The Hills Have Eyes (2006)

Ovaj film dugujem još od prošlog tjedna jer sam ga pogledao u kinu netom prije već recenziranog Slithera. Veliki sam fan Cravenovog originala iz 1977, pa nisam bio presretan kada se najavio remake. Iskreno, nisam bio baš ni toliko previše u šoku, jer mi je recimo nova verzija legendarnoga Dawn of The Deada ispala sasvim dobra kao modernizirani remake, nešto što bi i novi Hills trebao biti. Bio sam zadovoljan sa činjenicom da su za redatelja producenti uzeli mladoga Alexandra Aju, iza kojega stoji hvaljen Haute Tension. Ok dosta sa referencama i linkovima na druge filmove, ajmo se baciti na Hills Have Eyes.

Baš zato jer sam fan originala, u gledanje remakea sam krenuo potpuno ravnodušno, bez očekivanja i što je najvažnije apriori bez uspoređivanja. Familija prolazi bespućima američke zabiti te je igrom slučaja navedena na krivi put. U tom kraju Amerike su se prije pedesetak godina testirale nuklearne bombe, te su lokalci većinom pomrili ili rađali deformiranu djecu. Jedna takva grupica živi od ubijanja i jedenja turista koji zaglibe u njihove krajeve. Ubrzo nakon što vide automobil i kamp kućicu obitelji na putu prema Kaliforniji, bacaju se u akciju te na cestu bacaju bodljikavi remen koji uzrokuje zabijanje auta u stijenu. Neznajući što je uzrokovalo pucanje gume, glava obitelji kreće po pomoć pješaka prema 9 milja udaljenoj pumpi, dok mu zet kreće u drugu stranu. U kamp prikolici ostaju majka obitelji, dvije kćeri, sin te dva psa. Uskoro kažin počinje…

Remake Hillsa ima dosta pomaka od originala, pozitivnih i negativnih. Ovdje se daje cijeli background mutacija uzrokovanih nuklearnim testovima, dok je u originalu to nekako efektivnije napravljeno. Tamo je sve bilo bez previše objašnjenja, oni su jednostavno bili sjebani i opetovano je naglašeno da su živili u incestuoznoj zajednici što se ovdje recimo ne spominje. Nemojte misliti da pokušavam usporediti ili popljuvati novi film na račun staroga, samo uspoređujem neke glavne odlike koje ih na razradi priče razlikuju. Prvi dio mi je više ostao u pamćenju po svom bolesnom ozračju, sve je davalo nekakav degutantni filing, dok sam u moderniziraju Ajinoj verziji našao imao sličan filing, ali se Aja više fokusirao na vizualno agresivne scene nasilja. Ovo je vrlo dobra odlika filma, jer iskreno nisam baš u previše kino filmova vidio toliko eksplicitnih scena rezanja udova, eksplodiranja glava etc u krupnom planu.

Cravenova brda su pratila njegov tadašnji đir tematike - brutalni napad na nekoga, te kasnije još butalnija osveta (recimo Last House on the Left), dok Aja više ide sa motivom preživljavanja i borbe pojedinca protiv deformiranih napadača. Vizualno, ako ste gledali Haute Tension, prepoznat ćete isti “rukopis” u brdima - osobe prelivene hektolitrima krvi i let’s get it on borba to the max. Montaža vrlo dobra, glazba vrlo efektna u pojedinim intenzivnijim djelovima.

Doduše, iz perspektive priče ima par nelogičnosti, posebno vezane uz ultra pametnog psa i majku koja slučajno ne vidi da se pol metra oko nje u prikolici dešavaju “čudne” stvari, ali Hills Have Eyes je poprilično dobra zabava.

Haute Tension (2003)

Uz ovakvo gnjusno vruće popodne, izlazak iz kuće mi nije ni sekundu pao na pamet, ali eto trebalo je upogoniti auto i skočiti do videa. Na policama videa ništa novoga, ali sam naletio na jedan od cijenjenijih filmova u zadnje vrijeme, kojeg usput još nisam pogledao. Riječ je o francuskom filmu Haute Tension, iliti po naški Krvava Romansa (a na engleski Switchblade Romance). Film je stvarno zanimljiv za pogledati i radi svoje jednostavnosti i neopterećenosti pričom, djeluje kao neka realna situacija, kojoj iz crne kronike (dobro možda ne naše, ali američke), znamo rezultat. Ovo pričam o tijeku događaja, a ne cjelokupnom twistu (nowdays se većina filmova trudi dati gledateljima neki twist). Usput da spomenem da je i cjelokupni twist kao neka pričica iz ludare… Kvari ga jedna stvar - to što sam pomislio na rješenje cjelokupne zagonetke već nakon par minuta filma (jebiga, jedna “kriva” izrečena rečenica), a svoje sumnje sam pojačao negdje u 30 minuti filma.

Sve u svemu, dobro utrošenih 85 minuta, zanimljivo, ajmo reći pomalo i art djelo koje se odlikuje fantastičnom kamerom.