Penny Dreadful (2006)

Nastavljamo sa filmovima iz prve edicije After Dark Horrorfesta. Penny (Rachel Miner) je mlada djevojka koja je nakon traume u djetinjstvu - automobilske nesreće u kojoj su joj poginuli roditelji dok je ona jedva preživjela - obolila od amaxophobije, straha od vožnje u autima. Uz pomoć svoje psihijatrice Oriane (Mimi Rogers, pokušava kao suvozač “preživjeti” poldnevnu vožnju prema planinama. Nakon stajanja na pumpi, Penny se kljoka tabletama za smirenje, za što Oriana kasnije u vožnji saznajte. Prilikom diskusije pada joj koncentracija za vožnju te naleće na austostopera. Osobi ipak nije ništa, ali makar izgleda kao onaj šef Darth Vadera iz starih Star Warsa sa kapuljačom preko lica, Oriana joj nudi prijevoz. Penny ludi, nemože disati, strah joj je na zavidnom nivou, posebice nakon što joj ta osoba nudi ražnjiće od krvavog mesa. Dolaze do nekoga napuštenoga kampa gdje autostoper izlazi. U strahu voze dalje od njega, ali shvaćaju da je ražnjić završio u gumi, te im auto staje usred šume.

Sve ovo što sam spomenuo se dešava u prvih pola sata filma i moram reći da je jednostavno genijalno dorađeno. Pustivši na stranu detalj da su usred mraka pokupili autostopera, karakterizacija likova je savršena, te sam skoro bez disanja se uživio u Pennynu paranoju i manični strah. Kada im puca guma, one zaustavljaju auto i Oriana pokušava telefonirati. Odlazi desetak metara dalje i nestaje. Penny ostaje u autu, sama usred mraka a manijak je u blizini. Paranoja deluxe, savršeno odglumljeno i iznimno zanimljivo.

Nažalost na ovom mjestu moje istinsko zanimanje za film polako počinje jenjavati. Penny se usred situacije XY onesviješćuje, te se nakon buđenja pronalazi u istom tom autu koji je zabijen između drva tako da nemože izaći van. Ako i možete proći preko situacije da se zadnje automobilsko staklo može razbiti, zatupiti će vas to što se ostatak filma (cca pedesetak minuta) Penny konstantno nalazi u tom autu. Malo po malo se bacaju neke situacije poput pojajvljivanja Oriane ili misterioznog lupanja po krovu, ali to je to - mislim kako se uživiti u tu situaciju?

Drugi minus je što se ubacila nekakva pod-radnja koja u igru ubacuje par dodatnih likova, kojima je jedina i osnovna ulogu da budu ubijeni. Bezveze, nepotrebno i loše odrađeno. Što se film približava kraju, saznajemo nekakve osnovne informacije o manijaku, ali finalni obračun djeluje iznimno bedast - hello - dešava se unutar auta ??? A kraj filma? Bezvezarija totalna.

Baš šteta, prvih pol sata su stvarno bili pravi thrill-ride, nisam mogao vjerovati da su uspjeli toliko upropastiti ostatak filma.

Unrest (2006)

After Dark Horrorfest je iznimno dobro odrađena marketinška akcija. Izabrati 8 relativno solidnih filmova, napraviti limited theatrical run i kroz par mjeseci izbaciti sve filmova na DVDu je hvalevrijedan potez. Tu posebice mislim na omogućavanje nekim filmovima koji bi bili osuđeni na direkt izbacivanje na DVDu da ipak dožive svoju kino premijeru, pa makar ona trajala samo jedan vikend i na odabranim lokacijama širom SADa. Svoj pregled filmova iz ove “elitne liste” sam počeo u drugom mjesecu sa azijskim psihološkim horrorom Reincarnation, a nastavio prije kojih mjesec dana sa iznimno stereotipnim i lošim slasherom Dark Ride. Na red je došao film “Unrest”, djelo koje me iskreno najviše zanimalo…

Kao pasionirani čitatelj Fangorije (nevezano za njihovo konstantno praćenje samo recimo mainstream horrora), uživao sam čitati njihov coverage filmova iz ovog serijala. Svaki film je dobio koje 3-4 stranice, što su dakako gadno naplatili, ali otom potom. Redatelj i ko-scenarist fima “Unrest” Jason Todd Ipson je čovjek koji je diplomirao medicinu, ali je ubrzo nakon toga odlučio da želi postati redatelj. Upisao je jedan od specijaliziranih tečaja (ili škola) za producenta, a ne za redatelja, što je i sam objasnio kao produženom mogućnosti - kada znaš producirati, znaš nabaviti lovu, pa si onda možeš i sam snimiti film.

Kad čovjek završi medicinu i onda ide snimati horror koji se vrti oko mladih doktora koji upravo odrađuju kolegij “gross anatomy” gdje seciraju leševe nemože biti loše. Prije uvodne špice filma počašćeni smo sa mini, vrlo spooky, uvodom gdje se mlada žena luđački gleda u ogledalo (kameru). Baš sam na početku ostao paf, cura ima stvarno neke posebne oči, koje sa “zlim pogledom” izgledaju dosta bolesno. Nakon promatranja počinje se sa komadom stakla rezati po licu i tijelu. Pat tjedana kasnije, njeno tijelo postaje “oruđe prakse” za grupicu doktora koji su glavni protagonisti ovoga filma.

U centru grupice je Alison (Corri English), mlada iznimno zgodna doktorica, za koju bi ljudima koji su radili casting kupio pivu. Cura je (meni) full zgodna, a nije neka iznimno mršava i visoka “manekenka” na kakve smo inače navikli. Ostatak grupe su muškarci, a jedan od njih je u pravom životu brat Jessice Albe. Ubrzo nakon prvog zabijanja medicinskih instrumenata u “njihov” leš, počinju se dešavati čudne stvari, ljudi nestaju, umiru, a sve ide prema tome da je duša nesretnice iznimno osvetoljubiva prema onima koji joj oskrvnu tijelo.

Film je cijelog svog “radnog vijeka” prilično napet i sa guštom pratiš događaje i očekuješ finale koje bi trebalo otkriti što se zapravo događa. Izgleda mi da je scenarij pomalo pod utjecajem novijih azijskih horrora. Ne mislim tu na curice sa crnom kosom, nego na prokletstvo (u ovom slučaju nekakvu verziju opsjedanja) koje se mora riješiti ako se želi doći do happy enda.

Gledajući film iz gore departmenta, osim leševa (za koje kažu da su pravi - iskreno većina ih i tako izgleda) i jednog odrubljivanja uda, nemamo nekakvih posebnih vizualnih perverzija. Razvoj priče to zapravo i ne dopušta, a i autor filma više vuče prema realnijim “smrtima”.

Put “Unrest-a” prema savršenstvu kvare nekih manji dijelovi scenarija, koji djeluju nedorečeno ili previše umjetno. Tu posebice mislim na Alisoninu inicijalnu maniju prema otkrivanju porijekla njenog leša, pa do situacije kada “nekako” uspijevaju nabaviti video snimke mlade žene prije smrti i članje koji im objašnjavaju protive čega se bore…

Nevezano za te manje minuse, “Unrest” mi je iznimno pozitivno iznenađenje. Rijetki su horror filmovi snimljeni u ovom desetljeću da se mogu pohvaliti originalnom pričom upakiranom u zanimljivi tijek radnje.

Dark Ride (2006)

Horror vožnje su uobičajeni lajt motivi za testiranje stanje nečije hrabrosti. Dvije djevojčice ulaze u popularni “Dark Ride” u gradskom zabavnom parku i dok se jedna panično boji, sestra blizanka je pokušava dodatno zastrašiti. Ma koliko banalno izgledaju te horror vožnje, sa guštom sam išao na jednu u Bečkom prateru, ali i u mnogo bolje u London i Edinburgh Dungeons. Osjećao sam se kao neki mulac iz 80s horror filma dok su te plastične i gumene lutke se bacakale oko vlakića. Ali ok, ajmo dalje na film. Usred vožnje napada ih manijak sa nekakvom keramičkom maskom preko lica i vrlo efektno ih riješava nekih unutarnjih organa. Špica počinje i uz montaže zabavnog parka pratimo novinske isječke, koje govore što se desilo sa ubojicom. Prvih desetak minuta bili su stvarno obećavajući…

Vrijeme radnje se seli desetak godina unaprijed i u centar pažnje nam se stavlja grupica teenagera, koji kreću sa svojim kombijem što dalje od škole, da proslave jesenske praznike. Usput kupe autostopisticu, blesavu ali zgodnu groupie djevojku koja sa svojim halucinogenim gljivama ekipici nudi dodatnu razinu zabave. Kao fol da uštede pare za motel, grupica se odlučuje prespavati u obližnjem zabavnom parku, dakako baš na mjestu gdje je ubojica godinama ubijao posjetioce parka.

Znate i sami kako stvari idu dalje, pa se neću zajebavati sa detaljima. Ipak ja sam tu da hvalim ili kudim, a na svoju žalost ovaj film zaslužuje samo ono potonje. Naime, stvarno mi nije jasno kako je “Dark Ride” dobio svoje mjesto u “After Dark Horrorfestu”, kino prikazivanju 8 “posebnih” horror filmova. “Dark Ride” je sve samo ne poseban, jer mu je glavna i osnovna boljka iznimno plagijatorski scenarij. Ljudi koji su na tome radili su uspjeli iskemijati sve moguće stereotipe, od blesavog motiva odlaska na mjesto zločina, idiotnog polu-twista u sredini, likovima “kojima je sve ravno”, bedastim interkonekcijama među njima, pa do djelokupnog raspleta.

Stvarno je loše kada nakon desetak minuta već možeš shvatiti prema kojem finalnom twistu se krenulo. Još je lošije kada se tijekom trajanja filma to još ekstra prikazuje da neki “pametniji” ameri shvate. A za kraj, najlošije je kada na kraju daš još jedan A-Z nacrtani prikaz svega što je vuklo prema twistu. Mislim, OK, bilo je jebeno jednostavno za shvatiti, čemu tretirati gledatelja kao potpunog ignorantnog morona? Hm, kad se sjetim gledanja filma “Messengers” preko bare, gdje je neka žena u kinu mislila da su vrane zapravo golobovi, možda i treba to tako blasfemično rascijepiti da i najtuplja osoba u kinu/pred TVom shvati…

Glumačke performanse su na najbolji način smiješne. Većina ih je u horroričnim situacijama potpuno neuvjerljiva, blijeda, pa na trenutke i katastrofalna. Jedan od solo performansa groupie djevojke u kombiu mi je stvorio tucet upitnika nad glavom, jer sam mislio da se takve blesave monologe eventualno može staviti u nekom dokumentarcu sa blooperima na filmu.

Ubojica je OK, po jačini nadčovjek, a maska mu na trenutke izgleda posebno creepy. Tu posebno mislim na trenutak kada kao dijete gleda kako se čovjek kojega je upravo zarezao mačetom prepolovljava na dva dijela. Krvi i kasapljenja ima u dovoljnim količinama, makar je interakcija ubojica <-> žrtva odrađena na početničkom nivou. Doslovno nikada nemamo oboje u nekoj sceni akcije, sve se “moderno” režu kadrovi. Kada sam na ovoj temi, prikazivanje horror statua i lutaka iz horror vožnje je fora, ali malo se pretjeralo sa ponavljanjem. Uz to, “Dark Ride” bi trebala biti vožnja, a kako naši protagonisti hodaju kroz cijeli taj scenary evidentno se vidi da nema nikakvih pruga, već da sve izgleda kao nekakav horror muzejčić….

Reincarnation (2005)

Reincarnation ili Rinne u originalu, je priča o mladoj glumici Sugiuri, koja neočekivano dobiva priliku da glumi u filmu poznatoga redatelja. Film se bazira na istinitom događaju, masovnom ubojstvu koji je jedan profesor napravio u hotelu. Osim što je ubio svoju kćerkicu i sina, nasumično je pobio i sve ljude koji su se u tom trenu nalazili u hotelu. Čim je počelo snimanja, Sugiuri počinje gubiti tlo pod nogama, odjednom se nalazi u čudnim prostorijama tog hotela, te joj se počinju priviđati duhovi, kojima prednjači mala djevojčica sa vrlo creepy lutkom.

Početak filma je prilično konfuzan, sredina je dosta usporena i čudna, ali kada se počnu slagati svi komadići priče, možeš samo ostati duboko fokusiran i uživati u vizualno predivnom djelu poznatoga Takashi Shimizua (Ju-On fama). Kako i sami možete shvatiti po imenu filma, radnja se bazira na reinkarnaciji, tj. jednom viđenju poimanja cjelokupnog koncepta.

Prilično je teško pričati o ovome filmu, bez odavanja nekih detalja, pa se neću baš time baviti. Istina je da sam od filma mnogo očekivao, te priznajem da sam ostao vrlo zadovoljan, ali ipak taj sporiji tijek događaja u sredini definitivno utječe na cjelokupni dojam. Finale filma koje sadrži twist je izrazito dobro odrađeno, pa gledatelj može i kroz završne scene brainstormati da pokuša shvatiti sve detalje. Tu ne mislim na glavnu poantu filma, već na sve one usputne stvarčice, kroz koje se nazire autorovo gledanje na reinkarnaciju.

Usput, Rinne je treći film u planiranoj heksalogoji J-Horror Theatre. Ostala dva filma koja su proizašla iz ovog serijala su Premonition i odlični Infection.