The Mummy (1932)

Periodično pokušavam održavati nekakav balans, pa uz svakih dvadesetak novijih filmova se bacim na jedan iz stare škole. Universalov “Mummy” sniman je početkom 30tih godina prošlog stoljeća, u zlatnom dobu crno bijelih preteča modernim horror filmovima. Britanski istraživači u Egiptu pronalaze mumiju svećenika Imothepa, te uz njegovo mumificirano tijelo primjećuju dobro zaštićene papiruse. Profesor koji vodi iskapanja, zove austrijskog doktora Millera, stručnjaka za okultno, koji ga upozorava da se se zapisi sa papirusa ne smiju čitati, jer se sa time automatski pokreće prokletstvo. Mladi i poletni profesorov pomoćnik u tajnosti uzima papiruse te ih počinje prevoditi što iz višetisućljetnog sna budi Imothepa.

Radnja se šalta neko vrijeme u naprijed, gdje profesorov sin istražuje na istoj lokaciji. U šator mu dolazi misteriozne egipćanin (Imothep) koji mu pokazuje gdje mora kopati da nađe mumiju djevojke Amon Rha. Uistinu, na toj lokaciji nalaze na još jednu mumiju, te se polako počinje otkrivati egipćaninov plan. Imothep je ubijen radi svoje veze sa Amon Rha, te uz zapise sa papirusa pokušava ponovno osvojiti svoju djevojku koja je sada reinkarnirana u doktorovoj kćerki.

Mummy mi totalno razočarao. Očekivao sam da će pratiti duh tih old skul Universalovih filmova poput Dracule, a ono je ispalo da ih prati do razine blatantnog kopiranja. Za Mummy se može reći da je doslovna kopija “Dracule“, samo zamijeni glavnog monstruma iz Lugosija u Karloffa i to je to. Bazična priča je skoro ista, a neke scene, pa čak i kadrovi, su u potpunosti iste kao kod Dracule. Druga negativna stvar mi je to što se Karloff u obliku mumije pojavljuje samo na početku (njegov izgled je besprijekoran), dok se u ostatku priče on se pojavljuje u obliku malo starijeg egipćanina.

The Walking Dead (1936)

Priznajem, crno bijeli filmovi mi nikad nisu bili nešto posebno. Nekako se nisam mogao uživiti u cijeli taj đir, ali kroz godine sam pogledao toliko šrot i idiotnih horror filmova, da sam odlučio malo se baciti u starije filmove. Gdje bolje početi nego sa jednim od Boris Karloffovih post Frankenstein filmova. Walking Dead je polu krimi polu horror priča o bivšem kažnjeniku kojemu je namješteno ubojstvo uglednoga suca. Nakon što se u zadnji tren otkriva da on nije kriv, pokušava se opozvati njegovo prženje na električnoj stolici. Nažalost za Karloffovog lika, opoziv je učinjen malo prekasno te on umire. Briljantni doktor odmah naređuje da se njegovo tijelo doveze do njega te ga u Dr. Frankensteinovskom laboratoriju ponovno oživljava. John Ellman se vraća iz mrtvih sa paranornalnim mogućnostima sa kojima se osvećuje ljudima koji su mu namjestili.

Ukratko, fora filmić, dosta kratak - negdje oko 65 minuta, ništa posebno ali ima svoje trenutke. Najveći mi je gušt u ovakvim starijim filmovima što se dosta vremena potroši na građenje likova, pa se više uživiš u cijelu priču. Moram priznati da neke spookier scene izgledaju dosta efektno, posebice radi štimunga koji daje crno-bijeli ugođaj popraćen sa dobrim odabirom glazbe. Finalni dojam je da Karloffova legendarna njuška, koja je i generalno postala sinonim za Frankensteina (monstera, ne doktora ofkors), nositelj cijelog štimunga.