One Missed Call 2 (2005)

Odlučio sam potrošiti kojih sat-dva da prođem kroz kolekciju i složim nekakvu listu filmova koje bi ili trebao pogledati radi xy razloga ili moram pogledati jer jednostavno neznam kako preskočiti killer shark jeftinjave sa početka osamdesetih. Film koji je tema ovog današnjeg reporta spada u ovu prvu grupu - skužio sam da sam u zadnje vrijeme potpuno zapustio azijske horrore. Jest da su se i oni ugušili u prosjeku i neinventivnosti, ali ima tu bar desetak filmova koji me zanimaju. One Missed Call 2 je jedan od njih. Čitaj dalje…

Apartment 1303 (2007)

Već koje vrijeme zabušavam sa J-horror valom, pa sam si rekao da moram malo osvježiti znanje. Od poslovnično velikog broja horror filmova koji su i ove godine snimljeni u Azijskim krajevima u oko mi je zapeo “Apartment 1303″ redatelja Ataru Oikawe koji za sobom ima par novijih nastavaka Tomie serijala. Mlada djevojka se tek useljava u stan i dok otpakirava kutije čuje nekakvo krcanje iz jedne od soba. Nakon što otvori paravan iza kojega se vidi samo mrak, u stanju transa izlazi na balkon i baca se sa trinaestoga kata. Nakon njene smrti stan još jeftinije dobiva druga djevojka, koja završava u vrlom sličnom stilu. Njena sestra pokušava odgonetnuti što se zapravo desilo. Čitaj dalje…

Kadokawa Mystery and Horror Tales, Vol. 3 - Ghost House (2005)

Yoshio sa svojom bolesnom ženom priča o velikoj tragediji koja im se desila prije par godina, a rezultirala je sa tragičnom smrću njihove napaćene kćerke. Naime, mlada žena je bila do ušiju zaljubljena u svoga muža, te su na jedvite jade uspjeli dignuti kredit za kupnju kuće. Kada su to napokon uspjeli, mladoj ženi nije pretjerano zasijalo sunce jer je saznala da je muž vara sa drugom ženom. U kratkom roku sa svojom ljubavnicom napušta kuću, te ostavlja mladu ženu u neizmjernoj tuzi, koju naprasno prekida automobilska nesreća.

Dvije godine je prošlo od toga dana, a još nitko nije uselio u kuću. Priča se da njen duh opsjeda prostor, te se njen otac napokon ohrabruje i kreće u potragu za dušom svoje kćerke. Kadokawa Mystery and Horror Tales su izašli u par dijelova i svaki sastoji po tri epizode duge kojih 30-40 minuta. Već koje vrijeme mi stoje doma, pa sam dao šansu nasumičnoj epizodi. Kadokawa je ime poznate tvrtke koja je dugo vrijeme izdavala (valjda još izdaje) manga stripove, pa mi djeluje da je stvar o ekranizacijama nekih njihovih priča. Nisam siguran u ovu tvrdnju, jer na netu nisam našao više informacija, osim da su ovi filmovi rađeni za Japansku TV.

Filmić je sniman digitalnom kamerom, što će nekima zasmetati, ali zapravo daje jedan poseban štih. Neke od scena djeluju baš radi korištenja digitalnih kamera poprilično realno, što nije na odmet kada se radi o horror filmu. Efekti su recimo tako-tako…

“Ghost House” je zanimljiva pričica koja će mnoge podsjećati na “Ju-On” famu, ali je ipak napravljena mnogo jednostavnije, te se više fokusira na doživljaje jedne osobe u očito ukletoj kući. Nakon odgledanog jednog filmića iz serijala, “Kadokawa Mystery and Horror Tales”, nekako mi sve to djeluje na azijsku verziju nama poznatijeg “Tales from the Crypt” serijala.

Reincarnation (2005)

Reincarnation ili Rinne u originalu, je priča o mladoj glumici Sugiuri, koja neočekivano dobiva priliku da glumi u filmu poznatoga redatelja. Film se bazira na istinitom događaju, masovnom ubojstvu koji je jedan profesor napravio u hotelu. Osim što je ubio svoju kćerkicu i sina, nasumično je pobio i sve ljude koji su se u tom trenu nalazili u hotelu. Čim je počelo snimanja, Sugiuri počinje gubiti tlo pod nogama, odjednom se nalazi u čudnim prostorijama tog hotela, te joj se počinju priviđati duhovi, kojima prednjači mala djevojčica sa vrlo creepy lutkom.

Početak filma je prilično konfuzan, sredina je dosta usporena i čudna, ali kada se počnu slagati svi komadići priče, možeš samo ostati duboko fokusiran i uživati u vizualno predivnom djelu poznatoga Takashi Shimizua (Ju-On fama). Kako i sami možete shvatiti po imenu filma, radnja se bazira na reinkarnaciji, tj. jednom viđenju poimanja cjelokupnog koncepta.

Prilično je teško pričati o ovome filmu, bez odavanja nekih detalja, pa se neću baš time baviti. Istina je da sam od filma mnogo očekivao, te priznajem da sam ostao vrlo zadovoljan, ali ipak taj sporiji tijek događaja u sredini definitivno utječe na cjelokupni dojam. Finale filma koje sadrži twist je izrazito dobro odrađeno, pa gledatelj može i kroz završne scene brainstormati da pokuša shvatiti sve detalje. Tu ne mislim na glavnu poantu filma, već na sve one usputne stvarčice, kroz koje se nazire autorovo gledanje na reinkarnaciju.

Usput, Rinne je treći film u planiranoj heksalogoji J-Horror Theatre. Ostala dva filma koja su proizašla iz ovog serijala su Premonition i odlični Infection.

Kairo (2001)

Skupina prijatelja se pita gdje im jedan tip iz ekipe. Trebao je dovršiti nekakav posao, ali se prestao javljati. Jedna od cura ga odlučuje posjetiti, ali tip, par minuta nakon što je ona dolazi kod njega, odlučuje počiniti samoubojstvo. Nakon što vidi njegovo obješeno tijelo, cura ostaje u šoku. Kasnije drugom prijatelju predaje disketu na kojoj je “samoubojica” radio, što započinje cijelu nisku ludila i samoubojstava.

Makar se o filmu pisalo da se vrti oko nekakvog kompjuterskog virusa, situacija je ipak malo drugačija. Istina je to da se ljudima počinju otvarati čudne web stranice, na kojima piše “da li želite upoznati duha”, te se prikazuju raznorazne nepovezane scene poludjelih ljudi kako u nekom svom filmu vegetiraju blizu svojih računala. Jedan od simptoma toga ludila je ljepljenje ulaznih vrata u neke prostorije, pokušavajući očito zatvoriti i upozoriti druge na nešto što se krije iza vrata. Oni koji uđu u te “zabranjene sobe”, postaju samo dijelovi crne statistike.

Za “Kairo” se vidi da je jedan od ranijih modernih j-horrora, jer je mnogo kompleksniji i kompliciraniji od većina filmova na koje imam prilike nabasati. Cjelokupna radnja filma je na trenutke dosta čudna, što me je povremeno i iritiralo, ali malo po malo stvari se razvijaju i dolazimo do prilično neočekivanog raspleta. Kao i inače, neću se pozabaviti spolilerima, pustiti ću onima koji žele gledati film da se prepuste užitku.

Film traje preko 100 minuta, što klupku scenarija dopušta da se polako odmotava. Nemojte očekivati previše strašnijih scena, jer njih praktički i nema, osim jedne od inicijalnih pojavljivanja duhova, koje je stvarnosavršeno odrađeno. Duh žene počne polako hodati preka liku. Atmosfera je jeziva, crni mračni hodnik zavijen u eeries glazbenu temu. Duh normalno hoda, dok u jednom trenu taj hod propadne, te se žena na par sekudni počne jebeno čudno izvijati. Stvarno jedan od boljih trenutaka, ne samo u filmu, već u j-horrorima u globalu. U još jednoj sceni se vidi perfekcija kojem su ljudi iza filma težili - scena samoubojstva jedne cure koja se baca sa nekog silosa je odrađena u jednom kadru, te baš radi toga djeluje ekstremno stvarno.

Kairo je malo drugačiji horror, više puca na izgradnju cijele priče i poante pojavljivanja duhove, nego što se trudi prestrašiti gledatelje. Kako bi Pythonovci rekli - “And now something completely different” - Kairo je u 2006. godini doživio i svoj remake u obliku filma “Pulse”, što je inače i međunarodni naslov originala.

Ju-on: The Curse (2000)

Nedavno je The Grudge 2 je u Americi osvojio prvo mjesto na box officeu. Serijalu očito ide dobro, pa možemo očekivati još jedan amerikanizirani nastavak, dok je u planu i treći u japanskom serijalu. Većina ljudi misli da su jedini predstavnici Ju-on serijala slijedeći: Ju-on: The Grudge, Ju-on: The Grudge 2, The Grudge i The Grudge 2 (dva zadnja su američki rimejkovi japanskih filmova). E pa situacija je malo drugačija - i japanski Ju-On filmovi su zapravo rimejkovi…

Naime, Takashi Shimizu, čovjek koji stoji iza svih spomenutih filmova, par godina prije Ju-on: The Grudge snimio je dva niskobudžetna straight to video filma - Ju-on: The Curse i Ju-on: The Curse 2. Kada se gledaju svi Ju-On filmovi, imao sam prilično čudan tajmlajn gledanja, koji ide ovako: peti-treći-četvrti i sada prvi “dio”.

Ju-on: The Curse počinje sa učiteljom koji se zabrinjava zašto mu mali Toshio više ne dolazi u školu. Odlučuje se otići kod djeteta doma, te nalazi malog dječaka prilično natučenog i krvavog. Kako smo i naučili prateći ovaj serijal, u igri je prokletstvo, koje je startalo sa smrću maloga dječaka. Svi koji imaju nekakve veze sa kućom, polako počinju umirati.

Ovaj film je baš tipičan primjer low-budget filma. Gluma je osrednja, na mahove čak i loša, nema previše vizualne akcije, interijeri nekakvih prostora poput škole i firme su doslovno skrpani u nekim iznajmljenih stanovima.

U nekim scenama Shimizu je čak dobro odigrao karte omanjeg budžeta, recimo kada policija dolazi do izkasapljenog leša te im doktor u posudici pokazuje nečiju iščupanu čeljust. Mi to očito ne vidimo, ali si u glavi pokušavamo zamisliti. U zadnje vrijeme sav taj gore nam je uvijek stavljen pred oči, izgubili su se ti trenuci kada si morao staviti maštu u pogon da si predočiš neke detalje.

Glede detalja koji su obilježili ostale nastavke, Toshio na veliko mijauče, dok mu se majka vidi u samo dvije napadne scene. Film nema previše “scareova”, ali oni koji su nam prezentirani su sasvim zadovoljavajući. Shimizu je definitivno odigrao sve karte dobro, te je sa malim budžetom napravio prilično zadovoljavajuće djelo.

Jedna vrlo važna stvar koju moram spomenuti je radnja. Mislio sam da je Ju-on: The Grudge doslovni remake ovoga filma, ali zapravo uzela se osnovna ideja, par “kolosalnih” scena i to je to. Ovdje je recimo Toshiev otac živ, potpuno poremećen, i brutalno ubija učiteljevu ženu, kojoj iz utrobe uzima nerođeno dijete. Prilično je bolesna scena koja se na ovo nadovezuje - otac u svom manijakalnom zanosu u torbi nosi fetus, i tu torbu luđaćki razbija po zidovima, šutira je po podu itd.

Ju-on: The Grudge 2 (2003)

Kyoko je mlada glumica, u filmskim krugovima poznatija kao “horror queen”. Njena karijera u horror filmovima je na vrhu, ljubavni život joj isto tako cvijeta - očekuje dijete. Jedne noći vraćajući se sa svojim zaručnikom sa posla, autom zgaze mačku. Nakon što vide jadnu mrtvu životinju, vraćaju se u auto i odlaze. Zajeb je to što je mačka od maloga Toshia, zajebanog osvetničkog duha koji je u prvom dijelu Ju-on: The Grudge terorizirao i riješio “budućnosti” mnogo ljudi…

Par minuta nakon nesreće, mali Toshio se pojavljuje u autu i uzrokuje sudar. Kyoko ostaje ozlijeđena, te u šoku primjećuje da joj iz gaćica curi potok krvi. Njen zaručnik završava u komi. Svijet joj se polako počinje rušiti. Nakon mjesec, dva, Kyoko sa TV ekipom odlazi na snimanje televizijske emisije o duhovima, a mjesto snimanja je famozna kuća iz jedinice. Prokletstvo se počinje širiti…

Drugi dio Ju-Ona sam počeo gledati bez ikakvih očekivanja, a sada mogu reći da mi je film čak bolji od jedinice! Jest, nisam mislio da ću to prečesto govoriti, ali eto nastavak djeluje bolji od izvornog filma (zanemarivši Ju-On the Curse 1 i 2 iz cijele križaljke). Gluma je savršena, postoji samo možda jedan ili dva sporedna lika koji su prosječni, dok je ostatak ekipe izniman. Priča je podijeljena u par “nevidiljivih epizoda”, tj. štorija o smrti svake individue koja je na njihovu postala žrtva Ju-On prokletstva.

Timeline tih ubojstava je očekivano malo izmiješan. ali se vrlo lako prati. Baš taj timeline daje neke od nezaboravnih momenata koji se vide u scenama poput djevojke koja čuje misteriozno lupanje po zidu, a zapravo sa time se upoznava sa svojom smrti. Uz to mi se posebno sviđao jedan poseban štih miješanja različitih “paralelnih” stvarnosti, koji me na trenutke podsjetio na najbolje horror uradke osamdesetih godina (nešto ala “House” i neke “Nightmare on Elm Street”).

Creepiness je na zavidnom nivou - osim “poslovično uspješnog” Toshia, njegova majka Kayako se pojavljuje u par iznimno “zajebanih” scena. U dvojci se ona nekako više ističe, lice joj je još strašnije, a dodatni “splatter” krvi po njenom tijelu dodaje ekstra dimenziju strave.

Iznimno jak film, savršen od početka do kraja. Toplo preporučujem.

Slijedeća stranica »