Tema: j-horror

Rezultati pretrage: Ovo su članci na HorrorHR koji su vezani uz pojam "j-horror".

One Missed Call 2 (2005)

Odlučio sam potrošiti kojih sat-dva da prođem kroz kolekciju i složim nekakvu listu filmova koje bi ili trebao pogledati radi xy razloga ili moram pogledati jer jednostavno neznam kako preskočiti killer shark jeftinjave sa početka osamdesetih. Film koji je tema ovog današnjeg reporta spada u ovu prvu grupu – skužio sam da sam u zadnje vrijeme potpuno zapustio azijske horrore. Jest da su se i oni ugušili u prosjeku i neinventivnosti, ali ima tu bar desetak filmova koji me zanimaju. One Missed Call 2 je jedan od njih. Čitaj dalje…

Apartment 1303 (2007)

Već koje vrijeme zabušavam sa J-horror valom, pa sam si rekao da moram malo osvježiti znanje. Od poslovnično velikog broja horror filmova koji su i ove godine snimljeni u Azijskim krajevima u oko mi je zapeo “Apartment 1303″ redatelja Ataru Oikawe koji za sobom ima par novijih nastavaka Tomie serijala. Mlada djevojka se tek useljava u stan i dok otpakirava kutije čuje nekakvo krcanje iz jedne od soba. Nakon što otvori paravan iza kojega se vidi samo mrak, u stanju transa izlazi na balkon i baca se sa trinaestoga kata. Nakon njene smrti stan još jeftinije dobiva druga djevojka, koja završava u vrlom sličnom stilu. Njena sestra pokušava odgonetnuti što se zapravo desilo. Čitaj dalje…

Kadokawa Mystery and Horror Tales, Vol. 3 – Ghost House (2005)

Yoshio sa svojom bolesnom ženom priča o velikoj tragediji koja im se desila prije par godina, a rezultirala je sa tragičnom smrću njihove napaćene kćerke. Naime, mlada žena je bila do ušiju zaljubljena u svoga muža, te su na jedvite jade uspjeli dignuti kredit za kupnju kuće. Kada su to napokon uspjeli, mladoj ženi nije pretjerano zasijalo sunce jer je saznala da je muž vara sa drugom ženom. U kratkom roku sa svojom ljubavnicom napušta kuću, te ostavlja mladu ženu u neizmjernoj tuzi, koju naprasno prekida automobilska nesreća.

Dvije godine je prošlo od toga dana, a još nitko nije uselio u kuću. Priča se da njen duh opsjeda prostor, te se njen otac napokon ohrabruje i kreće u potragu za dušom svoje kćerke. Kadokawa Mystery and Horror Tales su izašli u par dijelova i svaki sastoji po tri epizode duge kojih 30-40 minuta. Već koje vrijeme mi stoje doma, pa sam dao šansu nasumičnoj epizodi. Kadokawa je ime poznate tvrtke koja je dugo vrijeme izdavala (valjda još izdaje) manga stripove, pa mi djeluje da je stvar o ekranizacijama nekih njihovih priča. Nisam siguran u ovu tvrdnju, jer na netu nisam našao više informacija, osim da su ovi filmovi rađeni za Japansku TV.

Filmić je sniman digitalnom kamerom, što će nekima zasmetati, ali zapravo daje jedan poseban štih. Neke od scena djeluju baš radi korištenja digitalnih kamera poprilično realno, što nije na odmet kada se radi o horror filmu. Efekti su recimo tako-tako…

“Ghost House” je zanimljiva pričica koja će mnoge podsjećati na “Ju-On” famu, ali je ipak napravljena mnogo jednostavnije, te se više fokusira na doživljaje jedne osobe u očito ukletoj kući. Nakon odgledanog jednog filmića iz serijala, “Kadokawa Mystery and Horror Tales”, nekako mi sve to djeluje na azijsku verziju nama poznatijeg “Tales from the Crypt” serijala.

Reincarnation (2005)

Reincarnation ili Rinne u originalu, je priča o mladoj glumici Sugiuri, koja neočekivano dobiva priliku da glumi u filmu poznatoga redatelja. Film se bazira na istinitom događaju, masovnom ubojstvu koji je jedan profesor napravio u hotelu. Osim što je ubio svoju kćerkicu i sina, nasumično je pobio i sve ljude koji su se u tom trenu nalazili u hotelu. Čim je počelo snimanja, Sugiuri počinje gubiti tlo pod nogama, odjednom se nalazi u čudnim prostorijama tog hotela, te joj se počinju priviđati duhovi, kojima prednjači mala djevojčica sa vrlo creepy lutkom.

Početak filma je prilično konfuzan, sredina je dosta usporena i čudna, ali kada se počnu slagati svi komadići priče, možeš samo ostati duboko fokusiran i uživati u vizualno predivnom djelu poznatoga Takashi Shimizua (Ju-On fama). Kako i sami možete shvatiti po imenu filma, radnja se bazira na reinkarnaciji, tj. jednom viđenju poimanja cjelokupnog koncepta.

Prilično je teško pričati o ovome filmu, bez odavanja nekih detalja, pa se neću baš time baviti. Istina je da sam od filma mnogo očekivao, te priznajem da sam ostao vrlo zadovoljan, ali ipak taj sporiji tijek događaja u sredini definitivno utječe na cjelokupni dojam. Finale filma koje sadrži twist je izrazito dobro odrađeno, pa gledatelj može i kroz završne scene brainstormati da pokuša shvatiti sve detalje. Tu ne mislim na glavnu poantu filma, već na sve one usputne stvarčice, kroz koje se nazire autorovo gledanje na reinkarnaciju.

Usput, Rinne je treći film u planiranoj heksalogoji J-Horror Theatre. Ostala dva filma koja su proizašla iz ovog serijala su Premonition i odlični Infection.

Kairo (2001)

Skupina prijatelja se pita gdje im jedan tip iz ekipe. Trebao je dovršiti nekakav posao, ali se prestao javljati. Jedna od cura ga odlučuje posjetiti, ali tip, par minuta nakon što je ona dolazi kod njega, odlučuje počiniti samoubojstvo. Nakon što vidi njegovo obješeno tijelo, cura ostaje u šoku. Kasnije drugom prijatelju predaje disketu na kojoj je “samoubojica” radio, što započinje cijelu nisku ludila i samoubojstava.

Makar se o filmu pisalo da se vrti oko nekakvog kompjuterskog virusa, situacija je ipak malo drugačija. Istina je to da se ljudima počinju otvarati čudne web stranice, na kojima piše “da li želite upoznati duha”, te se prikazuju raznorazne nepovezane scene poludjelih ljudi kako u nekom svom filmu vegetiraju blizu svojih računala. Jedan od simptoma toga ludila je ljepljenje ulaznih vrata u neke prostorije, pokušavajući očito zatvoriti i upozoriti druge na nešto što se krije iza vrata. Oni koji uđu u te “zabranjene sobe”, postaju samo dijelovi crne statistike.

Za “Kairo” se vidi da je jedan od ranijih modernih j-horrora, jer je mnogo kompleksniji i kompliciraniji od većina filmova na koje imam prilike nabasati. Cjelokupna radnja filma je na trenutke dosta čudna, što me je povremeno i iritiralo, ali malo po malo stvari se razvijaju i dolazimo do prilično neočekivanog raspleta. Kao i inače, neću se pozabaviti spolilerima, pustiti ću onima koji žele gledati film da se prepuste užitku.

Film traje preko 100 minuta, što klupku scenarija dopušta da se polako odmotava. Nemojte očekivati previše strašnijih scena, jer njih praktički i nema, osim jedne od inicijalnih pojavljivanja duhova, koje je stvarnosavršeno odrađeno. Duh žene počne polako hodati preka liku. Atmosfera je jeziva, crni mračni hodnik zavijen u eeries glazbenu temu. Duh normalno hoda, dok u jednom trenu taj hod propadne, te se žena na par sekudni počne jebeno čudno izvijati. Stvarno jedan od boljih trenutaka, ne samo u filmu, već u j-horrorima u globalu. U još jednoj sceni se vidi perfekcija kojem su ljudi iza filma težili – scena samoubojstva jedne cure koja se baca sa nekog silosa je odrađena u jednom kadru, te baš radi toga djeluje ekstremno stvarno.

Kairo je malo drugačiji horror, više puca na izgradnju cijele priče i poante pojavljivanja duhove, nego što se trudi prestrašiti gledatelje. Kako bi Pythonovci rekli – “And now something completely different” – Kairo je u 2006. godini doživio i svoj remake u obliku filma “Pulse”, što je inače i međunarodni naslov originala.

Ju-on: The Curse (2000)

Nedavno je The Grudge 2 je u Americi osvojio prvo mjesto na box officeu. Serijalu očito ide dobro, pa možemo očekivati još jedan amerikanizirani nastavak, dok je u planu i treći u japanskom serijalu. Većina ljudi misli da su jedini predstavnici Ju-on serijala slijedeći: Ju-on: The Grudge, Ju-on: The Grudge 2, The Grudge i The Grudge 2 (dva zadnja su američki rimejkovi japanskih filmova). E pa situacija je malo drugačija – i japanski Ju-On filmovi su zapravo rimejkovi…

Naime, Takashi Shimizu, čovjek koji stoji iza svih spomenutih filmova, par godina prije Ju-on: The Grudge snimio je dva niskobudžetna straight to video filma – Ju-on: The Curse i Ju-on: The Curse 2. Kada se gledaju svi Ju-On filmovi, imao sam prilično čudan tajmlajn gledanja, koji ide ovako: peti-treći-četvrti i sada prvi “dio”.

Ju-on: The Curse počinje sa učiteljom koji se zabrinjava zašto mu mali Toshio više ne dolazi u školu. Odlučuje se otići kod djeteta doma, te nalazi malog dječaka prilično natučenog i krvavog. Kako smo i naučili prateći ovaj serijal, u igri je prokletstvo, koje je startalo sa smrću maloga dječaka. Svi koji imaju nekakve veze sa kućom, polako počinju umirati.

Ovaj film je baš tipičan primjer low-budget filma. Gluma je osrednja, na mahove čak i loša, nema previše vizualne akcije, interijeri nekakvih prostora poput škole i firme su doslovno skrpani u nekim iznajmljenih stanovima.

U nekim scenama Shimizu je čak dobro odigrao karte omanjeg budžeta, recimo kada policija dolazi do izkasapljenog leša te im doktor u posudici pokazuje nečiju iščupanu čeljust. Mi to očito ne vidimo, ali si u glavi pokušavamo zamisliti. U zadnje vrijeme sav taj gore nam je uvijek stavljen pred oči, izgubili su se ti trenuci kada si morao staviti maštu u pogon da si predočiš neke detalje.

Glede detalja koji su obilježili ostale nastavke, Toshio na veliko mijauče, dok mu se majka vidi u samo dvije napadne scene. Film nema previše “scareova”, ali oni koji su nam prezentirani su sasvim zadovoljavajući. Shimizu je definitivno odigrao sve karte dobro, te je sa malim budžetom napravio prilično zadovoljavajuće djelo.

Jedna vrlo važna stvar koju moram spomenuti je radnja. Mislio sam da je Ju-on: The Grudge doslovni remake ovoga filma, ali zapravo uzela se osnovna ideja, par “kolosalnih” scena i to je to. Ovdje je recimo Toshiev otac živ, potpuno poremećen, i brutalno ubija učiteljevu ženu, kojoj iz utrobe uzima nerođeno dijete. Prilično je bolesna scena koja se na ovo nadovezuje – otac u svom manijakalnom zanosu u torbi nosi fetus, i tu torbu luđaćki razbija po zidovima, šutira je po podu itd.

Ju-on: The Grudge 2 (2003)

Kyoko je mlada glumica, u filmskim krugovima poznatija kao “horror queen”. Njena karijera u horror filmovima je na vrhu, ljubavni život joj isto tako cvijeta – očekuje dijete. Jedne noći vraćajući se sa svojim zaručnikom sa posla, autom zgaze mačku. Nakon što vide jadnu mrtvu životinju, vraćaju se u auto i odlaze. Zajeb je to što je mačka od maloga Toshia, zajebanog osvetničkog duha koji je u prvom dijelu Ju-on: The Grudge terorizirao i riješio “budućnosti” mnogo ljudi… Čitaj dalje…

Infection (2004)

Upoznajemo djelatnike Japanske bolnice kojima dan kreće iz lošeg u lošije. Situacija je poprilično loša, financijski stoje katastrofalno i jedan od doktora govori drugima da im je ovo zadnji dan na poslu. Makar skoro da nemaju sa čime liječiti svojih 5-6 preostalih pacijenata, zdušno se trude da u duhu hipokratove zakletve završe dan u što najboljem redu. Nakon što jedan od pacijenata, potpuno izgoreni čovjek kojega par mjeseci održavaju na životu, pada na pod i počne krvariti, doktorska ekipa se skuplja te mu pokušava pomoći. Čitaj dalje…

Phone (2002)

Mlada djevojka ulazi u svoju zgradu te poziva lift. Na mobitel dobiva čudnu poruku, ali je zanemaruje. Prilikom vožnje liftom na tren dolazi do nestanka struje, te se lift zaustavlja. Ona proviruje kroz vrata od lifta i prestravi se nakon što vidi djevojku sa kosom do poda. Tada joj zazvoni mobitel, ona se javlja te na liniji čuje strašno urlanje. Nekoliko trenutaka kasnije, djevojci otkazuje srce, umire od straha…

Kako sam u moodu da “skinem” sa repertoara sve azijske horrore koje sam nabavio u proteklih godinu dvije, na red je došao i Phone iliti Pon u originalu. Odmah ću na početku riješiti ultimativnu dilemu – dali i ovaj film ima nešto slično sa ostalim “izvornicima” azijskog horrora. Pa kao što možete viditi iz prvoga paragrafa, imamo tu djevojku sa dugom crnom kosom, malo kasnije imamo nekakvu vrstu prokletstva, te finale filma ima sličnosti sa Ringom. Makar postoje sličnosti, po meni su autori Phonea taman uspjeli izbalansirati neke odlike J-horrora, sa interesantnom pričom o ljubavi, prevari i osveti.

Za razliku od većine sličnih filmova, ovdje se radnja vrti na dva kolosijeka. Recimo problem sa duhom ima naša heroina Ji-won, ali ima ga i kćerkica njene prijateljice. Osim što je proganja osvetoljubiv duh, Ji-won isto tako love i prijete smrću ljudi koje je u novinama otkrila u pedofilskom lancu. Radi ovog isprepletanja situacija, “Phone” ima odliku da je konstantno zanimljiv film. Svi likovi su vrlo dobro obrađeni, možeš se potpuno suosjećati sa njima, što je u ovakvom žanru potpuni pogodak. Moram posebno napomenuti djevojčicu koja glumi opsjednutu curicu, vjerujte mi na riječ, mala kada napravi zlu facu izgleda kao da je izašla direkt iz pakla. Jedna od najjačih scena je baš kada mala na tren apsolutno poludi. Ono gledaš i nemožeš vjerovati, mala se tako realno počne tresti i mijenjati izgled lica da čak pomisliš jesu koristili neke specijalne efekte za ovakav performans.

Spomenuo sam malo copy-catovski kraj ovoga filma, ali uopće nemojte misliti da je ovo loše. Kraj je savršeno odrađen, te se sastoji od rješenja misterije, kombinacije drame i thrillera, te očekivano vrlo efektnih stravičnih scena. Ovaj korejski film definitivno toplo preporučujem…

Shutter (2004)

Po povratku sa večere, Tun i Jane autom naleću na mladu djevojku, koja nakon udarca ostaje nepomično ležati na kolniku. Usred panike, oni bježe sa mjesta nesreće. Nakon par dana, Tun slika školsku proslavu, te na razvijenim slikama uviđa čudne bljeskove, te naposlijetku i lice pregažene djevojke. Malo po malo, oko njega i djevojke se počinju dešavati čudne stvari koje kulminiraju sa samoubojstvima njegovim najbližih prijatelja. Čitaj dalje…

Slijedeća stranica »