The Midnight Meat Train (2008)

Za razliku od velikog broja Amerikanaca, Hrvati su imali priliku u kinima pogledati novo djelo bazirano na Clive Barkerovoj priči - “The Midnight Meat Train”. Film se preko bare samo radi par slova na papiru morao odvrtiti u nekim mizernim kino dvoranama, te film za razliku od svakojakog financijski uspješnog smeća poput rimejkova “The Fog” i “Prom Night” jednostavno nije ni dobio šansu. Da se ne ponavljam, ako vas zanimaju detalji oko toga, pročitajte moj prijašnji post. Film je od prošlog tjedna u Cinestaru, te sam sa kompadreom FilmTV-om danas odlučio otići i vidjeti što je ispalo od “Ponoćnog Vlaka Smrti”. Čitaj dalje…

No Man’s Land: The Rise of Reeker (2008)

Lopovi koji su upravo opljačkali neki kazino bježe po američkoj zabiti i zaustavljaju se u malom mjestašcu sa pumpom i restoranom. Kako je jedan od njih ranjen, pokušavaju ga “očistiti” na WC-u, ali taman u to vrijeme ih skuže murjaci i dolazi do obračuna. Nakon misterioznog potresa, usred sukoba stvari se navelike mijenjaju - uz nepodonošljiv miris nešto nepoznato ih počinje ubijati. Tri godine nakon solidnog Reekera redatelj i scenarist Dave Payne se vraća sa nastavkom… Čitaj dalje…

Jason Goes to Hell: The Final Friday (1993)

Baš neki dan sam se sa frendom zasjeo u klimatizirani dnevni boravak i odlučili smo se podsjetiti na stare VHS horor dane. Gledao sam prvo dali da mu ponudim film koji zasigurno nije gledao (kao ni ja) sto godina - “Rumpelstiltskin”, ali je konsenzus pao na morfirajućeg Jasona. DVD je ubačen i zabava počinje. Odličan dinamičan početak nagovještavao je dobru zabavu, ali nakon što tristo tisuća murjaka ispuca sve moguće metke i projektile po “jadnom” maminom sinu Jasonu, film ubrzo kreće u potpuno druge vode. Čitaj dalje…

Planet Terror (2007)

Makar nisam živio preko bare u šezdesetim i sedamsesetim godinama prošloga stoljeća, od početka me iznimno zanimao taj Grindhouse đir koji su Tarantino i Rordriguez htjeli oživjeti. Prije horrora sam bio ljubitelj svakakvog akcijskog šrota, tako mislim da bi mi to kino doba savršeno pasalo za moj ukus. Revival Grindhousea mi je bilo jedno od najvećih filmskih očekivanja, jer osim spomenutog dvojca kako možeš odbiti dvostruki combo poremećeni manijak/woman revenge filma i mega pretjerane zombie akcijetine? Čitaj dalje…

Black Sheep (2006)

Prije koje vrijeme u Fangoriji je bio članak na par stranica o filmu “Black Sheep”. Makar sam davno prije znao za ovo novozelandsko djelce, nakon jedne od slika u tom članku sam ostao posebno zaintrigiran. Potpuno “obična” slika, nekakav hodnik, a na kraju njega stoji ovca i samo gleda ravno ispred sebe. Tako jednostavna slika, a tako veliki potencijal monstruzonih koljačkih mašina u obliku malih slatkih ovčica. Film ovih dana izlazi preko bare na DVDu, a hype koji se dignuo oko njega zadnjih par godina je obećavao genijalnu zabavu. Čitaj dalje…

They Don’t Cut the Grass Anymore (1985)

Nathan Schiff je počeo sa horrorima u svojoj šesnaestoj godini kada je za samo $400 snimio film spektakularnog imena “Weasels Rip My Flesh”. Šest godina i nekoliko filmova kasnije na repertoar njegove Super-8 kamere došla je i ova priča o dva poludjela vrtlara, koji u sedamdeset minuta filma konstantno nekoga “demontiraju”. Film je od početka do kraja čisti gore, ali makar se i neke grafičke scene ponavljaju uopće nije dosadan. Schiffu je to uspjelo jer uopće nije forsirao priču, već kroz nekakve banalne razgovore ljudima daje ono što očito žele - mega gore umotan u psihodeličnu muziku.

Nakon prvih par kadrova rezanja zaljubljenog para na tratini, pomislio sam ovo je toliko loše, pa sigurno neće biti gledljivo. Ubrzo nakon, kada jedan od vrtlara uzima ženu i doslovno je rukama raskomada na dijelove, počneš se zanimati za film. Mislim sve djeluje umjetno, jer kada čovjek detaljno komada ženinu glavu, vidiš da je pozadina cijele “lutke” neka lubanja bez zubiju. Jednostavno gore mi nikada nije izgledao toliko zabavno, baš vidiš koliko je čovjek uživao snimajući ovakve pizdarije.

Spomenuti ću par opskurnih scena:

- crnac koji počne kasapiti ženu govoreći joj da je on njen disco daddy
- snimka ogromne petarde kako gruva ženi u ustima, a baš se sa ciljem i namjerom vidi da je žena zapravo seks lutka za napuhavanje
- dok tip ženi sa prstima komada glavu, u pozadini se čuje psihodelično zavijanje “do you really love my mind, do you baby, do you”

Sve djeluje jebeno bolesno, ali i zabavno. Baš me tip zaintrigirao da pogledam njegov spomenuti prvijenac “Weasels Rip My Flesh”.

Sick-o-pathics (1996)

U vizualnom ritmu ultra low budget ostvarenja, nekakva kvazi faca se šeće po cesti i zajebava sve ljude oko sebe. Naleti na majku sa malim dječačićem kojemu otima lizalicu i naposlijetku djetetu iščupa ruku. Krv šiklja, a on se zajebava dok ga majka lupa sa sinovom rukom po glavi.  

U glavi blokada, nisam znao što dalje očekivati. Zadnje što bi pomislio da je ovo samo bio uvod u omnibus jeftinih talijanskih horror/gore pričica. Macho tipa zatoči neki kvazi poznati horror redatelj, koji ga veže uz TV i tjera da gleda njegove filmove. 

Hello Dolly

Kratka i jasna priča o tipu koji dolazi u seks shop u potrazi za kvalitetnom lutkom za napuhavanje. Prilikom općenja (ako se to tako može zvati), tip se onesvijesti, a lutka oživi. “Godpođica” se potpuno napuše te iz svoje tople rupice (zvuči sick zar ne) izbaci nekakav pipak koji se tipu nabije u žile. Nakon toga lutka se sagne nad njim te počne povraćati hektolitre sperme. WTF?

The poor, the flesh and the bag

Radnja bez početka i kraja - u ritmu brutalne talijanske jeftine metal mjuze, torba oživljava i ubija ljude. Da dobro ste skužili, torba, mala poslovna torba sa velikim zubima i pipcima :) 

Aerophophagus

Djevojka se kupa u moru dok joj se momčina izležava na plaži. Odjednom nešto je napada i koža joj potpuno izgara. Onako sjebana dolazi do svog tipa i njemu se lice počne topiti… 

Odjednom kao fast forward u “present day in Rome” - neki tip kod doktora koji mu priča o koprofagiji (”znanost” iliti fetish jedenja izmeta), baca mu prljave čarape u glavu te mu pokazuje svoje seksi čipkaste gaće. Doktor je muško btw ;) Što reći, dalje priča odlazi u nekakvu bolest koja se prenosi zrakom. Fascinantno je kako se on-the-fly dešavaju tranzicije sa rekli bi potpuno nevezanih tema… 

U pauzi među epizodama, zajebanti koji stoje iza ovog djela bacaju nekakave kratke opskurne (kvazi) smiješne reklame. U reklamama što je najgore glume neke od ikona horror žanra - Linnea Quigley, pa čak i Lucio Fulci kojemu je film i posvećen. Usput nekima će ime zvučati poznato ime zadnje epizode  - insipiracija za “radnju” je došla od strane legendarnog Antropophagusa, filma koji je režirao Joe D’ Amato, koji u Sick-O-Pathics čak i glumi jednu sporednu ulogicu u epizodi “The poor, the flesh and the bag”. 

Slijedeća stranica »