehraniti da bude što deblje i ukusnije.

Tko može spriječiti ljudožderske majke? Samo njihova djeca, uz neznatnu pomoć patuljastog mrtvozornika i njegove urnebesno visoke simpatije koja je usput znanstvenica vrhunske klase. U jebote, koliko bezvezarija na jednome mjestu. Ako vam već nije na pameti, čitajući ovaj osvrt doći će vam da pomislite da iza ovakvog filma može stajati samo Troma. E pa nije, makar je vlasnik Panorama Studiosa koji stoje iza ovog filma, bio šef marketinga u Tromi. Sveukupna kvaliteta je malo bolja od uobičajenih Trominih djela, ali sve zajedno spada u isti schlock-fest.

Virus koji uzrokuje kanibalizam nije baš dobro objašnjen u filmu, ali ima veze sa nekakvom veneričnom bolesti. Nakon što na mikroskopu doslovno vide crtć animaciju kako neki virus jede obične stanice (uz zvuk jedenja petit beurre keksa) dolazi do slijedećeg brilijantnog zaključka:

Mrtvozornik: Virus nemaju muškarci, našli smo ga samo kod žena sa odraslom djecom. Znači to mora da je spolno prenosiva bolest!

A tek ona o socijalnoj tenziji filma (as if)

(tipa majka želi pojesti živog i nakon što ga ugrize za glavu)
Drugi tip: Jebote, stara ti je poludila. Postala je kanibal.
Mamin sin: To nije njena greška – krivo je društvo.

Cijeli film je protkan ovakvim genijalnim razgovorima, te je i najvećem tukcu čisto da su scenaristi sa ciljem i namjerom pokušali napraviti što blesaviji scenarij, sa što idiotnijim diskusijama. Casting ekipa je dodala svoj obol cijeloj priči i zaposlila je najveće svjetske glumačke anti-talente. Cijeli ovaj miks je toliko pretjeran, da ovom filmu dajem službeni pečat – “Horror Filmomanija film preporuka za gledanje sa ekipom”. Nakon finalnih scena napravljenih po scooby-doo metodi (znate ono kada cijela ekipa trčkara oko “demona” u ritmu neke blesave muzike), mrtvozornik zatvara film sa kratkim spontanim monologom o spolno prenosivim bolestima i važnosti penicilina pri liječenju istih. Moj naklon :-)

The Hills Have Eyes (2006)

Ovaj film dugujem još od prošlog tjedna jer sam ga pogledao u kinu netom prije već recenziranog Slithera. Veliki sam fan Cravenovog originala iz 1977, pa nisam bio presretan kada se najavio remake. Iskreno, nisam bio baš ni toliko previše u šoku, jer mi je recimo nova verzija legendarnoga Dawn of The Deada ispala sasvim dobra kao modernizirani remake, nešto što bi i novi Hills trebao biti. Bio sam zadovoljan sa činjenicom da su za redatelja producenti uzeli mladoga Alexandra Aju, iza kojega stoji hvaljen Haute Tension. Ok dosta sa referencama i linkovima na druge filmove, ajmo se baciti na Hills Have Eyes.

Baš zato jer sam fan originala, u gledanje remakea sam krenuo potpuno ravnodušno, bez očekivanja i što je najvažnije apriori bez uspoređivanja. Familija prolazi bespućima američke zabiti te je igrom slučaja navedena na krivi put. U tom kraju Amerike su se prije pedesetak godina testirale nuklearne bombe, te su lokalci većinom pomrili ili rađali deformiranu djecu. Jedna takva grupica živi od ubijanja i jedenja turista koji zaglibe u njihove krajeve. Ubrzo nakon što vide automobil i kamp kućicu obitelji na putu prema Kaliforniji, bacaju se u akciju te na cestu bacaju bodljikavi remen koji uzrokuje zabijanje auta u stijenu. Neznajući što je uzrokovalo pucanje gume, glava obitelji kreće po pomoć pješaka prema 9 milja udaljenoj pumpi, dok mu zet kreće u drugu stranu. U kamp prikolici ostaju majka obitelji, dvije kćeri, sin te dva psa. Uskoro kažin počinje…

Remake Hillsa ima dosta pomaka od originala, pozitivnih i negativnih. Ovdje se daje cijeli background mutacija uzrokovanih nuklearnim testovima, dok je u originalu to nekako efektivnije napravljeno. Tamo je sve bilo bez previše objašnjenja, oni su jednostavno bili sjebani i opetovano je naglašeno da su živili u incestuoznoj zajednici što se ovdje recimo ne spominje. Nemojte misliti da pokušavam usporediti ili popljuvati novi film na račun staroga, samo uspoređujem neke glavne odlike koje ih na razradi priče razlikuju. Prvi dio mi je više ostao u pamćenju po svom bolesnom ozračju, sve je davalo nekakav degutantni filing, dok sam u moderniziraju Ajinoj verziji našao imao sličan filing, ali se Aja više fokusirao na vizualno agresivne scene nasilja. Ovo je vrlo dobra odlika filma, jer iskreno nisam baš u previše kino filmova vidio toliko eksplicitnih scena rezanja udova, eksplodiranja glava etc u krupnom planu.

Cravenova brda su pratila njegov tadašnji đir tematike – brutalni napad na nekoga, te kasnije još butalnija osveta (recimo Last House on the Left), dok Aja više ide sa motivom preživljavanja i borbe pojedinca protiv deformiranih napadača. Vizualno, ako ste gledali Haute Tension, prepoznat ćete isti “rukopis” u brdima – osobe prelivene hektolitrima krvi i let’s get it on borba to the max. Montaža vrlo dobra, glazba vrlo efektna u pojedinim intenzivnijim djelovima.

Doduše, iz perspektive priče ima par nelogičnosti, posebno vezane uz ultra pametnog psa i majku koja slučajno ne vidi da se pol metra oko nje u prikolici dešavaju “čudne” stvari, ali Hills Have Eyes je poprilično dobra zabava.

Cannibal Holocaust (1980)

Ako se ne varam, ovo je jedan od filmova koji je dobio najviše napada, tužbi, zabrana, cenzuriranja i ostalih sličnih društvenih kritika. Nakon što pogledate film ili samo pročitate ovaj osvrt znati ćete zašto. Ako ste ljubitelji životinja, nemojte čitati dalje, postoji mogućnost da će te me htjeti poslati u kurac radi detalja koje dijelim s vama. Nakon gledanja filma sam dosta iznenađen sa cjelopkupnom pričom. Uvijek sam mislio da je ovaj film spominjan samo i isključivo radi brutalnih scena, ali na svoju radost mogu zaključiti da se kroz film vrti jaka kritika ljudi i društva uopće. Sama završna rečenica koja išla nešto poput “Who are the real cannibals, them or us?” je savršeno upakirala ovu priču o prelasku nekih moralnih granica pri dokumentiranju nepoznate kulture.

Radnja u dvije rečenice: ekipica koja odlazi snimati dokumentarac o kanibalima nikada se nije vratila. Nakon nekog kraćeg vremena, antropolog kreće u potragu, te pronalazi njihove leševe ali i snimke. Gledajući snimke, koje izgledaju dosta realno, dolazimo do nekih gnjusnih scena uključujući:

Glumljene scene

- brutalno ritualno silovanje sa tupim predmetom, pa sa kuglom blata i kamenjem te umlaćivanje nekom toljagom
- pucanje sačmaricom direkt u lice
- čupanje djeteta iz trudnice i zakopavanje istoga pod blato
- rezanje spolnog organa te hranjenje istim
- generičke scene čupanja, rezanja, rezbarenja ljudskog tijela koje su ultra gore ali mila majka prema scenama iz donje grupe

Realne scene

- lov velike kornjače, te eksplicitno i detaljno snimanje kasapljenja, rezanja udova i hranjenja sa utrobom
- pucanje puškom u malu svinjicu
- rezanje glave malom majmunu
- kasapljenje oveće zmije, te pauka i raznih drugih životinjica

Sve u svemu, ovo je naj eksplicitniji film koji sam gledao, možda nema najviše gorea, ali scene koje su stvarne snimke su baš degutantne.

Uvijek sam mislio da je ime ovog filma onako teatralno, da je riječ holokaust uzeta jedino jer je sinonim za među ljudsku katastrofu. E pa nije, jer u filmu imamo holokaust i to ne kanibala prema ljudima, nego ljudi prema kanibalima. Dok gledaš film, zapitaš se kako zapravo snimaju neki dokumentarci. Koliko zapravo ljudi utječu na ono što mi vidimo kao finalni proizvod.