Sa novinarske projekcije filma Wolfman

Ivica Pustički, dugogodišnji čitatelj ovih stranica i forumaš na Tamnici, za HorrorHR.com je prisustvovao novinarskoj projekciji filma Wolfman.

Zamislite ovo. Ulazite u kino dvoranu s namjerom da pogledate film o čovjeka koji nakon što ga ugrize vukodlak i sam postane taj isti stvor kad god je pun mjesec, te potom masakrira sve što mu dođe pod… eem, pandže, a u dvorani prije projekcije svira „Poison (runnin’ thru my veins)“ by Alice Cooper. Čini se nekako prigodno, zar ne? Odnosno, barem sam ja stekao takav dojam pošto na neki način riječi pjesme opisuju ono što se događa glavnom junaku. Al dobro, sad sam skrenuo s teme i prije nego sam uopće započeo sa temom ovog teksta. A tema je novinarska projekcija dugo očekivanog filma “The Wolfman” koja se održala u Petak 12.02.2010. u multiplexu CineStar Novi Zagreb, u dvorani broj 9 s početkom u 13 sati.

Da, napokon je došao i taj dan! Nakon gotovo godinu dana odgađanja, premontiravanja i dosnimavanja, “The Wolfman” redatelja Joe Johnsona, remake istoimenog filma iz 1941., napokon je spreman za publiku. Mogu zaključiti da je na ovoj projekciji, posebice u odnosu na projekciju filma “Paranormal Activity“, bilo daleko više ljudi, čak negdje oko 30-ak – 40-ak. Vjerujem da nisu baš svi ni bili novinari. Ali nije to ni ništa novo ni čudno, ta ipak je riječ o visokobudžetnom, dugo očekivanom Hollywoodskom blockbusteru koji pretendira da postane hit, pa je samim time i interes publike/novinara veći.

Na ovoj projekciji mi se trebao pridružiti i naš dobro poznati administrator HorrorHR Tamnice, uvijek spreman da vas bana kada prekršite pravila foruma – A$H. Ali noćna smjena je ipak učinila svoje, pa je čovjek jednostavno prespavao cijeli događaj (hehe). Ali eto, već po drugi put skrećem sa teme.

Uglavnom, kao što sam već spomenuo, “The Wolfman” je bio jedan od onih problematičnih filmova koji unazad godinu dana nikako nije uspijevao da nađe svoj put ka publici (ili sreći, rekao bi Bare), te su se stvari, posebice u fazi post-produkcije uvelike zakomplicirale što je uzrokovalo čak nekoliko odgoda premijere. A dobro je poznata činjenica da kada neki film ima toliko problema tijekom post-produkcije, ili ranije, i kad ga se konstantno odgađa, onda to obično ne miriše na dobro i na kraju završi katastrofom.

E sad, da li je tako i u ovom slučaju? Pa… Djelomično je. Doduše, ne bih išao u krajnost i rekao da je novi Wolfman katastrofalan film, iako neke kritike ukazuju na to, ali isto tako niti ne oduševljava.

Detaljnu kritiku filma ću naravno ostaviti kolegi HorrorHRu jer je on ionako daleko veći stručnjak od mene po pitanju tematike, ali evo ipak nekoliko stvari koje prema mom mišljenju valjaju, odnosno ne valjaju u filmu.

Naime, glavni problem filma je to što je jednostavno predugačak, definitivno prespor, predvidljiv te prerano otkriva zvijer čime film gubi element iznenađenja. Stoga ga nikako ne bih mogao okarakterizirati kao napet ili atmosferičan, scary  film koji će vas držati na rubu sjedala tijekom gledanja, unatoč tome što ima i akcije, i nasilja, i nekakve kvazi misterije. Vjerojatno je zato film i bio nekoliko puta na montažnom stolu. Moja pretpostavka je da su autori montažom htjeli popraviti ritam filma, učiniti ga uzbudljivijim i napetijim, ali ne mogu reći da im je to baš pošlo za rukom. Pa iako to možda i nije bitno, te definitivno nije nikakav relevantni pokazatelj ičega, moram reći da sam tijekom filma nekoliko puta zijevao.

No, ima film i svojih dobrih strana. To je prije svega vizualni aspekt filma. Ali da će film vizualno izgledati izvrsno se već moglo zaključiti i iz silnih slika, postera i trailera. Fotografija je izvrsna, baš kao i kostimi, scenografija, te naravno maska. Rick Baker je ovdje uistinu napravio maestralan posao, te još jednom dokazao zašto on spada u crème de la crème zanata. Također s te vizualne strane film bi se mogao usporediti sa naslovima kao što su primjerice najnoviji “Sherlock Holmes”, Burtonov “Sweeney Todd” ili pak Sommersov “Van Helsing” – dakle prevladavaju viktorijanski gothic stil i izblijedjele, tamno sivo-zelene boje.

A upravo zahvaljujući tom vizualnom aspektu, film uvelike djeluje onako starinski, sličan originalu. A isto tako, u isto vrijeme djeluje i moderno, i to prije svega zahvaljujući silnom nasilju koje se može vidjeti u gotovo svakom modernom hororu, a koje je i ovdje prisutno. S toga ljubitelji gorea ne bi trebali ostati razočarani pošto otkinutih udova, iščupanih ruku i nogu, trganja glava, rasipanih crijeva, čupanja jetre i svega ostaloga ima i više nego dovoljno.

Pa iako je gotovo nemoguće fulati sa ekipom kao što su Benicio del Toro, Anthony Hopkins i Hugo Weaving, ne može se reći da su oni ovdje ostvarili vrhunske izvedbe za pamćenje. Ali nisu ni katastrofalno loše, već onako, solidno i površno bez neke dublje karakterizacije. Što se radnje tiče, film uvelike prati radnju originala. Iako naravno, odstupanja ima, posebice u završnici koja je po meni bila highlight filma i u mom slučaju malo diže finalni dojam viđenog, iako sam takav rasplet i očekivao. Pošto naravno ne želim nikome spoilati film, o čemu se radi morat ćete otkriti sami kada pogledate Wolfmana. Također, kao što je bilo i za očekivati, kraj nam naravno ostavlja otvorene mogućnosti za nastavak, ali nekako sumnjam da će do njega ikada doći. Iako, nikad se ne zna. Ako film kojim slučajem razvali na box officeu, nema tih loših kritika koje bi producente mogle spriječiti da snime i nastavak. 

Sve u svemu, ako se mene pita, film je nekakav prosjek. Da se pogledat, ali kak se ono kaže, nit miriše, nit smrdi. Ali naravno, svaki ljubitelj horor filmova bi ga trebao pogledati te odlučiti sam za sebe da li film valja ili ne. Uživajte u gledanju! 

Ivica Pustički a.k.a Dragonrage